BOŽIĆNA ISPOVIJED je u petak, 08. 12. 2023. od 16.30 sati u crkv sv. Michaela u Baselu (Allmendstrasse 34).
Ne zaboravimo: Dobra ispovijed je radost i dubinsko iskustvo Božje ljubavi, a loša i nepripremljena ispovijed je mučnina!
Dobra i loša ispovijed
Ispovijed naša može biti dobra ili loša. Shvaćanje, razumijevanje i priprema za dobru ispovijed je odlučujuća. Nikad nećemo znati dovoljno cijeniti ispovijed samo zato što nemamo ispravno shvaćanje o ispovijedi.
Bit ispovijedi
Bit ili srž ispovijedi su Isusove riječi: „Oprošteni su ti grijesi. Idi, i ne griješi više!“ U ispovijedi nikada ne smijemo mi vjernici zamijeniti ulogu Boga. Ispovijed je duboko vezana uz živi susret s Bogom, jer samo Bog može čovjeka vjere „pomiriti“ sa sobom i oprostiti mu grijehe, budući da je čovjek prema Bogu i sagriješio. Ispovijed je milosni susret s Bogom dobrote i bezuvjetne ljubavi, koji nam po riječima svećenika i po služenju Crkve (koju je Isus htio), sam Bog otpušta grijehe: „Bog, Otac milosrđa, koji je smrću i uskrsnućem svoga Sina pomirio sa sobom svijet i izlio Duha Svetoga za otpuštenje grijeha, neka ti po službi Crkve udijeli oproštenje i mir. I ja te odrješujem od grijehe tvojih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.“
Prvo: Ovdje je potrebna svijest da se čovjek sam ne može pomiriti s Bogom, kao što pojedinci misle da se oni sami (bez svećenika i Crkve) mogu ispovijedati.
Drugo: Duhovni život i duhovno zdravlje čovjeku može vratiti samo Bog, jer nam je On darovao i život i udahnuo svoga Duha. Nažalost, čovjek može sebi „oduzeti“ biološki život, on može dopustiti da ga grijeh i zlo dovedu do „duhovne smrti“ i da tako u njemu duhovni život „umre“, ali nijedan čovjek ne može vratiti život ni sebi ni drugima.
Treće: Priznati se grešnikom pred Bogom, nije mučenje sebe, a još manje okrivljivanje i sebe i drugoga, nego to bi trebalo biti priznanje da mi je potreban Bogi i Božja ljubav. Čovjeku je potrebno iskustvo Božjega praštanja koje ga pokreće na Ljubav prema Bogu i čovjeku na koju nas Bog neprestano i poziva.
Dobro se pripremiti za ispovijed
S ovom sviješću i otorenošću Božjoj ljubavi, vjernik je pozvan sa svoje strane dobro se pripremiti za dobru i kvalitetnu ispovijed. Shvaćanje, razumijevanje i priprema za dobru ispovijed – je odlučujuće.
Što ja to zapravo ispovijedam?
Bilo bi dobro da se svatko od nas zapita: „Što ja to ja zapravo ispovijedam?“ Možda ćemo otkriti da u dubini svoje duše ne ispovijedamo ono što zapravo opterećuje našu dušu i život, nego više i češće ispovijedamo grijehe za koje ni sami ne smatramo da su grijesi (kako nisam postio petkom, nisam se redovito molio ujutro i navečer, bio sam rastrešen u molitvi, govorio sam ružne riječi ili što je još gore počmemo optuživati druge ljude za svoje grijehe, članove svoje obitelji, susjede…
Zato se događa da ispovijedaonicu napustimo s osjećajem nezadovoljstva, jer nismo ispovjedili ono što zapravo opterećuje našu dušu i našu savjest.
Ispovijed nije samoopravdavanje
Ispovijed može biti zloupotrebljena. Kada dođemo na ispovijed pa želimo sebe opravdati, umanjiti svoju odgovornost i okriviti drugoga. To je iskrivljeni oblik ispovijedi u kojoj vjernik pokušava umjesto Boga „sam sebe odriješiti od grijeha“, umjesto da uvidi i preuzme svoju odgovornost i primi od Boga oproštenje i odluku da neće on više griješiti.
Drugi se opet bolesno samooptužuju i nabrajanju njihovih grijeha nema kraja.
Zajedničko je ovim oblicima „iskrivljene ispovijedi“ da vjernik najčešće nabraja grijehe samo s „površine života“, a zaboravlja ili ne vidi „korijen grijeha“. Potrebno je upravo potražiti „korijen grijeha“ i isčupati ga, iskorijeniti ga.
