Poštovani vjernici,

s radošću najavljujemo ponovno misijsko hodočašće 1. svibnja 2026. u Mariastein. Ove godine pridružit će nam se i gost, Josip Jelinic, koji će zajedno s nama hodočastiti našoj Majci.

S veseljem vas očekujemo i radujemo se zajedničkoj misi na kraju rute u Mariasteinu, kao i svjedočanstvu i nagovoru Josipa Jelinica. Nakon toga, tko želi, može ostati na spontanom druženju i pikniku.

U privitku se nalazi put našeg hodočašća u Mariastein, koje će se održati 1. svibnja 2026. godine.

The post Hodočašće u Mariastein first appeared on HKM Basel.

KATEHEZA PAPE FRANJE

Srijeda, 28. ožujak 2018.

Vazmeno trodnevlje

Draga braćo i sestre, dobar dan!

Danas bih se želio zadržati u razmišljanju o Vazmenom trodnevlju, koje započinje sutra, kako bih malo produbio ono što najvažniji dani liturgijske godine predstavljaju za nas vjernike. Želio bih vam postaviti pitanje: koji je blagdan naše vjere najvažniji: Božić ili Uskrs? Uskrs, jer je to blagdan našega spasenja, blagdan Božje ljubavi prema nama, blagdan, slavlje njegove smrti i uskrsnuća. I zato bih želio razmišljati s vama o ovom blagdanu, o ovim danima, koji su vazmeni dani, sve do Gospodinova uskrsnuća. Ti dani predstavljaju spomen-čin velikog otajstva: smrti i uskrsnuća Gospodina Isusa. Trodnevlje započinje sutra, Misom večere Gospodnje a završit će večernjom Nedjelje Uskrsnuća Gospodnjega. Zatim slijedi Vazmeni ponedjeljak, još jedan dan u kojem slavimo ovaj veliki blagdan. Ali to je post-liturgijsko: to je obiteljski blagdan, društveni praznik. Ono (trodnevlje) označava temeljne etape naše vjere i našega poziva u svijetu i svi kršćani su pozvani živjeti ta tri sveta dana – četvrtak, petak, subota; i – razumije se – nedjelja, ali subota je uskrsnuće – tri sveta dana kao, da tako kažem, „matricu” svog osobnog života, zajedničkog života, kao što su naša židovska braća živjela izlazak iz Egipta.

Ova tri dana ponovno kršćanskom narodu stavljaju pred oči velike događaje spasenja koje je izveo Krist, i tako ga usmjeravaju prema obzoru njegova budućeg određenja i ojačavaju ga u njegovu odgovornom zauzimanju u svjedočenju u povijesti.

Na uskrsno jutro, dozivajući u svijest etape doživljene u Trodnevlju, posljednica, to jest pjesan ili neka vrsta psalma, svečano će objaviti uskrsnuće: „Ufanje mi uskrslo je, / Krist, moj Gospod i sve moje. / Pred vama će tamo gdje je / cvjetna strana Galileje”. Ovo je velika potvrda: Krist je uskrsnuo. I u mnogim narodima svijeta, osobito u Istočnoj Europi, na ove uskrsne dane ljudi se ne pozdravljaju s „dobro jutro”, „dobra večer”, već „Krist je uskrsnuo”, da potvrde veliki uskrsni pozdrav. „Krist je uskrsnuo”. U tim riječima – „Krist je uskrsnuo” – trodnevlje kulminira u dirljivom klicanju. One sadrže ne samo navještaj radosti i nade, nego i apel na odgovornost i poslanje. I nije sve u kolačima, jajima, praznicima – premda je i to lijepo jer je to obiteljski blagdan – ali ne završava sve na tome. Tamo započinje hod prema poslanju, navještaju: Krist je uskrsnuo. I taj navještaj, do kojeg nas trodnevlje vodi da nas pripremi da ga prihvatimo, je središte naše vjere i naše nade, to je srž, to je navještaj, to je – teška riječ, ali koja sve govori – to je kerygma, koja neprestano evangelizira Crkvu i koja je sama poslana evangelizirati.

Sveti Pavao sažima uskrsni događaj u ovom izrazu: „Krist je žrtvovana Pasha naša” (1 Kor 5, 7), poput janjeta. Žrtvovan je. Stoga – nastavlja – „staro uminu, novo, gle, nasta” (2 Kor 5, 17). Ponovno je rođeno. I zato se na Uskrs od samih početaka ljude krstilo. I ja ću u subotu navečer krstiti ovdje, u Svetome Petru, osam odraslih osoba koje započinje kršćanski život. I sve započinje jer će biti iznova rođene. A drugim sažetim izrazom sveti Pavao objašnjava da Krist „je predan za opačine naše i uskrišen radi našeg opravdanja” (Rim 4, 25). Jedini, jedini koji nas opravdava; jedini koji nam daje roditi se ponovno je Isus Krist. Nitko drugi. A za to ne morate ništa platiti, jer je opravdanje – postati pravednicima – besplatno. I to je veličina Isusove ljubavi: on daje svoj život besplatno da nas učini svetima, da nas obnovi i da nam oprosti. I to je srž ovog Vazmenog trodnevlja U Vazmenom trodnevlju sjećanje na ovaj temeljni događaj postaje slavlje puno zahvalnosti i istodobno obnavlja u krštenicima osjećaj njihova novog stanja, koje isti apostol Pavao ovako izražava: „Ako ste suuskrsli s Kristom, tražite što je gore […] ne za zemaljskim!” (Kol 3, 1-3). Gledati gore, gledati horizont, proširiti naše obzore: to je naša vjera, to je naše opravdanje, to je stanje milosti! Po krštenju smo, naime, uskrsnuli s Isusom i umrli smo stvarima i logici svijeta; ponovno smo rođeni kao nova stvorenja: ta stvarnost traži da postane konkretno postojanje iz dana u dan.

Ako uistinu dopusti da ga Krist opere, ako mu zaista dopusti da svuče s njega staroga čovjeka kako bi hodio u novom životu, kršćanin, premda ostaje grešnik – jer svi mi to jesmo – više ne može biti propadljiv, Isusovo opravdanje nas spašava od propadljivosti, mi smo grešnici, ali nismo propadljivi; on više ne može živjeti sa smrću u duši, niti može biti uzrok smrti. I ovdje moram reći nešto tužno i bolno… Postoje lažni kršćani: oni koji kažu „Isus je uskrsnuo”, „Isus me opravdao”, ja sam u novom životu, ali živim pokvarenim životom. I ti će lažni kršćani loše završiti. Kršćanin, ponavljam, je grješnik – svi mi to jesmo, i ja – ali imamo sigurnost da, kad tražimo oprost, Gospodin nam oprašta. Pokvareni se pak pretvara da je časna osoba, ali, u konačnici, u njegovu srcu je trulež. Novi nam život daje Isus. Kršćanin ne može živjeti sa smrću u duši, niti biti uzrok smrti. Pomislimo – da ne idemo daleko – sjetimo se onoga što je blizu nas, sjetimo se takozvanih „kršćanâ mafijašâ”. Ali oni ništa nemaju od kršćanskoga: kažu da su kršćani, ali nose smrt u duši i donose smrt drugima. Molimo se za njih, da Gospodin dotakne njihovu dušu. Bližnji, osobito najmanji i najslabiji, postaje konkretno lice kojemu možemo darovati ljubav koju je Isus dao nama. A svijet postaje prostor našeg novog života kao uskrslih. Uskrsli smo s Isusom: na nogama i uzdignuta čela i možemo dijeliti poniženje onih koji su i danas, poput Isusa, u patnji, golotinji, potrebi, samoći, smrti, da bismo postali, zahvaljujući njemu i s njim, oruđa otkupljenja i nade, znakovi života i uskrsnuća. U mnogim zemljama – ovdje u Italiji i u mojoj domovini – postoji običaj da, kad se na Uskrs začuju zvona, majke i bake nose djecu da operu oči vodom, vodom života, kao znak da mogu vidjeti Isusove stvari, nove stvari. Dopustimo da nam se na ovaj Uskrs opere dušu, da nam se operu oči duše, da vidimo lijepe stvari i činimo lijepe stvari. I to je divno! Upravo to je uskrsnuće Isusovo nakon njegove smrti, koja je bila cijena za spas svih nas.

Draga braćo i sestre, oraspoložimo se da dobro živimo ovo Vazmeno trodnevlje koje je pred nama – počinje sutra –, da bismo sve dublje bili uključeni u otajstvo Krista, koji je umro i uskrsnuo za nas. Neka nas na ovom duhovnom putovanju prati Blažena Djevica, koja je slijedila Isusa u njegovo muci – bila je tamo, gledala, trpjela… – bila je prisutna i sjedinjena s njim pod njegovim križem, ali nije se sramila sina. Majka se nikada ne srami svog sina! Bila je tamo i primila u svoje majčinsko srce veliku radost uskrsnuća. Neka nam ona izmoli milost da se na duhovan način uključimo u slavlja narednih dana, da naše srce i život uistinu budu preobraženi. Ostavljajući vam ove misli, svima vama upućujem najljepše želje da vam Uskrs bude radostan i svet, zajedno s vašim zajednicama i vašim dragima.

I savjetujem vam: na Uskrs ujutro, odvedite djecu do umivaonika i operite im oči. To će biti znak kako vidjeti uskrslog Isusa.

…………………..

Srijeda, 23. ožujka 2016.

“Kad bih mogao više trpjeti za tebe, učinio bih to”

Draga braćo i sestre, dobar dan!

Naše razmišljanje o Božjem milosrđu uvodi nas danas u Vazmeno trodnevlje. Mi ćemo proživjeti Veliki četvrtak, petak i subotu kao snažne trenutke koji nam omogućuju sve više ponirati u veliko otajstvo naše vjere: uskrsnuće našega Gospodina Isusa Krista. U ta tri dana sve govori o milosti, jer pokazuje dokle je Bog spreman ići u svojoj ljubavi. Slušat ćemo izvješće o posljednjim danima Isusova života. Evanđelist Ivan nam daje ključ za razumijevanje dubokog značenja: “budući da je ljubio svoje, one u svijetu, do kraja ih je ljubio” (Iv 13, 1). Božja ljubav nema granica. Kao što je često ponavljao sveti Augustin, to je ljubav koja ide “do kraja bez kraja i konca”. Bog se doista sav prinosi za svakoga od nas i ne štedi se ni u čemu. Otajstvo kojem se klanjamo u ovom Velikom tjednu je velika povijest ljubavi koja ne poznaje prepreke. Isusova Muka traje sve do svršetka svijeta, jer je to povijest dioništva s patnjom cijelog čovječanstva i stalna prisutnost u događajima osobnog života svakog od nas. Ukratko, Vazmeno trodnevlje je spomen jedne ljubavne drame koja nam daje sigurnost da nikada nećemo biti napušteni u kušnjama života.

Na Veliki četvrtak Isus ustanovljuje euharistiju, anticipirajući na pashalnoj gozbi svoju žrtvu na Golgoti. Da bi učenicima pomogao shvatiti ljubav koja ga nadahnjuje, pere im noge, pružajući još jednom osobno primjer kako oni sami moraju činiti. Euharistija je ljubav koja postaje služenje. To je uzvišena prisutnost Krista koji žele nahraniti svakog čovjeka, posebno najslabije, kako bi ih osposobio da mu budu svjedoci usred nevolja svijeta. I ne samo to. Dajući nam sebe sama za hranu, Isus potvrđuje da moramo naučiti lomiti s drugim tu hranu da to postane istinsko zajedništvo života s onima u potrebi. On se daje nama i traži od nas da ostanemo u njemu i činimo jednako tako.

Veliki petak je vrhunac ljubavi. Isusova smrt na križu, koji se na križu predaje Ocu da donese spasenje cijelome svijetu, izražava ljubav darovanu do kraja, bez kraja. Ljubav koja želi sve zagrliti, bez iznimke. Ljubav koja se proteže na sva vremena i sva mjesta: nepresušno vrelo spasenja s kojeg svaki od nas, grešnike, može crpsti. Ako nam je Bog pokazao svoju najvišu ljubav u Isusovoj smrti, onda i mi, preporođeni Duhom Svetim, možemo i moramo ljubiti jedni druge.

I, na koncu, Velika subota je dan Božje šutnje. To mora biti dan tišine i moramo učiniti sve da za nas to bude stvarno dan tišine, kao što je bio u ono vrijeme: dan Božje šutnje. Isus položen u grob dijeli sa čitavim čovječanstvom tragediju smrti. To je tišina koja govori i izražava ljubav kao solidarnost s onima koji su vječno napušteni, do kojih Sin Božji dopire ispunjavajući prazninu koju samo beskrajno milosrđe Boga Oca može ispuniti. Bog šuti, ali iz ljubavi. Na taj dan ljubav – ta tiha ljubav – postaje očekivanje života u uskrsnuću. Razmišljajmo, na Veliku subotu: bit će nam dobro razmišljati o šutnji Gospe, “Vjernice”, koji je u tišini čekala uskrsnuće. Gospa će, za nas, morati biti slika te Velike subote. Mnogo razmišljajmo o tome kako je Gospa proživjela tu Veliku subotu; u očekivanju. To je ljubav koja ne sumnja, već se uzda u Gospodinovu riječ, da se pokaže i zablista na dan Uskrsa.

