Uskrsna ispovijed
Uskrsna ispovijed je u petak, 08. 04. 2022. od 16.30 sati pa do 19.45 sati u crkv sv. Michaela u Baselu (Allmendstrasse 34).
Dobra i loša ispovijed
Ispovijed naša može biti dobra ili loša. Shvaćanje, razumijevanje i priprema za dobru ispovijed je odlučujuća. Nikad nećemo znati dovoljno cijeniti ispovijed samo zato što nemamo ispravno shvaćanje o ispovijedi.
Kako se ispovijeda!
1. Pozdravi svećenika: «HVALJEN ISUS I MARIJA» (svećenik odgovori «Uvijeke»)
2. Klekni - prekriži se: « U IME OCA I SINA I DUHA SVETOGA. AMEN!»
3. Reci: «SKRUŠENO ISPOVIJEDAM SVOJE GRIJEHE KOJE SAM UČINIO. MOJA POSLJEDNJA ISPOVIJED BILA JE PRIJE …(kada?).
OVO SU MOJI GRIJESI (nabroji sve grijehe kojih se možeš sjetiti; nemoj lagati niti namjerno prešutjeti neki grijeh, jer ti tada sveta ispovijed neće biti valjana – Bog ionako sve vidi i sve zna).
4. Kada nabrojiš sve grijehe reci: « MOLIM POKORU I ODRJEŠENJE OD GRIJEHA.»
5. Slušaj što ti svećenik govori i upamti pokoru koju moraš izvršiti...
6. Kajanje: « KAJEM SE OD SVEGA SRCA ŠTO SAM UVRIJEDIO BOGA, NAJVEĆE I NAJMILIJE DOBRO. MRZIM SVE SVOJE GRIJEHE I ČVRSTO OBEĆAJEM DA ĆU SE POPRAVITI I DA NEĆU VIŠE GRIJEŠITI.»
7. Svećenik te odrješuje od grijeha riječima: "... I ja te odrješujem od svih grijeha tvojih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga" - tada se prekiži.
8. Svećenik kaže «Gospodin ti je otpusti grijehe, idi u miru»
9. Ti odgovori: « BOGU HVALA»
Idi i izvrši pokoru koju ti je svećenik zadao.
Bit ispovijedi
Bit ili srž ispovijedi su Isusove riječi: „Oprošteni su ti grijesi. Idi, i ne griješi više!“ U ispovijedi nikada ne smijemo mi vjernici zamijeniti ulogu Boga. Ispovijed je duboko vezana uz živi susret s Bogom, jer samo Bog može čovjeka vjere „pomiriti“ sa sobom i oprostiti mu grijehe, budući da je čovjek prema Bogu i sagriješio on to ne može sam učiniti. Ispovijed je milosni susret s Bogom dobrote i bezuvjetne ljubavi, koji nam po riječima svećenika i po služenju Crkve (koju je Isus htio), sam Bog otpušta grijehe: „Bog, Otac milosrđa, koji je smrću i uskrsnućem svoga Sina pomirio sa sobom svijet i izlio Duha Svetoga za otpuštenje grijeha, neka ti po službi Crkve udijeli oproštenje i mir. I ja te odrješujem od grijehe tvojih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.“
Prvo: Ovdje je potrebna svijest da se čovjek sam ne može pomiriti s Bogom, kao što pojedinci misle da se oni sami (bez svećenika i Crkve) mogu ispovijedati.
Drugo: Duhovni život i duhovno zdravlje čovjeku može vratiti samo Bog, jer nam je On darovao i život i udahnuo svoga Duha. Nažalost, čovjek može sebi „oduzeti“ biološki život, on može dopustiti da ga grijeh i zlo dovedu do „duhovne smrti“ i da tako u njemu duhovni život „umre“, ali nijedan čovjek ne može vratiti život ni sebi ni drugima.
Treće: Priznati se grešnikom pred Bogom, nije mučenje sebe, a još manje okrivljivanje i sebe i drugoga, nego to bi trebalo biti priznanje da mi je potreban Bog i Božja ljubav. Čovjeku je potrebno iskustvo Božjega praštanja koje ga pokreće na Ljubav prema Bogu i čovjeku na koju nas Bog neprestano i poziva.
Dobro se pripremiti za ispovijed
S ovom sviješću i otorenošću Božjoj ljubavi, vjernik je pozvan sa svoje strane dobro se pripremiti za dobru i kvalitetnu ispovijed. Shvaćanje, razumijevanje i priprema za dobru ispovijed – je odlučujuće.