Čovjek je složeno biće
Ne smijemo zaboraviti da je čovjek složeno biće. Kao što se naše tijelo ne sastoji samo od vanjskih dijelova tijela (kože, kose, očiju, nego se sastoji i od nutarnjih organa), tako se i naš duhovni život odvija na različitim razinama:
Društveni život
Prvu dimenziju duhovnoga života nazvali smo „društveni naš život“ i možemo je objasniti likom glumca. Glumac nije onaj koga on glumi, ali što se bolje uživi u svoju ulogu, to je bolji i uvjerljiviji glumac. I mi smo na svoj način „glumci“ u društvenom životu. Svima nam je stalo da se pred drugima pokažemo bolji nego što jesmo. Stalo nam je što će drugi o meni misliti i reći. Ne bismo htjeli da drugi ljudi vide našu nutrinu. Tako - često i pred Bogom, a i pred sobom, zatvaramo oči i ne želimo se vidjeti u istinitom i stvarnom svjetlu. Spasonosno je zaviriti u ono što je ispod „maske“ - baš kao i glumac kad siđe s pozornice, skine masku i kostim, okazuje svoje pravo lice.
Privatni život
Ovu drugu dimenziju našeg duhovnog života možemo nazvati privatnim životom. Kad smo sasvim sami, onda činimo ono što mi hoćemo. Nema svjedoka za ono što radimo. Ili pak ima? Zamislimo kada bi Isus navratio u naš stan, bili bismo gledali iste filomove, slušali istu glazbu, općenito činili ono što činimo kada nas nitko ne gleda? Kada počnemo tako razmišljati, privatni život nam otkriva podijeljenost u sebi, dvostrukost. Upoznajući sebe, tako upoznajemo da u nama postoji i „treća dimenzija“ - doživljaj samih sebe kakvi stvarno jesmo.
Treća dimenzija - doživljaj sebe
Treća dimenzija je doživljaj sebe, u kojoj se susrećemo sa samim sobom bez glume, bez maske, u potpunoj iskrenosti. Možda takvih trenutaka nema mnogo u našem svakidašnjem životu, ali znaju se pojaviti i tada doživimo sebe malenima, ograničenima… To je zaprvo iskustvo prave istine o sebi! A što nam ta istina kaže? Kaže nam da smo stvorenja i samo stvorenja, a ne Bog. A to ima dvostruku posljedicu:
Prvo, rađa osjećajem pripadnosti Bogu: njegovi smo, njemu smo odgovorni za svoj život i za ono što činimo.
Drugo, rađa osjećajem grešnosti, jer vidimo da naš život ne pripada Bogu onako kako bi trebalo.
Pravi korijen naših grijeha uvijek leži upravo u ovoj trećoj dimenziji: osobnom iskustvu sebe pred Bogom i pred samim sobom. Tu doživimo i svoju ranjenost i ograničenost i grešnost. Ako nemamo Boga pred očima nećemo nikada shvatiti težinu grijeha“ i ono što nam grijeh nanosi, čini. Uvijek ćemo imati doživljaj da nam drugi smeta. Grijeh ćemo gledati samo kao određenu društvenu pojavu. Tako plitko shvaćanje grijeha odaju i naše ispovijedi, kada nakon svakog navedenog čina dodajemo i ispriku: ljutio sam se, moj velečasni, ali znate kakva su današnja djeca... lagao sam, ali znate kakvi su danas ljudi... itd. To je ispovijedanje na razini prve dimenzije, tj. ispovijedanje kršenja pravila uljudnosti i društvenih očekivanja. To nije ispovijedanje Bogu.
Bitna je osobna odgovornost
Isusa nije zanimalo kakav je netko izvana, u svojoj društvenoj ulozi, njega je zanimao čovjek u dubini svoga srca. Tako Isus nekoliko puta ponavlja da zlo ne dolazi izvana, nego iz samog čovjeka, srca čovjekova. Isus je dobro poznavao dubine ljudske duše i srca. Znao je On da je čovjek grešnik, ali još više je Isus znao da u čovjekovu srcu još uvijek ima dobrote i ljubavi. Stoga nikad i ni za koga nije rekao da je stigao do dna svoje ljudskosti, da je na neki način izgubljen. On to nije rekao ni za Judu, već ga je u najdramatičnijem času njegova života nazvao prijateljem. Time mu je vjerojatno htio naznačiti da u njemu još ima prostora za dobro, da Bog još nije potpuno umro u njegovu srcu. U Isusovom pogledu na čovjeka uvijek postoji mogućnost za osobno odlučivanje i odgovornost, vraćanje svim srcem Bogu.