Sve to je veliko otajstvo ljubavi i milosrđa. Naše riječi su siromašne i nisu dovoljne da do kraja izraze to otajstvo. U tome na može pomoći iskustvo jedne djevojke, koja nije mnogo poznata, a koja je napisala uzvišene stranice o Kristovoj ljubavi. Njezino ime je Julijana od Norwicha; ta nepismena djevojka je imala viđenja Isusove Muke i koja je potom, postavši samotnicom, opisala, jednostavnim, ali dubokim i snažnim riječima smisao milosrdne ljubavi. Govorila je ovako: Tada me dobri Gospodin upita: “Jesi li sretna što sam trpio za tebe?” Ja rekoh: “Da, dragi Gospodine, silno sam ti zahvalna; da, dobri Gospodine, blagoslovljen bio”. Tada Isus, naš dobri Gospodin, reče: “Ako si ti sretna, i ja sam! Podnijeti muku za tebe za mene je radost, sreća, vječna radost; i kad bih mogao više trpjeti učinio bih to”. To je naš Isus, koji svakome od nas kaže: “kad bih mogao više trpjeti za tebe, učinio bih to”.

Kako su lijepe te riječi! Omogućuju nam stvarno shvatiti neizmjernu i beskrajnu ljubav kojom Gospodin ljubi svakog od nas. Pustimo da nas zahvati to njegovo milosrđe koje nam dolazi ususret; i u ovim danima, dok su nam oči uprte u Gospodinovu muku i smrt, primimo u naša srca veličinu njegove ljubavi i činimo to poput Gospe na Veliku subotu, u tišini, u iščekivanju uskrsnuća.

……………………

KATEHEZA PAPE BENEDIKTA XVI. NA OPĆOJ AUDIJENCIJI

Srijeda, 19. ožujka 2008.

Vazmeno trodnevlje prilika je da dublje shvatimo vrijednost svoga kršćanskoga poziva

Draga braćo i sestre, nalazimo se u danima uoči vazmenog trodnevlja. Tri dana koja slijede obično se nazivaju “svetima” ili “velikima” jer nam omogućuju da ponovno proživimo središnji događaj našega otkupljenja; ponovno nas uvode u bitnu jezgru kršćanske vjere: muku, smrt i uskrsnuće Isusa Krista. To su dani koje bismo mogli promatrati kao jedan dan: oni čine srce i stožer čitave liturgijske godine kao i života Crkve. Na kraju korizmenoga puta spremamo se i mi ući u ono isto ozračje što ga je proživio Isus tada u Jeruzalemu. Želimo u sebi probuditi živo sjećanje na muke što ih je Gospodin podnio za nas te se pripraviti za radosno slavljenje sljedeće nedjelje, “pravog Vazma, što ga je krv Kristova pokrila slavom, Vazma u kojem Crkva slavi blagdan koji je izvorište svih blagdana” (usp. Predslovlje na dan Usrksa u ambrozijanskom obredu).

Sutra, na Veliki četvrtak, Crkva se spominje Posljednje večere za koje je Gospodin, uoči svoje muke i smrti, ustanovio sakrament Euharistije i sakrament ministerijalnoga svećeništva. Te iste noći Isus nam je ostavio novu zapovijed, “mandatum novum”, zapovijed bratske ljubavi. Prije no što zakoračimo u Veliko trodnevlje, no već u bliskoj vezi s njime, u svakoj će se biskupijskoj zajednici sutra ujutro proslaviti misa posvete ulja, na kojoj biskup i svećenici koji su dio dijecezanskoga svećenstva obnavljaju obećanja s ređenja. Blagoslivljaju se također i ulja za slavljenje sakramenata: katekumensko ulje, ulje za bolesničko pomazanje i sveta krizma. To je osobito važan trenutak u životu svake dijecezanske zajednice koja, okupljena oko svoga pastira, učvršćuje svoje jedinstvo i svoju vjernost Kristu, jedinome Velikom i Vječnom svećeniku. Uvečer, na misi Večere Gospodnje, spominjemo se Posljednje večere na kojoj se Krist dao svima nama za hranu spasenja, za lijek besmrtnosti: to je otajstvo Euharistije, izvor i vrhunac kršćanskoga života. U tom otajstvu spasenja Gospodin je ponudio i ostvario za sve koji u njega vjeruju najintimnije moguće jedinstvo našeg i svoga života. Poniznim i izuzetno rječitim činom pranja nogu, pozvani smo se sjećati onoga što je Gospodin učinio svojim apostolima: perući im noge, konkretno je proglasio prvotnu važnost ljubavi, ljubavi koja postaje služenje do darivanja sebe samih, navješćujući tako najvišu žrtvu svoga života koja će se dan kasnije ispuniti na Kalvariji. Prema lijepoj tradiciji, vjernici završavaju Veliki četvrtak bdjenjem molitve i euharistijskoga klanjanja kako bi još dublje proživjeli Isusovu smrtnu borbu u Getsemaniju.

Veliki petak dan je spomena muke, razapinjanja i smrti Isusove. Toga dana liturgija Crkve ne predviđa slavljenje svete mise, no kršćanska se zajednica okuplja kako bi promišljala o velikom otajstvu zla i grijeha koje pritišće čovječanstvo i kako bi se ponovno, u svjetlu Božje Riječi i potpomognuta dojmljivim liturgijskim činima, spomenula Gospodinovih patnji. Nakon što posluša izvještaj o muci Kristovoj, zajednica moli za sve nakane Crkve, klanja se Križu i pristupa Euharistiji, blagujući čestice koje su pohranjene na misi Večere Gospodnje prethodnoga dana. Kao dodatni poziv na razmatranje muke i smrti Otkupiteljeve i da bi se izrazila ljubav i dioništvo vjernika na patnjama Kristovim, kršćanska tradicija potakla je razne oblike pučke pobožnosti, procesije i svete predstave koje žele što dublje u vjernikovu dušu utisnuti osjećaje istinskoga sudioništva na otkupiteljskoj Kristovoj žrtvi. Među tim pobožnostima ističe se križni put, pobožna vježba koja je tijekom godina obogaćena raznovrsnim duhovnim i umjetničkim izričajima koji ovise o senzibilitetu različitih kultura. Tako su se u mnogim zemljama pojavila svetišta nazvana “Kalvarija” do kojih se stiže strmim usponom koji podsjeća na bolan hod muke.

Velika subota obilježena je dubokom tišinom. Crkve su ogoljene i nisu predviđena liturgijska slavlja. Dok iščekuju veliki događaj uskrsnuća, vjernici ustraju s Marijom u očekivanju moleći i razmatrajući. Velika se važnost pridaje pristupanju sakramentu pomirenja, neizbježnom putu čišćenja srca što omogućuje vjernicima da iznutra obnovljeni proslave Uskrs. Ova jedinstvena subota završava Vazmenim bdjenjem koje uvodi u najvažniju nedjelju čitave povijesti, nedjelju Kristova Uskrsa. Crkva bdije uz novi blagoslovljeni oganj i razmišlja o velikom obećanju, sadržanu u Starom i Novom zavjetu, o konačnom oslobođenju od staroga ropstva grijehu i smrti. U tami noći novim je plamenom zapaljena vazmena svijeća, simbol Krista slavnoga koji uskršava. Krist, svjetlo čovječanstva, razgoni tmine srca i duha te osvjetljuje svakoga čovjeka koji dolazi na svijet. Uz vazmenu svijeću u Crkvi odjekuje veliki vazmeni navještaj: Krist je doista uskrsnuo, smrt nad njim nema više moći. Svojom smrću on je zauvijek pobijedio zlo i svim je ljudima podario sam Božji život. Prema drevnoj tradiciji za Vazmenoga bdjenja katekumeni primaju krštenje, čime se ističe dioništvo svih kršćana na otajstvu smrti i uskrsnuća Kristova. Iz blistave uskrsne noći, Kristova radost, svjetlo i mir šire se životom vjernika svake kršćanske zajednice i dostižu svaku točku u prostoru i vremenu.

Draga braćo i sestre, kroz ove jedinstvene dane usmjerimo odlučno život prema velikodušnom i uvjerenom prianjanju uz naume nebeskoga Oca; obnovimo svoje “da” božanskoj volji kao što je to učinio Isus žrtvom na križu. Dojmljivi obredi Velikog četvrtka, Velikog petka, tišina ispunjena molitvom na Veliku subotu i svečano Vazmeno bdjenje pružaju nam prigodu da dublje shvatimo smisao i vrijednost svoga kršćanskoga poziva koji izvire iz vazmenog otajstva, te da ga ostvarimo u vjernom nasljedovanju Krista u svakoj situaciji, kao što je to učinio on, sve do velikodušnog dara vlastitoga života.

Spominjati se Kristovih otajstava znači i duboko i u potpunosti prionuti uz današnjicu povijesti, uvjereni da je ono što slavimo živa i aktualna stvarnost. Nosimo, dakle, u svojoj molitvi dramatičnost događaja i situacija koje ovih dana pogađaju našu braću u svim dijelovima svijeta. Znamo da mržnja, podjele, nasilje nikad nemaju posljednju riječ u povijesnim događajima. Ovih dana ponovno oživimo u sebi veliku nadu: raspeti je Krist uskrsnuo i pobijedio smrt. Moramo dakle ponovno krenuti od njega da bismo mogli izgraditi svijet utemeljen na miru, na pravdi i na ljubavi. U tom nastojanju koje uključuje sve nas, dozvolimo da nas vodi Marija koja je pratila svoga božanskoga Sina na putu muke i križa, te je sudjelovala, snagom vjere, u ostvarenju njegova nauma spasenja. Uz te misli, već sada svima vama, vašim najdražima i vašim zajednicama upućujem svoje srdačne želje za radostan i svet Uskrs.

………………….

Srijeda, 31. ožujka 2010.

Vazmeno trodnevlje

Draga braćo i sestre!

Živimo svete dane koji nas pozivaju razmatrati središnje događaje našega otkupljenja, samu srž naše vjere. Sutra započinje Vazmeno trodnevlje, stožer čitave liturgijske godine, u kojem smo pozvani na tišinu i molitvu da bismo razmatrali otajstvo muke, smrti i uskrsnuća Gospodnjeg.

Crkveni oci u svojim homilijama često spominju te dane koji nas, kao što primjećuje sveti Atanazije u jednoj od svojih uskrsnih poslanica, uvode “u ono vrijeme koje nam navješćuje novi početak, dan svete Pashe, u kojoj se Gospodin žrtvovao” (Lett. 5,1-2: PG 26,1379).

Pozivam vas zato da intenzivno živite te dane kako bi oni odlučno usmjerili život svakog od vas k velikodušnom i uvjerenom prianjanju uz Krista, umrla i uskrsla za nas.
Na Misi posvete ulja, jutarnjem uvodu u Veliki četvrtak, sutra će se okupiti prezbiteri sa svojim biskupom. U tijeku znakovitog euharistijskog slavlje, koje se obično održava u dijecezanskim prvostolnicama, bit će blagoslovljeno ulje za bolesničko pomazanje, katekumensko ulje i krizmeno ulje. Osim toga, biskup i prezbiteri obnovit će svećenička obećanja koja su dali na dan ređenja. Ta gesta poprima ove godine posebnu važnost, jer se slavi u Svećeničkoj godini, koju sam proglasio u spomen na 150. obljetnicu smrti svetog Arškog župnika. Svim svećenicima želim ponoviti želju koju sam izrazio na završetku Pisma proglašenja: “Po primjeru svetog Arškog župnika, pustite da vas On [Krist] osvoji. Tako ćete i vi, u današnjem svijetu, biti glasnici nade, pomirenja i mira!”.

Sutra popodne ćemo proslaviti ustanovljenje Euharistije. Apostol Pavao, pišući Korinćanima, utvrđivao je prve kršćane u istini euharistijskog otajstva, prenoseći im ono što je on sam naučio: “Gospodin Isus one noći kad bijaše predan uze kruh, zahvalivši razlomi i reče: ‘Ovo je tijelo moje – za vas. Ovo činite meni na spomen.’ Tako i čašu po večeri govoreći: ‘Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi. Ovo činite kad god pijete, meni na spomen'” (1 Kor 11,23-25). Te riječi očituju Kristovu nakanu: pod prilikama kruha i vina on se uprisutnjuje na stvaran način svojim darovanim tijelom i svojom prolivenom krvlju kao žrtva Novoga saveza. Istodobno, on postavlja apostole i njihove nasljednike za poslužitelje toga sakramenta, koji predaje svojoj Crkvi kao najviši dokaz svoje ljubavi.

S dubokim čuvstvima ćemo se, nadalje, spomenuti Isusova pranja nogu apostolima (usp. Iv 13,1-25). Taj je njegov čin za evanđelista Ivana slika čitavoga Isusova života i pokazuje njegovu ljubav do kraja, beskrajnu ljubav, koja može osposobiti čovjeka za zajedništvo s Bogom i učiniti ga slobodnim. Na kraju liturgije Velikog četvrtka, Crkva prenosi Presveti sakrament na za to određeno mjesto, što simbolizira Isusovu samoću u Getsemaniju i njegovu smrtnu tjeskobu. Pred Euharistijom, vjernici razmatraju Isusa u času samoće i mole da ne bude više usamljenosti na svijetu. Taj nas liturgijski hod, također, poziva tražiti prisni susret s Gospodinom u molitvi, prepoznati Isusa među onima koji su sami, bdjeti s njim i znati ga proglasiti svjetlom vlastitoga života.