Što ja to zapravo ispovijedam?
Bilo bi dobro da se svatko od nas zapita: „Što ja to ja zapravo ispovijedam?“ Možda ćemo otkriti da u dubini svoje duše ne ispovijedamo ono što zapravo opterećuje našu dušu i život, nego više i češće ispovijedamo grijehe za koje ni sami ne smatramo da su grijesi (kako nisam postio petkom, nisam se redovito molio ujutro i navečer, bio sam rastresen u molitvi, govorio sam ružne riječi ili što je još gore počmemo optuživti druge ljude za svoje grijehe, članove svoje obitelji, susjede…
Zato se događa da ispovijedaonicu napustimo s osjećajem nezadovoljstva, jer nismo ispovjedili ono što zapravo opterećuje našu dušu i našu savjest.
Ispovijed nije samoopravdavanje
Ispovijed može biti zloupotrebljena. Kada dođemo na ispovijed pa želimo sebe opravdati, umanjiti svoju odgovornost i okriviti drugoga. To je iskrivljeni oblik ispovijedi u kojoj vjernik pokušava umjesto Boga „sam sebe odriješiti od grijeha“, umjesto da uvidi i preuzme svoju odgovornost i primi od Boga oproštenje i odluku da neće on više griješiti.
Drugi se opet bolesno samooptužuju i nabrajanju njihovih grijeha nema kraja.
Zajedničko je ovim oblicima „iskrivljene ispovijedi“ da vjernik najčešće nabraja grijehe samo s „površine života“, a zaboravlja ili ne vidi „korijen grijeha“. Potrebno je upravo potražiti „korijen grijeha“ i isčupati ga, iskorijeniti ga.
Čovjek je složeno biće
Ne smijemo zaboraviti da je čovjek složeno biće. Kao što se naše tijelo ne sastoji samo od vanjskih dijelova tijela (kože, kose, očiju, nego se sastoji i od nutarnjih organa), tako se i naš duhovni život odvija na različitim razinama:
Društveni život
Prvu dimenziju duhovnoga života nazvali smo „društveni naš život“ i možemo je objasniti likom glumca. Glumac nije onaj koga on glumi, ali što se bolje uživi u svoju ulogu, to je bolji i uvjerljiviji glumac. I mi smo na svoj način „glumci“ u društvenom životu. Svima nam je stalo da se pred drugima pokažemo bolji nego što jesmo. Stalo nam je što će drugi o meni misliti i reći. Ne bismo htjeli da drugi ljudi vide našu nutrinu. Tako - često i pred Bogom, a i pred sobom, zatvaramo oči i ne želimo se vidjeti u istinitom i stvarnom svjetlu. Spasonosno je zaviriti u ono što je ispod „maske“ - baš kao i glumac kad siđe s pozornice, skine masku i kostim, pokazuje svoje pravo lice.
Privatni život
Ovu drugu dimenziju našeg duhovnog života možemo nazvati privatnim životom. Kad smo sasvim sami, onda činimo ono što mi hoćemo. Nema svjedoka za ono što radimo. Ili pak ima? Zamislimo kada bi Isus navratio u naš stan, bili bismo gledali iste filomove, slušali istu glazbu, općenito činili ono što činimo kada nas nitko ne gleda? Kada počnemo tako razmišljati, privatni život nam otkriva podijeljenost u sebi, dvostrukost. Upoznajući sebe, tako upoznajemo da u nama postoji i „treća dimenzija“ - doživljaj samih sebe kakvi stvarno jesmo.
Treća dimenzija - doživljaj sebe
Treća dimenzija je doživljaj sebe, u kojoj se susrećemo sa samim sobom bez glume, bez maske, u potpunoj iskrenosti. Možda takvih trenutaka nema mnogo u našem svakidašnjem životu, ali znaju se pojaviti i tada doživimo sebe malenima, ograničenima… To je zapravo iskustvo prave istine o sebi! A što nam ta istina kaže? Kaže nam da smo stvorenja i samo stvorenja, a ne Bog. A to ima dvostruku posljedicu:
Prvo, rađa osjećajem pripadnosti Bogu: njegovi smo, njemu smo odgovorni za svoj život i za ono što činimo.
Drugo, rađa osjećajem grešnosti, jer vidimo da naš život ne pripada Bogu onako kako bi trebalo.