- Isusova slika o čovjeku, također, ne podnosi da čovjek svoje nedostatke pripisuje drugima, da sebe prikaže kao bespomoćnu žrtvu svoje okoline, svojeg djetinjstva, Poučno je pročitati u tome smislu nama dobro poznat događaj iz Ivanova Evanđelja o „preljubnici“ (Iv 8,3-11).
Preljubnica
„Tada pismoznanci i farizeji dovedu neku ženu k Isusu - zatečenu u samom preljubu. Postave je u sredinu i kažu mu. „Učitelju“ Ova je žena zatečena u samom preljubu. U Zakonu nam je Mojsije naredio takve kamenovati. Što ti na to kažeš?“ To govorahu samo da ga iskušaju pa da ga mogu optužiti.
Isus se sagne pa stane prstom pisati po tlu. A kako su oni dalje navaljivali, on se uspravi i reče im: „Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen.“ I ponovno se sagnuvši, nastavi pisati po zemlji. A kad oni to čuše, stadoše odlaziti jedan za drugim, počevši od starijih. Osta Isus sam - i žena koja stajaše u sredini. Isus se uspravi i reče joj: „Ženo, gdje su oni? Zar te nitko ne osudi?“ Ona reče: „Nitko, Gospodine.“ Reče joj Isus: „Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada više nemoj griješiti“ (Iv 8,3-11).
Ovo je dobar primjer za dobru ispovijed
Oko žene preljubnice su stajali tužitelji. Traže da bude kamenovana. Ona je sama, slomljena, ponižena usred mnoštva koje ju okružuje. Tužitelji su već izrekli osudu: Treba da bude kamenovana!
A žena ne kaže ništa u svoju obranu! Ne brani se! I ne krivi nikoga: ni ljude koji su je iskorištavali, ni svoj pogrešan odgoj, ni svoje promašeno djetinjstvo, ni nedostatak očinske ili majčinske ljubavi, niti optužuje samu sebe i svoju narav. Ona ne krivi nikoga i ništa!
Ukratko: ona uzrok svoje bijede ili grijeha ne pripisuje drugima, nego prihvaća sebe onakvom kakva jest, prihvaća i zlo u sebi i svoj dio odgovornosti za svoj grijeh. Ona je jednostavno tu pred Isusom, bez ijedne riječi, bez isprika, bez molbi, bez protesta. Spremna je poslušati jedan glas koji će joj reći da Bog još nije sasvim umro u njezinu srcu. I čuje taj glas. Čuje Božji glas, Isusov glas: „Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada više nemoj griješiti!“
Što naučiti iz ovoga susreta žene preljubnice i Isusa?
Jedno je bitno naučiti: Ja se ipovijedam Bogu. Moja ispovijed je iskreni susret sa samim sobom, gdje nema više drugih svjedoka, osim Boga. Tu se više ne treba nikome ispričavati, ne treba ni sebe niti bilo koga drugoga okrivljivati…, jer nam sve to neće pomoći, niti ima ikakva smisla..
Odlučujuće je da sve drugo ušuti i u nama i oko nas i da čujemo Božji glas preko svećenika: „I ja te odrješujem od grijehe tvojih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga“ kao što je žena preljubnica čula Isusov glas: „Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada više nemoj griješiti!“
Kako se, onda, pripremiti za dobru ispovijed?
Mi vrlo često ispovijedamo samo površinske propuste i grijehe, a korijen grijeha ostavljamo u dubini srca (mladice koje su iz korijena izrasle odlomimo, a korijen ostavimo i dok se vratimo kući iz korijena udaraju druge mladice, nove mladice i rastu jer nismo grijeh s njegovim korijenom iščupali).
Stoga je dobro i potrebno napraviti popis i malih i većih grijeha, onda dobro ponovno proći taj popis grijeha i uza svku grijeh postaviti sebi pitanje: Zašto sam to učinio? Zašto? „Bio sam nestrpljiv! Zašto sam bio nestrpljiv?
Lagao sam! Zašto?
Nezadovoljan sam! Zašto?
Drugoga sam ogovarao! Zašto?
Tako ćemo se najbolje pripremiti za dobru ispovijed. Priznat ćemo sami sebi svoju grešnost i preuzeti odgovornost za svoje čine. Kratko i jasno ćemo u ispovijedi reći svoje grijehe. Duhovno ćemo ponovno oživjeti. Biti duhom zdrave osobe. Nikada više nećemo osuđivati tuđe zlo, nego ćemo sami gledati ne činiti više zlo i grijeh.
Ovakav pristup ispovijedi dovest će vjernika do osobnog priznanja da mu je POTREBAN BOG, da mu je POTREBNA BOŽJA LJUBAV i da mu je potrebno BOŽJE OPROŠTENJE GRIJEHA. Takva ispovijed je radost i dubinsko iskustvo Božje ljubavi!