Na Veliki petak spomenut ćemo se Gospodinove muke i smrti. Isus je htio prinijeti svoj život u žrtvu za oproštenje grijeha ljudskog roda, izabravši u tu svrhu najokrutniju i najsramotniju smrt: raspeće. Postoji neraskidiva veza između Posljednje večere i Isusove smrti. U prvoj Isus daruje svoje Tijelo i svoju Krv, odnosno svoj zemaljski život, samoga sebe, anticipirajući svoju smrt i preobražavajući je u čin ljubavi. Tako je smrt koja je, po svojoj naravi, svršetak, uništenje svakog odnosa, učinio činom očitovanja samoga sebe, sredstvom spasenja i proglasom pobjede ljubavi. Na taj način, Isus postaje ključ za shvaćanje Posljednje večere koja je predokus preobrazbe nasilne smrti u dobrovoljnu žrtvu, u čin ljubavi koji otkupljuje i spašava svijet.

Veliku subotu karakterizira velika šutnja. Crkve su prazne i nisu predviđena posebna bogoslužja. U tome vremenu očekivanja i nade, vjernici su pozvani na molitvu, razmišljanje, obraćenje, također putem sakramenta pomirenja, kako bi, obnovljeni u duhu, mogli sudjelovati u proslavi Uskrsa.

U noći Velike subote, tijekom svečanog vazmenog bdjenja, “majke svih bdjenjâ”, tu će tišinu prekinuti pjesma Aleluja, koja naviješta Kristovo uskrsnuće i proglašava pobjedu svjetla nad tamom, života nad smrću. Crkva će se radovati u susretu s Gospodinom, ulazeći u dan Uskrsa kojeg će Gospodin započeti uskrsnućem od mrtvih.

Draga braćo i sestre, oraspoložimo se intenzivno živjeti predstojeće Vazmeno trodnevlje kako bismo sve dublje bili uključeni u otajstvo Krista, umrloga i uskrsloga za nas. Neka nas na tome duhovnom putovanju prati Djevica Marija. Neka nas ona, koja je pratila Isusa u njegovoj muci i bila prisutna pod križem, uvede u uskrsno otajstvo, da bismo mogli iskusiti radost i mir Uskrsloga.

S tim osjećajima, upućujem već sada svima vama najsrdačnije čestitke za sveti Uskrs, proširujući ih na vaše zajednice i na sve vaše drage.

…………………………

JOHN PAUL II

Wednesday 27 March 2002

1. The Easter Triduumwhich will make us relive the central event of our salvation begins tomorrow. These will be days of more intense prayer and meditation in which, with the help of the moving rites of Holy Week, we will reflect on the passion, death and resurrection of Christ.

The meaning and fulfilment of human history lies in the Paschal Mystery. “Therefore”, the Catechism of the Catholic Church emphasizes, “Easter is not simply one feast among others, but the “Feast of Feasts’, the “Solemnity of Solemnities’, just as the Eucharist is the “Sacrament of Sacraments’ (the great Sacrament). St Athanasius calls Easter “the Great Sunday’ (Easter Letter 329) and the Eastern Churches call Holy Week “the Great Week’. The mystery of the Resurrection, in which Christ crushed death, permeates with its powerful energy our old time until all is subjected to him” (n. 1169).

2. Tomorrow, Holy Thursday, we will contemplate Christ who in the Upper Room, on the eve of his Passion, made a gift of himself to the Church, instituted the ministerial priesthood and left to his disciples the new commandment, the commandment of love. Thus he wished to remain with us in the sacrament of the Eucharist, making himself the food of our salvation. After the moving Mass of the Lord’s Supper, we will keep a vigil of adoration with the Lord, obeying the desire that he expressed to the Apostles in the Garden of Olives:  “Remain here and keep watch with me” (Mt 26,38).

On Good Friday, we will revisit the tragic chain of events of the Passion of our Redeemer leading to his crucifixion on Golgotha. The Adoration of the Cross will enable us to understand more acutely the infinite mercy of God. By willingly experiencing that immense sorrow, the Only-Begotten Son of God became the definitive proclamation of salvation for humanity. The way of the Cross is difficult indeed! Yet it is only there that we receive the mystery of the Death that gives life.
Then the prayerful, silent atmosphere of Holy Saturday will offer us the opportunity to await the glorious event of the Resurrection, in prayer with Mary, already beginning to savour its deep joy.

During the Easter Vigil, singing the “Gloria” the splendour of our destiny will be revealed:  to forge a new humanity, redeemed by Christ who died and rose for us.

When on Easter Day, in the Churches in every corner of the earth rings out the “Dux vitae mortuus regnat vivus“, “the Lord of life was dead, now alive he triumphs” (Sequence), we will be able to understand and love the Cross of Christ forever; on it Christ overcame sin and death forever!

3. In the Easter Triduum,we will fix our gaze more intensely on the face of Christ, a face of suffering and agony, that helps us understand better the drama of the events and situations that are afflicting humanity even in these days. His is a Face radiant with light that gives renewed hope to our lives.

In my Apostolic Letter Novo Millennio ineunte I wrote:  “Two thousand years after these events, the Church relives them as if they had happened today. Gazing on the face of Christ, the Bride contemplates her treasure and her joy. “Dulcis Iesu memoria, dans vera cordis gaudia‘:  how sweet is the memory of Jesus, the source of the heart’s true joy!” (n. 28).

At Gethsemane we will especially be one with those who stagger beneath the burden of anxiety and loneliness. In meditating on the trial to which Jesus was subjected, we will remember all who are persecuted for their faith and for the sake of justice.

As we go with Christ on the sorrowful way to Golgotha, we will also raise our confident prayer for those who are burdened in body and soul by the weight of evil and sin.

At the supreme hour of the sacrifice of the Son of God, let us confidently lay at the foot of the Cross the longing that dwells in every heart:  the desire for peace!

The Blessed Virgin Mary, who faithfully followed her Son all the way to the cross, will lead us after we have contemplated together with her the suffering face of Christ, to enjoy the light and joy that radiate from the splendour of the face of the Risen Christ.

This is my hope:  may it be a really holy Triduum, full of the joys and consolations of Easter!

The post Vazmeno trodnevlje first appeared on HKM Basel.

Korizmeno je vrijeme kršćanska tradicija snažno obilježila pokorom, prije svega osobnom. Koliko god život današnjega čovjeka bio obilježen željom za lagodnošću i posjedovanjem, čovjek još uvijek pronalazi mjesta za pokoru. Mnogi će odabrati pokoru i tražiti u njoj zadovoljštinu za vjeri proturječni život. Pokorom želimo otkupiti sebe, zavrijediti dar spasenja, zaboravljajući da nam je spasenje darovano. Darovanost spasenja otvara put prema Darivatelju. Korizma se, međutim, shvaćena kao vrijeme pokore, katkad jednostrano predstavlja kao vrijeme ljudskoga nastojanja za obnovom, vrijeme u kojem čovjek traži Boga. Osvrnemo li se na liturgijski korizmeni govor, na liturgijska molitve i svetopisamske odlomke koje liturgija u Korizmi naviješta, zamijetit ćemo na prvome mjestu Božje nastojanje koje traži čovjeka. Milosnost Korizme ne izvire iz ljudskoga nego iz Božjega nastojanja, iz njegova traganja za čovjekom.

Liturgija korizmenih nedjelja zato govori o Isusovu putu: Duh Isusa povede u pustinju (prva nedjelja); Isus povede učenike na goru visoku (druga nedjelja); Isus dođe u samarijski grad (treća nedjelja); Isus prolazeći ugleda čovjeka slijepa od rođenja (četvrta nedjelja); „Lazar, prijatelj naš, spava. Idem probuditi ga“ (peta nedjelja); približiše se Jeruzalemu (Cvjetnica). Otkrivamo da nas korizmena liturgija kroz suputništvo s Isusom vodi k Jeruzalemu. Ono što je zbilo u Jeruzalemu razotkriva zbiljsku tajnu događaja na putu. Naš korizmeni put, obilježen pokorom i željom za obnovom, zadobiva tako osmišljenje u Susretu prema kojem hodimo. Pokora je put k Susretu, k zbiljnosti Kristove Pashe koja oslobađa od spona grijeha, uspostavlja grijehom ranjeno zajedništvo s Ocem i osposobljava za novo zajedništvo s braćom u vjeri. Pokora je samo put, nipošto doseg. (Na vrelu liturgije)

Sacrosanctum concilium

109. i u liturgiji i u liturgijskoj katehezi treba još jače osvijetliti dvostruki značaj korizmenoga vremena; vjernike, koji u to vrijeme gorljivije slušaju Božju riječ i posvećuju se molitvi, ono pripravlja na slavlje vazmenoga otajstva, prije svega po spomenu na krst, odnosno pripravom za krštenje te pokorom. Stoga: a) Neka obilatije dođu do izražaja krsni elementi svojstveni korizmenoj liturgiji; ako je prikladno, neka se opet uspostave neki iz prijašnje predaje. b) Isto valja reći i za pokorničke elemente. S obzirom na katehezu, neka se u srca vjernika, uz društvene posljedice grijeha, ulije snažan osjećaj za narav vlastitu pokori koja čini mrskim grijeh kao uvredu Boga; neka se ne ostavlja po strani udio Crkve u pokorničkom činu i neka se s velikom pomnjom nastoji oko molitve za grješnike.
110. pokora korizmenoga vremena neka ne bude samo unutrašnja i pojedinačna nego također vanjska i društvena. Pokorničku praksu valja njegovati prema mogućnostima našega doba i raznih krajeva, kao i prema prilikama vjernika; ne je preporučuju i vlasti spomenute u čl. 22.

Neka svakako bude svetinjom vazmeni post na Veliki petak muke i smrti Gospodnje; ako je prikladno neka se on protegne i na Veliku subotu da se tako uzdignuta i otvorena srca prispije k radosti vazmene nedjelje.

………………….

PORUKA SVETOGA OCA FRANJE

za korizmu 2024. godine

Bog nas vodi kroz pustinju do slobode

Draga braćo i sestre!

Kada se naš Bog objavljuje, prenosi uvijek poruku slobode: »Ja sam Jahve, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva« (Izl 20, 2). Tako počinje dekalog dan Mojsiju na gori Sinaj. Narod itekako dobro zna o kojem izlasku Bog govori: iskustvo ropstva još je uvijek svježe u njegovu sjećanju. On prima deset riječi u pustinji kao put slobode. Mi ih nazivamo “zapovijedima”, ističući snagu ljubavi kojom Bog odgaja svoj narod. Taj je poziv na slobodu uistinu snažan. Ne iscrpljuje se u jednom događaju, zato što sazrijeva na jednom putu. Kao što Izrael u pustinji još uvijek nosi Egipat u sebi – često žaleći za prošlošću i mrmljajući protiv Gospodina i Mojsija – tako i današnji Božji narod nosi u sebi tlačiteljski jaram koji mora ostaviti iza sebe. Opažamo to u trenucima kad se osjećamo beznadno, kad besciljno lutamo kroz život kao po pustinji, bez obećane zemlje prema kojoj bismo zajedno težiti. Korizma je milosno vrijeme u kojem pustinja ponovno može postati – prema riječima proroka Hošee – mjesto naše prve ljubavi (usp. Hoš 2, 16-17). Bog odgaja svoj narod da iziđe iz svog ropstva i doživi prijelaz iz smrti u život. Poput nekog zaručnika iznova nas privlači sebi i našem srcu šapće riječi ljubavi.

Izlazak iz ropstva u slobodu nije neko apstraktno putovanje. Da bi naša korizma bila konkretna, prvi korak je željeti vidjeti stvarnost. Kad je Gospodin privukao Mojsija gorućem grmu i progovorio mu, odmah se objavio kao Bog koji vidi i, nadasve, čuje: »Vidio sam jade svoga naroda u Egiptu i čuo mu tužbu na tlačitelje njegove. Znane su mi muke njegove. Zato sam sišao da ga izbavim iz šaka egipatskih i odvedem ga iz te zemlje u dobru i prostranu zemlju – u zemlju kojom teče med i mlijeko« (Izl 3, 7-8). I danas se vapaj mnoge naše potlačene braće i sestara uzdiže do neba. Zapitajmo se: dopire li i do nas? Potresa li nas? Dotiče li nas? Mnogo nas toga jedne od drugih dijeli i odvaja, niječući spone bratstva koje nas oduvijek povezuju.

Na svom putovanju na Lampedusu, globalizaciji ravnodušnosti suprotstavio sam dva pitanja koja postaju sve aktualnija: »Gdje si?« (Post 3, 9) i »Gdje ti je brat?« (Post 4, 9). Ovaj korizmeni hod bit će konkretan ako, ponovno slušajući ova pitanja, priznamo da smo još uvijek pod vlašću faraona. To je vlast koja nas čini iscrpljenima i neosjetljivima. To je model rasta koji nas dijeli i otima nam budućnost. Zagađuje zemlju, zrak i vodu, ali onečišćuje i duše. Iako je naše oslobođenje započelo krštenjem, u nama ostaje neobjašnjiva čežnja za ropstvom, kao svojevrsna privlačnost prema sigurnosti poznatih stvari, nauštrb slobode.

Želim vam ukazati na dosta važan detalj u tom izvješću iz knjige Izlaska: Bog je taj koji vidi, koji je ganut i koji oslobađa; nije Izrael taj koji to traži. Faraon, naime, gasi također snove, krade nebo pa se čini da je svijet u kojem se dostojanstvo gazi a autentične veze poriču nepromjenjiv. Uspijeva, to jest, vezati ljude za sebe. Zapitajmo se: želim li novi svijet? Jesam li spreman raskinuti kompromise sa starim? Svjedočenje mnoge braće biskupa i velikog broja onih koji rade za mir i pravdu sve me više uvjerava da ono na što treba ukazati jest pomanjkanje nade. To je prepreka snovima, nijemi vapaj koji dopire do neba i dotiče Božje srce. Nalik je onoj čežnji za sužanjstvom koja paralizira Izrael u pustinji i koči ga na njegovom putu. Izlazak se može prekinuti: ne postoji drugi način da se objasni kako to da čovječanstvo, koje je na korak do sveopćeg bratstva i koje je doseglo razine znanstvenog, tehnološkog, kulturnog i pravnog razvoja kadrog zajamčiti dostojanstvo svima, tapka u mraku nejednakostî i sukobâ.