Pravi korijen naših grijeha uvijek leži upravo u ovoj trećoj dimenziji: osobnom iskustvu sebe pred Bogom i pred samim sobom. Tu doživimo i svoju ranjenost i ograničenost i grešnost. Ako nemamo Boga pred očima nećemo nikada shvatiti težinu grijeha“ i ono što nam grijeh nanosi, čini. Uvijek ćemo imati doživljaj da nam drugi smeta. Grijeh ćemo gledati samo kao određenu društvenu pojavu. Tako plitko shvaćanje grijeha odaju i naše ispovijedi, kada nakon svakog navedenog čina dodajemo i sipriku: ljutio sam se, moj velečasni, ali znate kakva su današnja djeca... lagao sam, ali znate kakvi su danas ljudi... itd. To je ispovijedanje na razini prve dimenzije, tj. ispovijedanje kršenja pravila uljudnosti i društvenih očekivanja. To nije ispovijedanje Bogu.
Bitna je osobna odgovornost
Isusa nije zanimalo kakav je netko izvana, u svojoj društvenoj ulozi, njega je zanimao čovjek u dubini svoga srca. Tako Isus nekoliko puta ponavlja da zlo ne dolazi izvana, nego iz samog čovjeka, srca čovjekova. Isus je dobro poznavao dubine ljudske duše i srca. Znao je On da je čovjek grešnik, ali još više je Isus znao da u čovjekovu srcu još uvijek ima dobrote i ljubavi. Stoga nikad i ni za koga nije rekao da je stigao do dna svoje ljudskosti, da je na neki način izgubljen. On to nije rekao ni za Judu, već ga je u najdramatičnijem času njegova života nazvao prijateljem. Time mu je vjerojatno htio naznačiti da u njemu još ima prostora za dobro, da Bog još nije potpuno umro u njegovu srcu. U Isusovom pogledu na čovjeka uvijek postoji mogućnost za osobno odlučivanje i odgovornost, vraćanje svim srcem Bogu.
- Isusova slika o čovjeku, također, ne podnosi da čovjek svoje nedostatke pripisuje drugima, da sebe prikaže kao bespomoćnu žrtvu svoje okoline, svojeg djetinjstva, Poučno je pročitati u tome smislu nama dobro poznat događaj iz Ivanova Evanđelja o „preljubnici“ (Iv 8,3-11).
Preljubnica
„Tada pismoznanci i farizeji dovedu neku ženu k Isusu - zatečenu u samom preljubu. Postave je u sredinu i kažu mu. „Učitelju“ Ova je žena zatečena u samom preljubu. U Zakonu nam je Mojsije naredio takve kamenovati. Što ti na to kažeš?“ To govorahu samo da ga iskušaju pa da ga mogu optužiti.
Isus se sagne pa stane prstom pisati po tlu. A kako su oni dalje navaljivali, on se uspravi i reče im: „Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen.“ I ponovno se sagnuvši, nastavi pisati po zemlji. A kad oni to čuše, stadoše odlaziti jedan za drugim, počevši od starijih. Osta Isus sam - i žena koja stajaše u sredini. Isus se uspravi i reče joj: „Ženo, gdje su oni? Zar te nitko ne osudi?“ Ona reče: „Nitko, Gospodine.“ Reče joj Isus: „Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada više nemoj griješiti“ (Iv 8,3-11).
Ovo je dobar primjer za dobru ispovijed
Oko žene preljubnice su stajali tužitelji. Traže da bude kamenovana. Ona je sama, slomljena, ponižena usred mnoštva koje ju okružuje. Tužitelji su već izrekli osudu: Treba da bude kamenovana!
A žena ne kaže ništa u svoju obranu! Ne brani se! I ne krivi nikoga: ni ljude koji su je iskorištavali, ni svoj pogrešan odgoj, ni svoje promašeno djetinjstvo, ni nedostatak očinske ili majčinske ljubavi, niti optužuje samu sebe i svoju narav. Ona ne krivi nikoga i ništa!
Ukratko: ona uzrok svoje bijede ili grijeha ne pripisuje drugima, nego prihvaća sebe onakvom kakva jest, prihvaća i zlo u sebi i svoj dio odgovornosti za svoj grijeh. Ona je jednostavno tu pred Isusom, bez ijedne riječi, bez isprika, bez molbi, bez protesta. Spremna je poslušati jedan glas koji će joj reći da Bog još nije sasvim umro u njezinu srcu. I čuje taj glas. Čuje Božji glas, Isusov glas: „Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada više nemoj griješiti!“
Što naučiti iz ovoga susreta žene preljubnice i Isusa?