Bog se nije umorio od nas. Prihvatimo korizmu kao jako vrijeme u kojem nam ponovno dolazi njegova riječ: »Ja sam Jahve, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva« (Izl 20, 2). To je vrijeme obraćenja, vrijeme slobode. Samoga je Isusa, kao što se podsjetimo svake godine na Prvu korizmenu nedjelju, Duh odveo u pustinju da njegovu slobodu stavi na kušnju. Kroz četrdeset dana On će biti pred nama i s nama: On je utjelovljeni Sin. Za razliku od faraona, Bog ne želi podanike, nego sinove i kćeri. Pustinja je prostor u kojem naša sloboda može sazrjeti u osobnu odluku da ne padnemo ponovno u ropstvo. U korizmi pronalazimo nove kriterije prosuđivanja i zajednicu s kojom možemo krenuti na put kojim nikad prije nismo išli.

To uključuje borbu: Knjiga Izlaska i Isusove kušnje u pustinji to nam jasno govore. Glasu Boga, koji govori: »Ti si Sin moj, Ljubljeni!« (Mk 1, 11) i »Nemoj imati drugih bogova uz mene« (Izl 20, 3), suprotstavljaju se laži neprijatelja. Više nam se bojati idolâ nego faraona: možemo ih smatrati kao nekim njegovim glasom u nama. Biti svemoćan, biti od svih priznat, biti ispred svih: svaki čovjek u sebi osjeća zavodljivost te laži. To je dobro poznat put. Možemo se tako vezati za novac, za određene projekte, ideje, ciljeve, za svoj položaj, tradiciju, pa čak i za određene ljude. Umjesto da nas pokrenu, oni će nas paralizirati. Umjesto da nas okupljaju u jedno, oni će nas okretati jedne protiv drugih. Postoji, međutim, novo čovječanstvo, narod malenih i poniznih, koji nije podlegao čarima te laži. Dok idoli one koji im služe čine nijemima, slijepima, gluhima i nepokretnima (usp. Ps 115, 4), siromašne duhom resi budna spremnost i otvorenost: oni su tiha sila dobra koja čuva i drži svijet.

Vrijeme je za djelovanje, a u korizmi djelovati znači također zastati. Zastati u molitvi kako bi se primilo Božju riječ i zastalo poput Samarijanca pred svojim ranjenim bratom. Ljubav prema Bogu i bližnjemu jedna su i ista ljubav. Ne imati drugih bogova znači zadržati se u Božjoj prisutnosti, zastati uz bližnjega od krvi i mesa. Zato molitva, milostinja i post nisu tri neovisna djelovanja, nego jedan jedini pokret otvorenosti i samoodricanja u kojem ćemo odbaciti idole koji nas opterećuju i navezanostî koje nas sputavaju i drže zarobljenima. Tada će se usahlo i usamljeno srce probuditi. Valja nam, dakle, usporiti i zastati. Kontemplativna dimenzija života, koju nam korizma omogućuje ponovno otkriti, oslobodit će nove snage. U Božjoj prisutnosti postajemo braća i sestre, osjetljiviji za druge: umjesto prijetnji i neprijatelja otkrivamo suputnike i suputnice. To je Božji san, obećana zemlja kojoj težimo kad iziđemo iz ropstva.

Sinodalni oblik Crkve, koji ovih godina iznova otkrivamo i njegujemo, upućuje na to da je korizma ujedno vrijeme zajedničkih odluka, malih i velikih izbora u opreci s prevladavajućim trendovima, koji mogu promijeniti svakodnevicu i život ljudi u pojedinoj sredini: kupovne navike, briga za stvoreni svijet, uključivanje onih koji su u društvu nevidljivi ili prezreni. Pozivam sve kršćanske zajednice da učine ovo: da svojim vjernicima ponude trenutke u kojima će razmišljati o svom načinu života, da izdvoje vremena za propitkivanje o svojoj prisutnosti na vlastitom teritoriju i svojemu doprinosu njegovu boljitku. Jao nama ako bi kršćanska pokora bila kao ona koja je rastužila Isusa! On i nama poručuje: »ne budite smrknuti kao licemjeri. Izobličuju lica da pokažu ljudima kako poste« (Mt 6, 16). Neka radije s lica zrači radost, neka se širi miomiris slobode, neka se oslobodi ona ljubav koja sve čini novim, počevši od onog najmanjeg i najbližeg. To se može dogoditi u svakoj kršćanskoj zajednici.

U mjeri u kojoj će ova korizma biti vrijeme obraćenja, čovječanstvo koje luta osjetit će dašak kreativnosti: bljesak nove nade. Želim vam reći isto ono što sam rekao mladima s kojima sam se prošloga ljeta susreo u Lisabonu: »Tražite i riskirajte, tražite i riskirajte. U ovom povijesnom času izazovi su ogromni, jecaji bolni. Proživljavamo treći svjetski rat koji se vodi u dijelovima. Osmjelimo se gledati na naš svijet ne kao da je na umoru, nego u procesu rađanja, ne na kraju, nego na početku velikog novog poglavlja povijesti. A za to je potrebna hrabrost« (Obraćanje studentima, 3. kolovoza 2023.). To je hrabrost obraćenja, izlaska iz ropstva. Vjera i ljubav to dijete nadu drže za ruku. Uče ga hodati i, istodobno, ono njih vuče naprijed [1].

Blagoslivljam sve vas i vaš korizmeni hod.

Rim, Sveti Ivan Lateranski, 3. prosinca 2023., Prva nedjelja došašća.

FRANJO

The post Korizma 2026 first appeared on HKM Basel.

PRIKAZANJE GOSPODINOVO. SVIJEĆNICA

2. veljače 2019.

Prvo čitanje:

Mal 3, 1-4 ili Heb 2, 14-18

Doći će u Hram svoj Gospodin koga vi tražite.

Čitanje Knjige proroka Malahije

Ovo govori Gospodin Bog:

Evo šaljem glasnika

da put preda mnom pripravi.

I doći će iznenada u Hram svoj

Gospodin koga vi tražite

i Anđeo Saveza koga žudite.

Evo ga, dolazi već —

govori Gospodin nad Vojskama.

Ali tko će podnijeti dan njegova dolaska

i tko će opstati kad se on pojavi?

Jer on je kao oganj Ijevačev

i kao lužina bjeliočeva.

I zasjest će kao onaj što topi srebro i pročišćava.

Očistit će sinove Levijeve

i pročistit će ih

kao zlato i srebro

da prinose Gospodinu žrtvu u pravednosti.

Tad će biti draga Gospodinu

žrtva Judina i jeruzalemska

kao u drevne dane i kao prvih godina.

Riječ Gospodnja.

ili: Heb 2, 14-18

Trebalo je da u svemu postane braći sličan.

Čitanje Poslanice Hebrejima

Budući da djeca imaju zajedničku krv i meso, i sam Isus tako postade u tome sudionikom da smrću obeskrijepi onoga koji imaše moć smrti, to jest đavla, pa oslobodi one koji — od straha pred smrću —kroza sav život bijahu podložni ropstvu. Ta ne zauzima se dašto za anđele, nego se zauzima za potomstvo Abrahamovo. Stoga je trebalo da u svemu postane braći sličan, da milosrdan bude i ovjerovljen Veliki svećenik u odnosu prema Bogu kako bi okajavao grijehe naroda. Doista, u čemu je iskušan trpio, može iskušavanima pomoći.

Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam:

Ps 24, 7-10

Pripjev:

Tko je taj Kralj slave? To je sam Gospodin.

»Podignite, vrata, nadvratnike svoje, 
dižite se, dveri vječne, 
da uniđe Kralj slave!«
»Tko je taj Kralj slave?« 

»Gospodin silan i junačan, 
Gospodin silan u boju!«

»Podignite, vrata, nadvratnike svoje, 
dižite se, dveri vječne, 
da uniđe Kralj slave!«

»Tko je taj Kralj slave?«
»Gospodin nad Vojskama 
— on je Kralj slave!«

Evanđelje:

Lk 2, 22-40

Vidješe oči moje spasenje tvoje.

Čitanje svetog Evanđelja po Luki

Kad se po Mojsijevu Zakonu navršiše dani njihova čišćenja, poniješe Isusa u Jeruzalem da ga prikažu Gospodinu — kao što piše u Zakonu Gospodnjem: Svako muško prvorođenče neka se posveti Gospodinu! — i da prinesu žrtvu kako je rečeno u Zakonu Gospodnjem: dvije grlice ili dva golubića.

Živio tada u Jeruzalemu čovjek po imenu Šimun. Taj čovjek, pravedan i bogobojazan, iščekivaše Utjehu Izraelovu i Duh Sveti bijaše na njemu. Objavio mu Duh Sveti da neće vidjeti smrti dok ne vidi Pomazanika Gospodnjega. Ponukan od Duha, dođe u Hram. I kad roditelji uniješe dijete Isusa da obave što o njemu propisuje Zakon, primi ga on u naručje, blagoslovi Boga i reče:

»Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru,

po riječi svojoj, u miru!

Ta vidješe oči moje

spasenje tvoje,

koje si pripravio

pred licem sviju naroda:

svjetlost na prosvjetljenje naroda,

slavu puka svoga izraelskoga.«

Otac njegov i majka divili se što se to o njemu govori. Šimun ih blagoslovi i reče Mariji, majci njegovoj: »Ovaj je evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan — a i tebi će samoj mač probosti dušu — da se razotkriju namisli mnogih srdaca!« A bijaše neka proročica Ana, kći Penuelova, iz plemena Ašerova, žena veoma odmakla u godinama. Nakon djevojaštva živjela je s mužem sedam godina, a sama kao udovica do osamdeset i četvrte. Nije napuštala Hrama, nego je postovima i molitvama danju i noću služila Bogu. Upravo u taj čas nadođe. Hvalila je Boga i svima koji iščekivahu otkupljenje Jeruzalema pripovijedala o djetetu.

Kad obaviše sve prema Zakonu Gospodnjem, vratiše se u Galileju, u svoj grad Nazaret. A dijete je raslo, jačalo i napunjalo se mudrosti i milost je Božja bila na njemu. Riječ Gospodnja.

Homiletsko razmišljanje

Fra Antonio Šakota

Znakovi

Danas slavimo blagdan Svijećnice ili Prikazanja Isusovog u Hramu. Taj događaj nalazimo jedino u evanđelista Luke. Poput svih izvješća o Isusovom životu, i ovo nije tek obično prenošenje određenog povijesnog događaja. Spasiteljeva povijest je sveta povijest, povijest spasenja koja postaje danas – stvarnost spasenja – te ulazi i nastanjuje se u našim životima kako bi ih preobrazila. Stoga, Lukine ispisane činjenične stranice zapravo su sveti znakovi. Tako, čin nije obični čin nego sakrament, znak jedne dublje i trajnije Božje prisutnosti među nama. Današnje evanđelje obiluje takvim znakovima. Na nama je da molimo Duha Mudrosti da nas nadahne kako bismo ih otkrivali, primali u život i od njih živjeli. Ovom prigodom izdvojio bih tri takva znaka.

Evanđelist snažno ističe činjenicu da su Marija i Josip prikazali Isusa u Hramu kako bi ispunili Zakon Gospodnji. Prikazanje, zapravo, po sebi nije bilo obvezujuća zakonska odredba. Oni su mogli birati hoće li Isusa prikazati u Hramu. Zašto onda Luka piše o ovom događaju? I to prilično nategnutim tvrdnjama? Luka nije bio Židov nego Grk. Samim tim nije poznavao Zakon poput, primjerice, jednog sv. Pavla. Ali bio je Pavlov učenik i po svoj mu prilici niti ivanovska predaja nije bila strana. Da ne pričamo o Gospinoj. I za sebe će reći da se pomno raspitivao o svemu što se dogodilo. Stoga bi zaključak da ovaj „lapsus“ pripišemo Lukinom slabašnom poznavanju Židovstva bio površan. Istina, odredba o prikazanju nije bila zakonski nužna, ali se izvršavala. Tko ju je izvršavao? One obitelji koje nazivamo revnima. Oni roditelji koji svoj brak i roditeljstvo žive „viškom ljubavi“. Oni pojedinci koji će i onda kada „ne moraju“ prionuti uz Gospodina. Oni vjernici koji žive od ljubavi Božje darujući je u potpunosti onima koje im isti Bog povjerava. Ovaj prvi znak otkriva nam dinamiku vjernika, biblijskog pobožnika koji smisao svog života traži i otkriva u okvirima svetoga. Sam Isus će nešto kasnije reći da se radi o „kući Očevoj“ i da mu je prebivati u njoj. U vremenu „kulture siročadi“, kako često naglašava papa Franjo, Sveta obitelj želi i nas odvesti Onomu koga se današnja kultura odrekla – Ocu. Danas smo pozvani posebno razmatrati tajnu Božjega očinstva. U tom ključu prikazanje djeteta u Hramu nije nasilan čin sebičnih i nazadnih roditelja nego djelo posvemašnje ljubavi po kojoj ljubljeno dijete, u ljubavi, daruju izvoru ljubavi – Bogu Ocu – kako bi, ukorijenjen u njoj, rastao do mjere uzrasta punine Kristove. Stoga, potaknuti evanđeljem, možda bismo trebali promisliti i kritički vrjednovati sve prisutniji „trend“ da se djecu (ako ih uopće imamo i želimo) prerano ispušta iz Očevih ruku prepuštajući ih, opet prerano, nekoj fiktivnoj slobodi i izborima za koje maleni ipak nisu razvili one „mehanizme“ koji bi im omogućili uistinu slobodno i odgovorno djelovanje. I tako produbljujemo jaz nastao „kulturom siročadi“. Jer, u početku ne bijaše „individuum“ prepušten samom sebi nego u početku bijaše Riječ i ta Riječ bijaše Bog, a Bog je ljubav, kako nas uči evanđelist Ivan.

Nadalje, Luka naglašava da je Marija za prinos u Hramu prinijela dvije grlice i dva golubića. Istina, vrijeme staroga Hrama je prošlo. Isus je novi Hram i prinos (u) tomu Hramu prvenstveno je osoban. Ali, spominjanje ovih ptičica također je znak nečega dubljega. On nam otkriva materijalnu pozadinu Marijinog i Josipovog života. Grlice i golubiće nisu prinosili bogati nego siromašni. Drugim riječima, Sveta obitelj živjela je skromno i u skromnosti je živjela iznimno sretno. Ovaj znak nipošto nije poticaj na nasilno življenje siromaštva niti je poziv na odricanje od nečega što nam je potrebno za život nego je, jednostavno, pokazatelj da je izvor radosti dragi Bog te da čovjek ne živi samo od kruha. Istina, svaki radnik zaslužuje svoju plaću i njen nedostatak u nebo je vapijući grijeh današnjih struktura prisutnih i djelatnih u mnogim krajevima „Lijepe naše“ (majke zemlje). Tako, dok smo se, s jedne strane, pozvani „boriti“ za dostojanstven život svakoga pojedinca, istovremeno smo, s druge pak strane, potaknuti ne pretvoriti se u sebične strojeve koji bi morali imati sve što pomisle i požele. Drugim riječima, u borbi za kruh ne zapostavimo borbu za Riječ koja kruhu daje smisao.

Konačno, starac Šimun za Isusa kaže da će biti „znak osporavan“ te da će se po njemu otkriti namisli mnogih srdaca. Istina, mnogo bijaše onih koji ga nisu prihvatili. Mnogi su od Mesije imali neka posve drugačija očekivanja. Mnogi su mu prigovarali u vlastitim mudrolijama – pravio se Bogom, nije obdržavao subotu, družio se s grešnicima, nije donio slobodu od Rimljana, itd. A on dođe „samo“ spasiti narod od grijeha. Isus je osporavan. I danas. No, sve je to kako bi se otkrile namisli mnogih srdaca. Da! On udara ravno u srce. Cilja onamo gdje nema pretvaranja, prema motivacijama i onome „zašto (nešto činim)“. Zato će u Njegovom kraljevstvu mnogi prvi biti posljednji a posljednji prvi, kako je znao govoriti svojim slušateljima a i nama danas.

Svoj odnos s Isusom ne možemo živjeti prisilno i nasilno. Pred njim ne možemo biti ono što nismo. Kod njega „ne pali“ naše dokazivanje i pokazivanje. A naše znanje pred Božjim sveznanjem ionako je „pljeva što je vjetar raznosi“. U odnos s „Onim koji jest“ stupam „onakav kakav jesam“, grješnik potreban smilovanja, vjernik kojeg Krist opravdava svojom žrtvom na križu. Zato je Isus znak (osporavani). Taj znak ne možemo prisvojiti nego smo pozvani od njega živjeti. On i danas svijetli i poziva na ulazak u kuću i logiku Očevu. Stoga, danas pogledajmo u vlastito srce i njegove namisli. Zamolimo Gospodina da ga pročisti i ispuni onom ljubavi koja će i onda kada „ne mora“ učiniti djelo ljubavi i vjernosti Gospodinu, kako bismo uz Oca rasli, jačali i iz dana u dan se ispunjali mudrošću i milošću Božjom.

The post Prikazanje Gospodinovo – Svijećnica first appeared on HKM Basel.

KATEHEZA PAPE BENEDIKTA XVI.

NA OPĆOJ AUDIJENCIJI

Srijeda, 2. lipnja 2010.

Anđeoski naučitelj Toma Akvinski

Draga braćo i sestre!

Vraćamo se katehezama o velikim srednjovjekovnim teolozima te danas želim predstaviti život jednog svetog teologa kojeg Crkva naziva Doctor communis (Zajednički naučitelj): riječ je o svetom Tomi Akvinskom. Moj časni prethodnik, papa Ivan Pavao II. u svojoj enciklici Fides et ratio je podsjetio da ga “Crkva uvijek predlaže kao učitelja misli i uzora ispravnog teološkog rada” (43). Ne iznenađuje što se upravo on, nakon svetog Augustina, najviše puta – čak šezdeset i jednom! – spominje u Katekizmu Katoličke crkve. Prozvan je također Doctor Angelicus (Anđeoski naučitelj), možda zbog svojih kreposti, napose uzvišene misli i čistoće života.

Rodio se između 1224. i 1225. u dvorcu koji je njegova, plemenita i imućna, obitelj posjedovala u Roccasecci, u blizini Aquina, nedaleko od glasovite opatije Montecassino, gdje su ga roditelji poslali da stekne prvu naobrazbu. Nekoliko godina kasnije preselio se u glavni grad Sicilijanskog kraljevstva, Napulj, gdje je Fridrik II. osnovao ugledno sveučilište. U njoj su studenti poučavani, bez ograničenja koja su drugdje postavljana, misli grčkog filozofa Aristotela. S njom je tijekom studija upoznat i mladi Toma koji je nazreo njezinu veliku vrijednost. Ali prije svega, u tim godinama provedenim u Napulju, javio se njegov poziv za stupanje u Dominikanski red. Toma je naime bio privučen idealom toga Reda kojeg je nedugo prije toga osnovao sveti Dominik. No, kada je obukao dominikanski habit, njegova se obitelj stala odlučno opirati toj odluci i on je bio prisiljen napustiti samostan i provesti neko vrijeme u obitelji.

Kada je postao punoljetan, 1245. mogao se ponovno vratiti započetom putu i odazvati se Božjem pozivu. Poslan je u Pariz da ondje studira teologiju pod vodstvom drugog sveca, Alberta Velikog, o kojem sam nedavno govorio. Albert i Toma su sklopili pravo i iskreno prijateljstvo, međusobno su se cijenili i bili jedan drugom privrženi, i to u tolikoj mjeri da je Albert htio da ga njegov učenik prati također u Köln, gdje su ga poglavari Reda poslali da osnuje teološki studij. Toma je tada stupio u dodir s Aristotelovim djelima i njihovim tumačenjima arapskih filozofa, koje je Albert tumačio i objašnjavao.

U tome razdoblju, kultura latinskog svijeta bila je duboko potaknuta susretom s Aristotelovim djelima, koja su dugo vremena bila nepoznata. Riječ je o spisima o naravi savjesti, o prirodnim znanostima, o metafizici, o duši i etici, bogatim informacijama i shvaćanjima koja su bila vrijedna i uvjerljiva. Neki su s nekritičkim oduševljenjem prigrlili tu golemu zalihu drevne misli, koje je, kako se činilo, moglo korisno obnoviti kulturu. Drugi su se, međutim, pribojavali da je Aristotelova misao u suprotnosti s kršćanskom vjerom i odbijali su je proučavati. Na to ih je naveo također način na koji su Aristotela predstavljali arapski filozofi Avicenna i Averroèkoji su tumačili i komentirali misao slavnoga grčkog filozofa. Primjerice, oni su učili da ljudi ne raspolažu osobnom inteligencijom, već da postoji jedan sveopći um, neka duhovna supstancija zajednička svima. Druga sporna točka kod spomenutih arapskih filozofa bila je ona prema kojoj je svijet vječan kao i Bog. Razbuktale su se beskrajne rasprave kako u sveučilišnom tako i u crkvenom svijetu. Aristotelska filozofija se širila također među prostim pukom.

Toma Akvinski, u školi Alberta Velikog, izvršio je pothvat od temeljne važnosti za povijest filozofije i teologije: proučavao je temeljito Aristotela i njegove tumače, nabavio je i latinske prijevode grčkih izvornih tekstova; komentirao veliki dio aristotelskih djela, razlikujući u njima ono što je ispravno od onoga što je dvojbeno ili je potpuno za odbaciti, ukazujući na dodirne točke sa činjenicama kršćanske objave i koristeći naširoko i umješno aristotelsku misao u tumačenju teoloških spisa koje je sastavio. Riječju, Toma Akvinski je pokazao da između kršćanske vjere i razuma postoji prirodni sklad.

Zbog svojih izvanrednih umnih sposobnosti, Toma je pozvan u Pariz da ondje predaje teologiju na dominikanskoj katedri. Tu započinje svoju literarnu produkciju, koju je nastavio sve do smrti i koja je upravo čudesna: obuhvaća komentare Svetog pisma, komentare Aristotelovih spisa, opsežna sistematska djela, među kojima glasovitu Summa Theologiae, rasprave i govore na razne teme. U sastavljanju njegovih spisa pomagali su mu neki tajnici, među kojima subrat Reginaldo di Piperno, koji ga je vjerno pratio i s kojim ga je vezalo bratsko i iskreno prijateljstvo, karakterizirano velikim povjerenjem i pouzdanjem. To je osobina svetaca: njegovali su prijateljstvo, jer je ono jedno od najplemenitijih očitovanja ljudskog srca i ima u sebi nečeg božanskog, kao što je to sâm Toma objasnio u nekim quaestiones svoje Summa Theologiae, u kojima piše: “Ljubav je u prvom redu čovjekovo prijateljevanje s Bogom i sa stvorovima koji Mu pripadaju” (II, q. 23, a.1).
Nije se dugo zadržao u Parizu. God. 1259. sudjelovao je na generalnom kapitulu dominikanaca u Valenciennesu, gdje je bio član komisija koja je izradila plan studija u Redu.

Nakon toga, od 1261. do 1265., Toma odlazi u Orvieto. Papa Urban IV., koji ga je veoma cijenio, povjerio mu je sastavljanje liturgijskih tekstova za Tijelovo, ustanovljeno nakon euharistijskog čuda u Bolseni. Toma je bio profinjena euharistijska duša. Najljepši himni koji se u liturgiji Crkve pjevaju kod slavljenja otajstva stvarne prisutnosti Tijela i Krvi Gospodnjeg u euharistiji pripisuju se njegovoj vjeri i njegovoj teološkoj mudrosti. Od 1265. do 1268. Toma boravi u Rimu, gdje je, vjerojatno, vodio Studium, to jest studijsku kuću Reda i gdje je počeo pisati svoju teološku Summu(usp. Jean-Pierre Torrell, Tommaso d’Aquino. L’uomo e il teologo, Casale Monf., 1994., str. 118-184).

God. 1269. ponovno je pozvan u Pariz da održi drugi ciklus predavanja. Studenti su bili oduševljeni njegovim predavanjima. Njegov bivši učenik je izjavio kako je Tomina predavanja pratilo veliko mnoštvo studenata, tako da bi jedva stali u dvoranu te je dodao osobnu primjedbu da “slušati ga ispunjavalo je srce dubokom radošću”. Tomino tumačenje Aristotela nisu svi prihvaćali, ali čak i njegovi protivnici na akademskom polju, poput primjerice Gottfrieda von Fontainesa, tvrdili su da je nauk brata Tome zbog svoje koristi i vrijednosti bio viši od drugih i služio je kao korektiv za nauke svih drugih naučitelja. Možda i zbog toga da ga izvuku iz burnih rasprava koje su pokrenute, poglavari su ga poslali ponovno u Napulj, da se stavi na raspolaganje kralju Karlu I., koji je namjeravao preustrojiti sveučilišne studije.

Osim studiju i predavanju Toma se posvetio također propovijedanju narodu, koji ga je rado išao slušati. Doista je velika milost kada teolozi znaju govoriti jednostavno i gorljivo vjernicima. Služba propovijedanja, s druge strane, pomaže teološkim stručnjacima steći zdravi pastoralni realizam i obogaćuje živim poticajima njihovo istraživanje.

Posljednji mjeseci Tomina zemaljskog života bili su okruženi posebnim ozračjem. U prosincu 1273. pozvao je svoga prijatelja i tajnika Reginalda da mu priopći odluku da prekida svaki rad, jer je tijekom slavljenja mise shvatio, uslijed jedne vrhunaravne objave, da sve ono što je do tada napisao bila samo “hrpa slame”. To je tajanstveni događaj, koji nam pomaže razumjeti ne samo Tominuosobnu poniznost, već također činjenicu da sve ono što uspijevamo misliti i reći o vjeri, kolikogod da uzvišeno i čisto bilo, beskrajno nadilaze Božja veličina i ljepota, koja će se objaviti u punini u raju. Nekoliko mjeseci kasnije, sve više uronjen u duboko razmatranje, Toma je umro na putu prema Lyonu, gdje se uputio kako bi sudjelovao na ekumenskom koncilu kojeg je sazvao papa Grgur X. Umro je u cistercitskoj opatiji u Fossanovi, nakon što je primio popudbinu s osjećajima velike pobožnosti.
Život i nauk svetog Tome Akvinskog bi se mogli sažeti u jednom događaju kojeg prenosi stari životopisci. Dok se svetac, kao i obično, rano ujutro u kapelici svetog Nikole, u Napulju, molio pred raspelom, Dominik iz Caserte, sakristan crkvi, začuo je razgovor. Toma je, zabrinut, pitao je li ispravno to što je pisao o otajstvima kršćanske vjere. A Raspeti je odgovorio: “Dobro si govorio o meni, Toma. Što hoćeš za nagradu?”. A odgovor koji je Toma je isti onaj koji bismo mu i mi, Isusovi prijatelji i učenici, htjeli uvijek reći: “Ništa drugo osim Tebe, Gospodine!” (Isto, str. 320).