Jedno je bitno naučiti: Ja se ipovijedam Bogu. Moja ispovijed je iskreni susret sa samim sobom, gdje nema više drugih svjedoka, osim Boga. Tu se više ne treba nikome ispričavati, ne treba ni sebe niti bilo koga drugoga okrivljivati…, jer nam sve to neće pomoći, niti ima ikakva smisla..
Odlučujuće je da sve drugo ušuti i u nama i oko nas i da čujemo Božji glas preko svećenika: „I ja te odrješujem od grijehe tvojih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga“ kao što je žena preljubnica čula Isusov glas: „Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada više nemoj griješiti!“
Kako se, onda, pripremiti za dobru ispovijed?
Mi vrlo često ispovijedamo samo površinske propuste i grijehe, a korijen grijeha ostavljamo u dubini srca (mladice koje su iz korijena izrasle odlomimo, a korijen ostavimo i dok se vratimo kući iz korijena udaraju druge mladice, nove mladice i rastu jer nismo grijeh s njegovim korijenom iščupali).
Stoga je dobro i potrebno napraviti popis i malih i većih grijeha, onda dobro ponovno proći taj popis grijeha i uza svku grijeh postaviti sebi pitanje: Zašto sam to učinio? Zašto? „Bio sam nestrpljiv! Zašto sam bio nestrpljiv?
Lagao sam! Zašto? Nezadovoljan sam! Zašto? Drugoga sam ogovarao! Zašto?
Tako ćemo se najbolje pripremiti za dobru ispovijed. Priznat ćemo sami sebi svoju grešnost i preuzeti odgovornost za svoje čine. Kratko i jasno ćemo u ispovijedi reći svoje grijehe. Duhovno ćemo ponovno oživjeti. Biti duhom zdrave osobe. Nikada više nećemo osuđivati tuđe zlo, nego ćemo sami gledati ne činiti više zlo i grijeh.
Ovakav pristup ispovijedi dovest će vjernika do osobnog priznanja da mu je POTREBAN BOG, da mu je POTREBNA BOŽJA LJUBAV i da mu je potrebno BOŽJE OPROŠTENJE GRIJEHA. Takva ispovijed je radost i dubinsko iskustvo Božje ljubavi!
ISPIT SAVJESTI
Kada sam se posljednji put ispovjedio? Jesam li prešutio neki teški grijeh u prijašnjoj ispovjedi? Jesam li izvršio pokoru koju sam dobio na prošloj ispovijedi?
10 BOŽJIH ZAPOVIJEDI
1.) Ja sam Gospodin, Bog tvoj: nemaj drugih Bogova uz mene.
Vjerujem li u Boga ili je meni bog novac, moja kuća, moj posao, čast? Ponašam li se prema drugima kao da sam ja bog i svi se moraju klanjati meni i mojem razmišljanju? Jesam li Boga zanemario i sjetim ga se samo kad mi je teško? Da li za svoje pogreške, za svoj nemar okrivljujem dragoga Boga? Koliko vremena u danu odvojim za posao, televiziju, razne knjige, časopise, serije, filmove, internet i za mnoge druge nebitne stvari a koliko za dragoga Boga? Molim li se Bogu svaki dan? Jesam li u molitvi sabran ili izgovaram prazne riječi? Čitam li Bibliju – ili ju uopće nemam? Sumnjam li u Boga i u vjerske istine? Nastojim li rasti u vjeri? Jesam li se stidio svoje vjere? Jesam li sudjelovao u ismjehivanju vjere i Crkve? Kao kršćanin, branim li Crkvu i svećenike ili govorim protiv Crkve i protiv svojih svećenika? Jesam li sudjelovao u nekršćanskim djelatnostima? Jesam li bio praznovjeran – bojao se onoga što sam pročitao u horoskopu; vjerovao u gatanje, magiju? Da li se na meni - po mojem ponašanju, govoru, životu vidi da vjerujem u Boga – ili idem u Crkvu a živim i ponašam se kao da ne idem i u Boga ne vjerujem? Sudjelujem li u životu svoje župe ili mislim da se to mene ne tiče? Jesam li spreman za svoju župu i za svoju crkvu nešto učiniti ili samo kritiziram? Darujem li za potrebe crkve prema svojim mogućnostima?
2) Ne izusti imena Gospodina, Boga svoga, uzalud.
Izgovaram li ime Božje uzalud? Psujem li Boga, Isusa, Majku Božju, svece? Koliko puta? Psujem li male psovke? Jesam li držao post i nemrs na Pepelnicu i Veliki petak te nemrs svaki petak?
3) Spomeni se da svetkuješ dan Gospodnji.
Idem li redovito na svetu misu nedjeljom i blagdanima ili ju bez problema propuštam te se pravdam kako nemam vremena ili tvrdim da se u Boga može vjerovati bez svete mise pa u crkvu idem samo kada osjetim potrebu? Kako to da za Bogom imam tako malo potrebe u svojem životu? Treba li mi Bog, crkva i sveta misa samo kada mi je u životu teško – ali kad je sve u redu onda mi Bog ni sveta misa ne trebaju? Jesam li kod svete mise bio pažljiv ili sam pričao, smijao se, mislio na nešto drugo, spavao? Kako sam se vladao i ponašao u Crkvi - onako kako Crkva uči ili onako kako ja hoću? Pazim li da moje odijevanje bude u skladu sa ovim svetim mjestom? Jesam li se pričestio u teškom grijehu i tako počinio svetogrđe? Jesam li nedjeljom i blagdanima radio teške poslove?
4) Poštuj oca i majku da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji.
Jesam li poštivao roditelje, baku, djeda, starije, susjede, prijatelje, svećenika, učitelje, profesore? Jesam li im se rugao, prkosio, inatio, bezobrazno odgovarao, lagao im, zagorčavao život, nešto obećao a onda obećanje nisam izvršio? Pomažem li u kući? Kakav sam prema braći i sestrama? Kakav sam u školi, na fakultetu? Da li nekoga mučim, maltretiram ili zlostavljam – bilo riječima ili djelima? Da li marljivo učim i tako se spremam za život ili sam lijen, ništa ne učim, izostajem sa nastave i radi toga dobivam loše ocjene te tako žalostim svoje roditelje a samome sebi činim zlo? Jesu li moji roditelji radi mene sretni ili žalosni? Jesam li nezahvalan svojim roditeljima? Kao mladić ili djevojka smatraš li da u životu treba samo uživati i raditi što god želiš bez ikakvih obaveza i odgovornosti, živeći na račun svojih roditelja?
Kao roditelj, jesam li razmazio svoju djecu? Dozvoljavam li sve svojoj djeci? Da li sam svoje dijete učinio malim bogom komu se svi moraju klanjati? Tko je kome roditelj – ja mojoj djeci ili moja djeca meni? Da li netko trpi zbog ponašanja moga djeteta? Savjetujem li svoju djecu da probleme rješavaju na lijep način ili možda nagovaram svoju djecu da probleme rješavaju nasiljem? Smatram li da su moja djeca bezgrešna i da ih nitko nema pravo kritizirati? Koliko vremena provodim sa svojom djecom u razgovoru i imam sluha za njihove probleme ili kažem da za to nemam vremena pa sve nastojim riješiti novcem? Smatram li kao otac da je za odgoj djece zadužena samo majka? Vodim li kao roditelj brigu što moja djeca čitaju ili gledaju u kinu, na televiziji, internetu te gdje, kako i s kime provode svoje slobodno vrijeme i izlaske? Dajem li svojoj djeci previše ili premalo? Odgajam li svoju djecu u skromnosti ili u rasipništvu? Dajem li kao roditelj svojoj djeci volju za život ili im ju možda oduzimam? Kakav primjer pružam djeci svojim životom? Da li od djece nešto tražim a sam to ne činim?
Jesam li ja svojoj obitelji na ponos ili na sramotu? Da li naša obitelj živi kršćanski?
Kao odrastao čovjek, da li se brinem za svoje roditelje ili sam ih zanemario i odbacio?
5) Ne ubij.
Jesam li poštivao svoj i tuđi život, svoje i tuđe zdravlje, dobar glas, čast ili sam tomu nekako naštetio? Jesam li pomišljao na samoubojstvo? Jesam li bio neumjeren u jelu i piću? Jesam li pušio, uzimao drogu, opijao se, neuredno živio? Jesam li drugoga ponižavao, ismijavao, vrijeđao, mrzio, svađao se? Jesam li se nakon svađe pomirio i ispričao se za ono što sam rekao , učinio - ili uporno tvrdim da ja nisam kriv nego onaj drugi i da bi se ja pomirio a druga strana to neće ? Jesam li s nekime još u svađi? Znadem li praštati kao što meni dobri Bog prašta moje grijehe ili se želim osvetiti? Jesam li svjestan da u Očenašu molim «oprosti mi moje grijehe onako kao što ja opraštam drugima»? Trpi li netko zbog mene i moga ponašanja? Jesam li nekoga sablaznio svojim životom i ponašanjem? Jesam li nekome mogao pomoći a nisam htio?