Papin pozdrav hrvatskim hodočasnicima na hrvatskom:

Radosno pozdravljam sve hrvatske hodočasnike, a osobito vjernike iz župe Blaženoga Augustina Kažotića iz Zagreba te iz Hrvatske Katoličke Zajednice Svetog Josipa iz Ulma. Dragi prijatelji, u Presvetom srcu Isusovu, kojem je posvećen mjesec lipanj, pronađite utjehu i sigurno utočište za vas i vaše obitelji. Hvaljen Isus i Marija!

KATEHEZA PAPE BENEDIKTA XVI.

NA OPĆOJ AUDIJENCIJI

Srijeda, 16. lipnja 2010.

Nauk Svetog Tome o suglasnosti vjere i razuma

Draga braćo i sestre!

Danas želim nastaviti s predstavljanjem svetog Tome Akvinskog, teologa koji ima toliku vrijednost da je proučavanje njegove misli izravno preporučio Drugi vatikanski koncil u svoja dva dokumenta: dekretu o odgoju i izobrazbi svećenika Optatam totius i deklaraciji Gravissimum educationis, koja govori o kršćanskom odgoju. Usto, već 1880. papa Leon XIII., koji je sv. Tomu veoma cijenio i bio promicatelj tomističkih studija, odlučio ga je proglasiti zaštitnikom katoličkih škola i sveučilišta.

Glavni razlog toga silnog uvažavanja krije se ne samo u sadržaju njegova nauka, već također u teološkoj metodi koju je on primjenjivao, osobito njegovoj novoj sintezi i distinkciji između filozofije i teologije. Crkveni su se oci suočili s raznim filozofijama platonskog tipa, u kojima se predstavljao cjeloviti pogled na svijet i život, uključujući pitanje Boga i religije. U sučeljavanju s tim filozofijama, oni su pokušali elaborirati cjeloviti pogled na stvarnost, polazeći od vjere i koristeći sastavnice platonizma, kako bi odgovorili na temeljna pitanja koja zaokupljaju čovjeka. Taj pogled, utemeljen na biblijskoj objavi i obrađivan s pomoću ispravnog platonizma u svjetlu vjere, oni su nazivali “naša filozofija”. Riječ “filozofija” nije dakle bio izraz čisto racionalnog sistema i, kao takvog, odijeljena od vjere, već je pokazivala sveobuhvatni pogled na stvarnost, izgrađen u svjetlu vjere, ali usvojen i promišljan od razuma; taj je pogled, sigurno, nadilazio sposobnosti razuma, ali, kao takav, je bio također zadovoljavajući za njega. Prema svetom Tomi susret s Aristotelovom pred-kršćanskom filozofijom (Aristotel je umro oko 322. pr. Kr.) otvarao je novu perspektivu. Aristotelska filozofija je, očito, bila filozofija elaborirana bez poznavanja Starog i Novog zavjeta, objašnjenje svijeta bez objave, samo uz pomoć razuma. I ta je racionalnost bila uvjerljiva. Tako stari oblik “naše filozofije” otaca nije više bila održiva. Trebalo je ponovno premisliti odnos između filozofije i teologije, između vjere i razuma. Postojala je neka “filozofija” koja je bila cjelovita i uvjerljiva u samoj sebi, racionalnost koja prethodi vjeri, a potom “teologija”, neko razmišljanje s vjerom i u vjeri. Urgentno pitanje koje se nametalo bilo je slijedeće: jesu li svijet razuma, filozofska misao bez Krista, i svijet vjere spojivi? Ili se međusobno isključuju? Bilo je onih koji su zastupali nespojivost između ta dva svijeta, ali je sveti Toma bio čvrsto uvjeren da su spojivi, štoviše da je filozofija elaborirana bez poznavanja Krista malne očekivala Isusovo svjetlo kako bi bila potpuna. To je bilo veliko “otkriće” svetoga Tome, koji je odredio njegov put kao mislioca. Pokazati tu neovisnost filozofije i teologije i, istodobno, njihovu uzajamnu povezanost (suodnosnost) bila je povijesna misija velikog učitelja. Imajući to pred očima lako je razumjeti zašto je u 19. stoljeću, kada se zastupala snažna nespojivost između suvremene misli i vjere, papa Leon XIII. pokazao na svetog Tomu kao na vodilju u dijalogu između jedne i druge. U svojem teološkom radu, sveti Toma pretpostavlja i konkretizira tu suodnosnost. Vjera učvršćuje, integrira i prosvjetljuje baštinu istinâ koje stječe ljudski razum. Povjerenje koje sveti Toma gaji prema ta dva oruđa spoznaje – vjeri i razumu – može se dovesti u vezu s uvjerenjem da oba proizlaze iz istog izvora istine, božanskog Logosa, koji djeluje bilo na polju stvaranja, bilo na polju otkupljenja.

Zajedno sa suglasnošću između vjere i razuma, nužno je prepoznati kako se oni služe različitim spoznajnim pristupima. Razum prihvaća istinu na osnovu njezine duboke očitosti, bila ona posredovana ili neposredna; vjera, međutim, prihvaća istinu na temelju autoriteta Božje riječi koja se objavljuje. Na početku svoje monumentalne Teološke sume (Summa Theologiae) Toma piše: “Kod znanosti razlikujemo dva reda; neke polaze od principâ koje se spoznaje prirodnim svjetlom razuma, kao što su matematika, geometrija i slično; druge pak uzimaju za polazište principe koji se spoznaju s pomoću više znanosti: kao što perspektiva polazi od principâ koji su spoznati putem geometrije a glazba od principâ spoznatih pomoću matematike. I na je taj način sveti nauk (to jest teologija) znanost jer polazi od principâ spoznatih uz pomoć jedne više znanosti, to jest znanosti koja resi Boga i svece” (I, q. 1, a. 2).

Ta distinkcija jamči autonomiju kako znanostî o čovjeku – onih pozitivnih i onih humanističkih, poput filozofije –, tako i bogoslovnih znanostî. No ta distinkcija nije isto što i odjeljivanje, već za sobom povlači jednu uzajamnu i plodonosnu suradnju. Vjera, naime, služi tome da odagna razumu sve napasti nepovjerenja i podozrivosti u vlastite sposobnosti, potiče ga otvoriti se sve širim obzorima i da ne posustane u traganju za temeljima te, kada se sâm razum posvećuje nadnaravnom području odnosa između Boga i čovjeka, obogaćuje njegov rad. Prema svetom Tomi, primjerice, čovjek svojim razumom nesumnjivo može prispjeti tvrdnji o postojanju Boga, ali samo vjera, koja prihvaća božansku objavu je kadra crpiti nadahnuće iz otajstva Boga Jednog i Trojedinog.

S druge strane, ne pomaže samo vjera razum. Vrijedi i Oberton. Naime, i razum, svojim sredstvima, može učiniti nešto važno za vjeru, pružajući joj trojaku službu koju sveti Toma ovako sažima u uvodu svoga komentara na Boetijev spis De Trinitate: “Pokazati temelje vjere; objasniti pomoću sličnosti istine vjere; odbaciti prigovore koji se upućuju na račun vjere” (q. 2, a. 2). Čitava je povijest kršćanske teologije, u konačnici, ostvarivanje te zadaće spoznaje, koja pokazuje inteligibilnost vjere, njezinu nutarnju artikulaciju i sklad, njezinu razumljivost i njezinu sposobnost promicati čovjekovo dobro. Ispravnost teoloških razmišljanja i njihovo stvarno spoznajno značenje temelje se na vrijednosti religijskog jezika, koji je, prema svetom Tomi, u prvom redu analoški jezik. Razlika između Boga, Stvoritelja, i bića njegovih stvorenja je beskrajna; ne-sličnost je uvijek veća no sličnost (usp. DS 806). Usprkos tome, u čitavoj razlici između Stvoritelja i stvorenja, postoji neka analogija između stvorenog bića i Stvoriteljeva bića, koji nam omogućuje govoriti o Bogu ljudskim rječnikom.

Sveti Toma je utemeljio nauk o analogiji ne samo na oštroumnim filozofskim obrazlaganjima već također na činjenici da nam je objavom sâm Bog progovorio te nas, dakle, ovlastio govoriti o Njemu. Smatram važnim podsjetiti na taj nauk. On nam, naime, pomaže pobiti neke prigovore suvremenog ateizma, koji niječe da je religijski jezik obdaren nekim objektivnim značenjem i, naprotiv, drži kako ovaj ima samo subjektivnu ili jednostavno emotivnu vrijednost. Taj prigovor proizlazi iz činjenice da su pobornici pozitivističke misli uvjereni da čovjek ne poznaje biće, već samo iskustveno spoznatljive funkcije stvarnosti. Poput svetog Tome i velike filozofske tradicije mi smo uvjereni da, zapravo, čovjek ne poznaje samo funkcije, koje su predmet prirodnih znanostî, već poznaje nešto o samome biću – primjerice poznaje osobu, “ti” drugoga, a ne samo njezin fizički i biološki aspekt njezina bića.

U svjetlu toga učenja svetoga Tome, teologija tvrdi da, ma koliko ograničen, religijski je jezik obdaren smislom, on je poput strijele odapete prema stvarnosti koju označava. Ta suglasnost ljudskog razuma i kršćanske vjere nazire se u drugom temeljnom polazištu Akvinčeve misli: božanska milost ne poništava, već pretpostavlja i usavršava ljudsku narav. Ova potonja, naime, i nakon grijeha, nije potpuno izobličena, već je ranjena i oslabljena. Milost, koju Bog obilno dijeli i koja se prenosi otajstvom Utjelovljene riječi, potpuno je besplatni dar kojim narav biva ozdravljena, ojačana i potpomognuta težiti želji prirođenoj i duboko usađenoj u srcu svakoga muškarca i žene: želji za srećom. Božanskom milošću sve sposobnosti čovjekova srca bivaju pročišćene, preobražene i uzdignute.

Važna primjena toga odnosa između naravi i milosti se nazire u moralnoj teologiji Tome Akvinskog, koja je veoma aktualna. U središtu njegova nauka na tome području, on stavlja novi zakon, a to je zakon Duha Svetoga. S duboko evanđeoskim pogledom insistira na činjenicu da je taj zakon milost Duha Svetoga koja se daje onima koji vjeruju u Krista. Toj se milosti pridružuje pismeni i usmeni nauk o doktrinarnim i moralnim istinama, koji je prenijela Crkva. Sveti Toma, ističući temeljnu ulogu koju, u moralnome životu, ima djelovanja Duha Svetoga i milosti, iz koje se rađaju teologalne i moralne kreposti, daje shvatiti da svaki kršćanin može dostići uzvišene vidike Govora na gori ako živi istinski vjerski odnos u Kristu, ako se otvori djelovanju njegova svetog duha. No – dodaje Akvinac – “premda je milost djelotvornija od naravi, ipak je narav bitnija za čovjeka” (Summa Theologiae, Ia, q. 29, a. 3). U skladu s tim, sa stanovišta kršćanskog morala, postoji neko mjesto za razum, koji je kadar raspoznati prirodni moralni zakon. Razum ga može prepoznati promatrajući ono što je dobro učiniti i ono što je dobro izbjegavati za postizanje one sreće koja leži na srcu svakog čovjeka i koja nalaže također odgovornost prema drugima i, dakle, traženje općeg dobra. Drugim riječima, čovjekove kreposti, one teologalne i one moralne, su ukorijenjene u ljudsku narav. Božanska milost prati, podupire i potiče etičku zauzetost ali, prema svetom Tomi, svi ljudi, vjernici i nevjernici, pozvani su upoznati potrebe ljudske naravi izražene u prirodnom zakonu i nadahnjivati se na njima u formulaciji pozitivni zakonâ, onih naime zakona koje donose građanske i političke vlasti u cilju uređivanja suživota ljudi.

Kada se prirodni zakon i odgovornost koji ovaj uključuje niječu, utire se put etičkom relativizmu na individualnom planu i totalitarizmu države na političkom planu što ima pogubne posljedice. Obrana općih ljudskih prava i potvrđivanje apsolutne vrijednosti dostojanstva osobe iziskuju neki temelj. Nije li upravo prirodni zakon taj temelj, s vlastitim neprijepornim vrijednostima koje pokazuje? Časni Ivan Pavao II. napisao je u svojoj enciklici Evangelium vitae riječi koje ostaju od velike aktualnosti: “Prijeko je potrebno dakle, za budućnost društva i razvoj zdrave demokracije, iznova otkriti da postoje bitne i urođene ljudske i moralne vrijednosti, koje izviru iz same istine o čovjeku te izražavaju i brane dostojanstvo osobe. Te vrijednosti stoga nijedan pojedinac, nikakva većina i niti jedna država ne smiju nikada stvarati, mijenjati ili zatirati, već ih moraju samo prepoznavati, poštivati i promicati” (71).

U zaključku, Toma nam predlaže široko i pouzdano shvaćanje ljudskog razuma: široko jer nije skučeno prostorima takozvane empirijsko-znanstvene misli, već je otvoreno čitavom biću pa tako i temeljnim i neporecivim pitanjima ljudskog života; a pouzdano jer je ljudski razum, prije svega ako prihvaća nadahnućâ kršćanske vjere, promicatelj civilizacije koja priznaje dostojanstvo osobe, nepovredivost njezinih prava i obvezatnost njezinih dužnosti. Ne iznenađuje što je nauk o dostojanstvu osobe, koji je od temeljne važnosti za priznavanje nepovredivosti ljudskih prava, sazreo u misaonim ambijentima koji su prigrlili baštinu svetoga Tome Akvinskog, koji je imao veoma uzvišeno shvaćanje ljudskog stvorenja. Nazvao ga je, svojim strogo filozofskim rječnikom, “najsavršenijim od svega što se nalazi u čitavoj prirodi, to jest subzistentnim subjektom u racionalnoj prirodi” (SummaTheologiae, Ia, q. 29, a. 3).

Dubina misli svetoga Tome Akvinskog izvire – to nikada ne smijemo zaboraviti – iz njegove žive vjere i njegove gorljive pobožnosti, koju je izražavao u nadahnutim molitvama, poput ove u kojoj moli od Boga slijedeće: “Udijeli mi, molim te, um koji te traži, mudrost koja te nalazi, život koji ti se sviđa, ustrajnost koja te pouzdano očekuje i pouzdanje da ću te na kraju zagrliti”.

Papin pozdrav hrvatskim hodočasnicima na hrvatskom:

Od srca pozdravljam sve hrvatske hodočasnike, a osobito vjernike iz župe Svetoga Mihovila iz Drinovaca u Bosni i Hercegovini. Nahranjeni otajstvima vjere na grobovima apostola, tražite ono što dolazi od Duha Božjega kako biste svoje vrijeme, bilo u radu ili odmoru, proživjeli Bogu na slavu. Hvaljen Isus i Marija!

KATEHEZA PAPE BENEDIKTA XVI.

NA OPĆOJ AUDIJENCIJI

Srijeda, 23. lipnja 2010.

Tomina Teološka suma

Draga braćo i sestre!

Htio bih danas, ovim trećim dijelom, dovršiti svoje kateheze o svetom Tomi Akvinskom. I više od sedam stotina godina od njegove smrti možemo mnogo naučiti od njega. Podsjetio je na to također moj prethodnik papa Pavao VI. koji se, u govoru održanom u Fossanovi 14. rujna 1974., prigodom 700. obljetnice smrti svetog Tome, pitao: “Koju nam pouku može dati učitelj Toma?” Njegov je odgovor glasio ovako: “povjerenje u istinu katoličke vjerske misli, koju je on branio, izlagao, otvoren spoznajnoj sposobnosti ljudskog uma” (Insegnamenti di Paolo VI, XII[1974.], str. 833-834). Istoga dana, u Aquinu, govoreći ponovno o svetom Tomi, rekao je: “svi mi koji smo vjerni sinovi Crkve možemo i moramo, bar u određenoj mjeri, biti njegovi učenici” (isto, str. 836).

Stupimo dakle i mi u školu svetog Tome i njegova remek-djela, Teološke sume (Summa theologiae). Ono, premda je ostalo nedovršeno, ipak je monumentalno djelo: sadrži 512 pitanja i 2669 članaka. Riječ je o zgusnutom razmišljanju, u kojem ljudski um tajnama vjere prilazi jasno i duboko, ispreplićući pitanja i odgovore, u kojima sveti Toma produbljuje učenje koje dolazi iz Svetoga pisma i od crkvenih otaca, prije svega svetoga Augustina. U tome razmišljanju, u susretu s pravim pitanjima svoga vremena, koja su često i naša pitanja, sveti Toma, koristeći također metodu i misao antičkih filozofâ, osobito Aristotela, dolazi do jasnih, lucidnih i odgovarajućih formulacija istina vjere, gdje je istina dar vjere, blista i postaje dostupna za nas, za naše razmišljanje. Ipak, taj napor ljudskog uma – kao što to podsjeća Akvinac samim svojim životom – je uvijek prosvijetljen molitvom, svjetlom koje dolazi odozgor. Samo onaj koji živi s Bogom i s otajstvima može također razumjeti što oni govore.

U Summi teologije, sveti Toma polazi od činjenice da postoje tri različita načina Božje bîti i bivstva: Bog postoji u samom sebi, on je početak i svršetak svega, zbog čega sva stvorenja dolaze i ovise o Njemu; Bog je, nadalje, prisutan po svojoj milosti u životu i djelovanju vjernika, svetaca; konačno, Bog je na posve osobit način prisutan u Kristovoj osobi i u sakramentima, koji proizlaze iz njegova otkupiteljskog djela. Stoga je to monumentalno djelo (usp. Jean-Pierre Torrell, La “Summa” di San Tommaso, Milano 2003., str. 29-75), to istraživanje “teološkim pogledom” Božje punine (usp. Summa Theologiae, Ia, q. 1, a. 7), po svojoj strukturi podijeljeno na tri dijela i predstavlja ga sam doctor communis – sveti Toma – ovim riječima: “Glavna svrha svetog nauka je pomoći upoznati Boga, i to ne samo u njemu samom, već također zato što je početak i svršetak svega, navlastito stvorenja obdarenog razumom. U namjeri da izložimo taj nauk, mi ćemo najprije govoriti o Bogu, zatim o kretanju stvorenja prema Bogu, te, na kraju, o Kristu, koji je, kao čovjek, za nas put kojim se možemo vinuti k Bogu” (Isto, I, q. 2). Postoji dakle neki zatvoreni krug: Bog u njemu samom, koji izlazi iz samoga sebe i uzima nas za ruku, tako da se s Kristom vraćamo Bogu, sjedinjeni smo s Bogom i Bog će biti sve u svima.

Prvi dio Summe Theologiae istražuje dakle o Bogu u njemu samom, o otajstvu Presvetoga Trojstva i o Božjem stvaralačkom djelovanju. U tome dijelu nalazimo također duboko razmišljanje o izvornoj stvarnosti čovjeka kao bića kojega je Bog stvorio svojim rukama, što je plod njegove ljubavi. S jedne strane smo stvoreno, ovisno biće, ne dolazimo od samih sebe; no, s druge, imamo pravu autonomiju, tako da smo ne samo nešto prividno – kao što tvrde neki platonski filozofi – već stvarnost koju je Bog htio kao takvu i s vrijednošću u samoj sebi.

U drugom dijelu sveti Toma promatra čovjeka, potaknuta milošću, u njegovoj težnji upoznati i ljubiti Boga kako bi bio sretan na ovoj zemlji i u vječnosti. Autor najprije predstavlja teološka polazišta moralnog djelovanja, proučavajući kako su, u slobodnom čovjekovu izboru činiti dobra djela, uključeni razum, volja i strasti, kojima se pridodaje snaga koju daje Božja milost po snazi i darovima Duha Svetoga, kao i pomoć koju pruža također moralni zakon. Čovjek je dakle dinamično biće koje traži samoga sebe, pokušava postati to što jest i nastoji, u tome smislu, činiti djela koja ga izgrađuju, kojima postaje pravi čovjek; a tu ulogu imaju moralni zakon, milost i vlastiti razum, volja i strasti. Na tome temelju sveti Toma opisuje čovjeka koji živi po Duhu i koji, na taj način, postaje Božja slika. Tu se Akvinac zaustavlja na proučavanju triju teologalnih kreposti – vjere, nade i ljubavi –, nakon čega pristupa dubokom istraživanju više od pedeset moralnih kreposti, organiziranih oko četiriju kardinalnih kreposti – razboritosti, pravednosti, umjerenosti i jakosti. Završava potom razmišljanjem o raznim pozivima u Crkvi.

U trećem dijelu Summe, sveti Toma proučava otajstvo Krista – puta i istine – po kojem se možemo ponovno pridružiti Bogu Ocu. U tome dijelu piše stranice o otajstvu Isusova utjelovljenja i muke koje je gotovo nemoguće nadmašiti, dodajući zatim opsežno izlaganje o sedam sakramenata, jer u njima utjelovljena Božja Riječ širi blagodati utjelovljenja radi našega spasenja, radi našeg hoda u vjeri prema Bogu i vječnome životu, ostaje na materijalan način gotovo prisutna sa stvorenim stvarnostima, dotiče nas tako u našoj dubini.

Govoreći o sakramentima, sveti Toma se na osobit način zadržava na otajstvu euharistije, prema kojoj je gajio veoma veliku pobožnost, tako da je, prema starim životopiscima, običavao oslanjati glavu na svetohranište, kao da je želio čuti Isusovo božansko i ljudsko srce kako kuca. U svojem komentaru na Sveto pismo, sveti Toma nam pomaže shvatiti uzvišenost sakramenta euharistije, kada piše: “Budući da je euharistija sakrament muke našega Gospodina, sadrži u sebi Isusa Krista koji je trpio za nas. Zato taj sakrament ima sve one učinke što ih ima muka našega Gospodina, jer on nije ništa drugo do utiskivanje Gospodinove muke u nas” (In Ioannem, c.6, lect. 6, br. 963). Shvaćamo dobro zašto su sveti Toma i drugi sveci dok bi slavili misu lijevali suze iz suosjećanja prema Gospodinu, koji se prinosi u žrtvi za nas: bile su to suze radosnice i zahvalnice.
Draga braćo i sestre, poučeni primjerom svetaca, zaljubimo se u taj sakrament! Sudjelujmo sabrano na misi, kako bismo zadobili duhovna dobra, hranimo se Gospodinovim Tijelom i Krvlju, kako bismo bili neprestano nahranjeni božanskom milošću! Rado i često se zadržavajmo u prisnom druženju s Presvetim Sakramentom!

Ono što je sveti Toma znanstvenom strogošću prikazao u svojim najvećim teološkim djelima, kao što je to upravo SummaTheologiae, Summa contra Gentiles je također izlagana u njegovu propovijedanju, upućenom studentima i vjernicima. U korizmi1273. održao je propovijedi u crkvi San Domenico Maggiore u Napulju. Sadržaj je tih propovijedi prikupljen i sačuvan: to su sveščići u kojima objašnjava apostolski simbol, tumači molitvu Očenaša, prikazuje deset zapovijedi i komentira molitvu Zdravo Marijo. Sadržaj propovijedi Anđeoskog naučitelja (DoctorAngelicus) odgovara gotovo u potpunosti strukturi Katekizma Katoličke crkve. Naime, u katehezi i u propovijedi, u dobu nove zauzetosti za evangelizaciju kao što je ovo naše, ne bi se smjelo nikada izostaviti ove temeljne sadržaje: ono što vjerujemo, dakle upravo simbol vjere; ono što molimo, a to su Očenaš i Zdravo Marija; te ono što mi živimo kao što nas uči biblijska objava, a to su zakon o ljubavi prema Bogu i bližnjemu te deset zapovijedi.

Htio bih podastrijeti poneki primjer jednostavnog, bitnog i uvjerljivog sadržaja učenja svetog Tome. U svojoj Knjižici o apostolskom simbolu on objašnjava vrijednost vjere. Po njoj se, kaže on, duša sjedinjuje s Bogom i rađa se kao neka klica vječnoga života; život prima sigurni pravac i mi lako pobjeđujemo napasti. Onome koji uputi prigovor da je vjera ludost, jer se vjeruje u nešto što ne potpada pod osjetno iskustvo, sveti Toma pruža vrlo razložan odgovor i podsjeća da je to neosnovana sumnja, jer je ljudski um ograničen i ne može poznavati sve. Samo ako bismo mogli potpuno poznavati sve vidljivo i nevidljivo, tada bi bila prava ludost prihvaćati istine iz čiste vjere. Uostalom, u stvarima koje čovjek ne može osobno spoznati naprosto je nemoguće živjeti, primjećuje sveti Toma, bez pouzdavanja u iskustvo drugih ljudi. Razborito je dakle vjerovati u Boga koji se objavljuje i svjedočanstvu apostolâ: oni su bili malobrojni, jednostavni i siromašni, shrvani zbog raspeća njihova Učitelja, a ipak mnoge su se mudre, plemenite i bogate osobe u kratko vrijeme obratile slušajući njihovu propovijed. Riječ je, naime, upravo o, povijesno gledano, čudesnoj pojavi, za koju je teško dati drugi razuman odgovor od onoga da su se apostoli susreli s Kristom Uskrslim.

Komentirajući članak simbola o utjelovljenju Božje Riječi, sveti Toma iznosi neka promišljanja. Tvrdi tako da kršćanska vjera, promatrajući otajstvo utjelovljenja, biva ojačana; u čovjeku raste pouzdana nada kada razmišlja o tome da je Božji sin došao među nas, kao jedan od nas, da priopći ljudima Božju volju; ljubav je oživljena, jer ne postoji očitiji znak Božje ljubavi prema nama od onoga da vidimo kako je Stvoritelj svemira i sâm postao stvorenje. Na kraju, promatrajući otajstvo Božjeg utjelovljenja, osjećamo kako se u nama rasplamsava želja prispjeti Kristu u slavi. Posluživši se jednostavnom i učinkovitom usporedbom, sveti Toma opaža: “Ako bi brat nekoga kralja živio daleko, sigurno bi žudio da mu može biti blizu. Krist je naš brat: moramo dakle željeti njegovo društvo, postati jedno srce s njim” (Opuscoli teologico-spirituali, Rim 1976., str. 64).).

Predstavljajući molitvu Očenaš, sveti Toma pokazuje kako je ona u sebi savršena, budući da ima sve značajke koje dobra molitva mora imati: povjerljivo i spokojno predanje; prikladnost svoga sadržaja, jer – primjećuje sveti Toma – “vrlo je teško točno znati što je primjereno moliti a što ne, jer kada je o željama riječ teško nam je napraviti izbor” (Isto, str. 120); te zatim ispravan poredak molbi, žara ljubavi i iskrene poniznosti.