Ako vršim kakvu javnu službu, vršim li je savjesno i pošteno, na dobro drugih ili se brinem samo za sebe i svoje potrebe? Znadem li dijeliti s drugima? Činim li drugima ono što želim da drugi meni čine? Da li uvijek mora biti kako ja hoću, čak i ako je krivo i pogrešno? Kada pogriješim – znadem li priznati pogrešku ili mislim da sam ja uvijek nepogrešiv – uvijek u pravu i nikada u krivu? Mislim li da sam važniji od drugih ljudi? Veselim li se tuđem zlu, patnji i nevolji? Jesam li nekoga na zlo nagovorio, natjerao ili prisilio? Jesam li nekoga mučio i maltretirao bilo riječima ili djelima? Kakav sam u prometu? Mislim li da sam sam na cesti?
6) Ne sagriješi bludno. 9) Ne poželi tuđeg ženidbenog druga?
Jesam li bludno griješio? Jesam li bio prost, nekulturan, prosto mislio, želio, činio, slušao, gledao, govorio? Jesi li prevario ženu – jesi li prevarila muža? Jesi li tako pogazio obećanje što ste jedno drugom dali na vjenčanju? Kakav sam prema ženi - mužu? Jesam li fizički zlostavljao svoga bračnog druga? Što je naš brak – zajednički život u ljubavi ili gluma? Koliko ulažem u svoj brak? Živim li tako da zbog mog načina života moj brak trpi i prijeti mu raspad? Što činim da moj brak postane bolji? Da li samo obećavam a ništa ne činim? Jesam li rob alkohola, droge, kocke, kladionice? Trpi li radi toga moja obitelj? Jesam li sudjelovao u abortusu – činom, nagovaranjem, pomoći, prisilom, odobravanjem?
7) Ne ukradi. 10) Ne poželi nikakve tuđe stvari
Jesam li ukrao, tuđe želio? Jesam li nešto posudio i onda nisam vratio? Jesam li tuđe oštetio? Jesam li nadoknadio učinjenu štetu? Poštujem li društvenu imovinu kao svoje vlastito dobro ili ju smatram nečim tuđim, što nije potrebno poštivati? Jesam li zagađivao prirodu otpacima ili čime drugim i tako ugrozio svoje i tuđe zdravlje? Jesam li bio zavidan? Jesam li iz zavisti mrzio? Jesam li ispunjavao obećanja i držao se dogovora? Jesam li pošteno radio ili sam bio polovičan i površan? Jesam li bio lijen (na poslu, u školi, u učenju, u obitelji)? Jesam li nekoga u nečemu prevario i tako stekao materijalnu korist? Jesam li bio nepošten kod prodaje ili kod kupovine? Jesam li rasipan? Trošim li iznad svojih mogućnosti? Jesam li u životu sebičan i škrt? Jesam li primio ili dao mito? Ako sam poslodavac, privatnik i imam svoju firmu – kako sam se odnosio prema svojim radnicima, jesam li ih poštivao, jesam li ih pošteno i na vrijeme plaćao ili sam ih iskorištavao? Kao radnik – jesam li okradao svoga poslodavca? Jesam li pošteno radio ili sam zabušavao? Jesam li poštivao crkvene i državne zakone?
8) Ne reci lažna svjedočanstva.
Jesam li lagao? Jesam li ogovarao – prepričavao tuđe muke i pogreške? Jesam li klevetao – za nekoga nešto loše izmislio, drugima to pričao i tako ugrozio nečiji dobar glas i čast? Jesam li se nekome rugao, ponižavao ga? Jesam li nekoga bez dokaza za nešto okrivio? Jesam li se hvalisao, pravio se važan pred drugima? Jesam li laskao? Jesam li se nekome se ulizivao, dodvoravao i tako sebe samoga ponizio? Jesam li odavao tajne koje mi je netko povjerio i tako počinio zlo? Jesam li bio dvoličan, licemjeran, pravio se pred ljudima da sam fin, pristojan, dobar i pobožan čovjek a u stvari sam loš, podao, svadljiv, pričao drugome iza leđa, izrugivao ga, ponižavao, ogovarao i u srcu mu zlo želio?