Sveti je Toma, kao i svi sveci, gajio veliku pobožnost Gospi. Oslovljavao ju je prekrasnim imenom: Triclinium totius Trinitatis, triklinij, to jest mjesto gdje Trojstvo pronalazi svoj počinak, jer, zbog utjelovljenja, ni u jednom drugom stvorenju, kao u Njoj, tri božanske osobe ne prebivaju i kušaju toliki užitak i radost živjeti kao u njezinoj duši punoj milosti. Po njezinu zagovoru možemo postići svaku pomoć.

Molitvom, koja se tradicionalno pripisuje svetom Tomi i koja, u svakom slučaju, odražava sastavne dijelove njegove duboke marijanske pobožnosti, i mi recimo: “Presveta i preblaga Djevice Marijo, Majko Božja…, povjeravam tvome milosrdnom srcu sav svoj život… Daj mi, moja premila Gospo, pravu ljubav, kojom ću ljubiti svim srcem svojim tvoga presvetog Sina i tebe, nakon njega, više od svega, te bližnjega u Bogu i zbog Boga.”

Papin pozdrav hrvatskim hodočasnicima na hrvatskom:

Radosno pozdravljam sve hrvatske hodočasnike, a na poseban način vjernike iz Zagreba i iz župe Dobrog Pastira iz Brestja. Dragi prijatelji, Gospodin vam bio oslonac na životnom putu na kojem neka vas, vaše obitelji, župne zajednice i sve koji su vam pri srcu, prati Njegov blagoslov. Hvaljen Isus i Marija!

The post Anđeoski naučitelj Toma Akvinski – KATEHEZA PAPE BENEDIKTA XVI. first appeared on HKM Basel.

The post Zajednica žena Sv. Klara HKM Basel first appeared on HKM Basel.

Papa Franjo

Nedjelja, 27. prosinca 2020.

Obitelj evangelizira primjerom života

Draga braćo i sestre, dobar dan!

Nekoliko dana nakon Božića liturgija nas poziva da upremo svoj pogled u Svetu Obitelj Isusa, Marije i Josipa. Lijepo je razmišljati o činjenici da je Sin Božji želio, kao i sva djeca, imati potrebu za toplinom obiteljskog gnijezda. Upravo zato, jer je to Isusova obitelj, obitelj iz Nazareta je uzorna obitelj u kojoj sve obitelji na svijetu mogu pronaći svoju sigurnu referentnu točku i sigurno nadahnuće. U Nazaretu je niknulo proljeće ljudskog života Sina Božjega, u času u kojem je začet po Duhu Svetom u Marijinu djevičanskom krilu. Unutar gostoljubivih zidova nazaretskog doma, Isusovo djetinjstvo protjecalo je u radosti, okruženo Marijinom majčinskom brižnošću i Josipovom skrbi, u kojem je Isus mogao vidjeti Božju nježnost (usp. Apostolsko pismo Patris corde, 2).

Po uzoru na Svetu Obitelj, pozvani smo ponovno otkriti odgojnu vrijednost obitelji: ona se mora temeljiti na ljubavi koja uvijek iznova rađa odnose otvarajući obzore nade. U obitelji se može iskusiti iskreno zajedništvo kada je to dom molitve, kada su osjećaji koji povezuju članove obitelji ozbiljni, duboki i čisti, kada oproštenje ima prevagu nad neslogama, kada svakodnevna grubost života ublažava uzajamna nježnost i radosno prianjanje uz Božju volju. Na taj se način obitelj otvara radosti koju Bog daruje svima onima koji znaju davati s radošću. Ona, istodobno, pronalazi duhovnu snagu da se otvori prema van, drugima, služenju svojoj braće, suradnji na izgradnji uvijek novog i boljeg svijeta te je sposobna, dakle, biti nositeljicom pozitivnih poticaja; obitelj evangelizira primjerom života. U svakoj obitelji, istina, ima problema, a katkad i prepirke. „Oče, posvađao sam se…“ – ljudi smo, slabi smo i svima nam se ponekad dogodi da se posvađamo u obitelji. Reći ću vam nešto: ako se posvađamo u obitelji, neka dan ne završi, a da se nismo pomirili. „Da, posvađao sam se“, ali prije nego što dan završi, pomiri se. A znaš li zašto? Zato što je hladni rat sljedećeg dana vrlo opasan. Ne pomaže. A zatim, u obitelji postoje tri riječi, tri riječi koje se uvijek moraju čuvati: „molim“, „hvala“, „oprosti“. „Molim“, kako ne bih bio nasrtljiv prema drugima. “Mogu li, molim te, to učiniti? Misliš li da to mogu učiniti?“. „Molim“. Uvijek, ne budi grub i nasrtljiv. „Molim“, to je prva riječ. „Hvala“: tolika pomoć, tolike usluge koje činimo jedni drugima u obitelji. Uvijek zahvaliti. Zahvalnost je krv plemenite duše. „Hvala“. A zatim – to je najteže reći: „Oprosti“. Zato što mi uvijek činimo loše stvari i često se netko zbog toga osjeća uvrijeđeno. „Oprosti mi“, „žao mi je“. Ne zaboravite te tri riječi: „molim“, „hvala“, „oprosti“. Ako u obitelji, u obiteljskom ozračju postoje te tri riječi, obitelj je dobro.

Današnja svetkovina poziva nas na primjer evangelizacije s obitelji, predlažući nam ideal bračne i obiteljske ljubavi, kao što je naglašeno u apostolskoj pobudnici Amoris laetitia, čija će se peta godišnjica proglašenja obilježiti 19. ožujka iduće godine. Bit će to godina razmišljanja o Amoris laetitia i prilika za dublje proučavanje sadržaja toga dokumenta [19. ožujka 2021. – lipanj 2022.].

Ta će razmišljanja biti stavljena na raspolaganje crkvenim zajednicama i obiteljima kako bi ih se pratilo na njihovu putu. Već sada pozivam sve da se pridruže inicijativama koje će se promicati tijekom te Godine i koje će koordinirati Dikasterij za laike, obitelj i život. Ovaj hod obitelji iz čitavoga svijeta povjeravamo Svetoj Nazaretskoj Obitelji, posebno svetom Josipu, suprugu i brižnom ocu

Neka Djevica Marija, kojoj se sada obraćamo molitvom Angelusa, izmoli da obitelji iz čitavoga svijeta budu sve više očarane evanđeoskim idealom Svete Obitelji te tako postanu kvasac novog čovjekoljublja i konkretne i sveopće solidarnosti.

…………………

U središtu svake obitelji treba biti Isus

Draga braćo i sestre, dobar dan!

Na ovu prvu nedjelju nakon Božića, dok smo još uvijek uronjeni u radosno ozračje te svetkovine, Crkva nas poziva razmišljati o Svetoj obitelji iz Nazareta. Današnje Evanđelje predstavlja nam Mariju i svetog Josipa u trenutku u kojem, četrdeset dana nakon Isusova rođenja, pohode jeruzalemski hram. Oni to čine u vjernoj poslušnosti Mojsijevu Zakonu, koji propisuje da se Gospodinu prinese prvorođenca (Lk 2, 22-24).

Možemo zamisliti ovu malu obitelj, usred tolikih ljudi, u prostranom hramu. Ni po čemu se ne ističe, ne razlikuje se od ostalih… No neće proći nezapaženo! Dvoje staraca, Šimun i Ana, potaknuti Duhom Svetim, pristupaju i počinju hvaliti Boga za to Dijete, u kojem prepoznaju Mesiju, svjetlo narodâ i spasenje Izraela (usp. Lk 2, 22-38). To je jednostavan trenutak, ali bogat proroštvom: susret mladog para punog radosti i vjere zbog Gospodinovih milosti; i dvoje staraca također punih radosti i vjere u Duhu. Tko ih spaja? Isus. Isus ih spaja: mlade i stare. Isus je onaj koji približava generacije. On je izvor ljubavi koja ujedinjuje obitelji i ljude, pobjeđuju svako nepovjerenje, svaku izolaciju, svako udaljavanje. To nas potiče na razmišljanje također o djedovima i bakama: koliko je samo važna njihova prisutnost, prisutnost djedova i baka! Kako je dragocjena njihova uloga u obiteljima i društvu! Dobar odnos između mladih i starijih osoba od ključne je važnosti za napredak građanske i crkvene zajednice. A gledajući to dvoje staraca, djeda i baku – Šimuna i Anu – pozdravljamo odavde, pljeskom, sve djedove i bake na svijetu.

Poruka koju daje Sveta obitelj je prije svega poruka vjere. U obiteljskom životu Marije i Josipa, Bog je doista u središtu, i to u Isusovoj osobi. Zbog toga je Nazaretska obitelj sveta. Zašto? Zato što je u njezinu središtu Isus.

Kad roditelji i djeca zajedno dišu to ozračje vjere, posjeduju energiju koja im omogućuje hvatati se u koštac sa svim pa i najtežim iskušenjima, kao što to pokazuje iskustvo Svete obitelji, na primjer u događaju dramatičnog bijega u Egipat: bila je to teška kušnja.

Dijete Isus sa svojom Majkom Marijom i svetim Josipom su jednostavna, ali veoma svijetla slika obitelji. Svjetlo kojom ona zrači je svjetlo milosti i spasenja za cijeli svijet, svjetlo istine za svakog čovjeka, za ljudsku obitelj i za pojedine obitelji. To svjetlo koje dolazi od Svete obitelji potiče nas pružiti ljudsku toplinu u onim obiteljskim situacijama u kojima, iz različitih razloga, nema mira, nema sklada, i nema oprosta. Neka naša konkretna solidarnost ne uzmanjka pogotovo obiteljima koje se suočavaju s najtežim situacijama zbog bolestî, nezaposlenosti, diskriminacijâ, emigracije iz nužde… Zaustavimo se sada nakratko i u tišini se pomolimo za sve ove obitelji u teškoćama, bilo da je riječ o bolesti, nezaposlenosti, diskriminaciji, emigraciji iz nužde, bilo pak da je riječ o teškoćama u međusobnom nerazumijevanju pa čak i nejedinstvu. U tišini se pomolimo za sve te obitelji… (Zdravo Marijo…).

Povjerimo Mariji, Kraljici i majci obitelji, sve obitelji na svijetu da mogu živjeti u vjeri, u slozi, u uzajamnom pomaganju, i zbog toga zazivam na njih majčinsku zaštitu One koja je bila majka i kći svoga Sina.

………………..

Papa Benedikt XVI.

Nedjelja, 30. prosinca 2007.

Molimo za dobro obitelji i za sve obitelji svijeta

Draga braćo i sestre!

Slavimo danas blagdan Svete obitelji. Slijedeći evanđelja po Mateju i po Luki, naš pogled počiva na Isusu, Mariji i Josipu, a mi štujemo otajstvo Boga koji se htio roditi od jedne žene, svete Djevice, i ući u ovaj svijet na isti način kao i svi ljudi. Čineći to, posvetio je stvarnost obitelji, ispunivši je božanskom milošću i u punini otkrivajući njezin poziv i poslanje. Obitelji je veliku pozornost posvetio II. vatikanski sabor. Supružnici – ističe Sabor – jedno su drugome i svojoj djeci svjedoci vjere i Kristove ljubavi (usp. LG 35). Kršćanska obitelj sudjeluje tako na proročkom pozivu Crkve: svojim načinom života ona “glasno proglašuje i sadašnje kreposti Kraljevstva Božjega i nadu u blaženi život” (ibid). Kao što je potom neumorno ponavljao moj časni prethodnik Ivan Pavao II., dobro osobe i društva usko je povezano sa “sretnim stanjem” u obitelji (usp. GS 47). Stoga se Crkva zauzima u širenju i promiče “izvorno dostojanstvo braka i njegovu uzvišenu i svetu vrijednost” (ibid.), riječi su Koncila…

…Razmatrajući otajstvo Sina Božjega koji je došao na svijet okružen Marijinom i Josipovom ljubavlju, pozivam kršćanske obitelji da iskuse ljubavlju ispunjenu prisutnost Gospodinovu u svojim životima. Isto tako, potičem ih da, nadahnjujući se na Kristovoj ljubavi prema ljudima, pred svijetom posvjedoče ljepotu ljudske ljubavi, braka i obitelji. Ona, utemeljena na nerazdvojnom zajedništvu muškarca i žene, predstavlja povlašteni prostor u kojem ljudski život nalazi sklonište i zaštitu, od svog začetka pa do prirodnog kraja. Stoga roditelji imaju temeljno pravo i dužnost odgajati svoju djecu u vjeri i u vrednotama koje daju dostojanstvo ljudskom postojanju. Isplati se raditi u korist obitelji i braka jer se isplati raditi u korist ljudskoga bića, toga najdragocjenijeg bića što ga je Bog stvorio. Obraćam se na poseban način djeci da ljube svoje roditelje i braću; mladima, da potaknuti ljubavlju svojih roditelja, velikodušno slijede svoj bračni, svećenički ili redovnički poziv; starijima i nemoćnima, da im bude pružena neophodna pomoć i razumijevanje. I vama, dragi biskupi, da, računajući uvijek na Božju milost, vaša ljubav bude sve plodnija i vjernija. U ruke Marije, koja je svojim “da” otvorila vrata našega svijeta Bogu (enciklika Spe salvi, 49), stavljam plodove ovoga slavlja. Velika vam hvala i sretne blagdane!

Obratimo se sada Blaženoj Djevici Mariji, moleći je za dobro obitelji i za sve obitelji svijeta.

………………………….

Bog se htio roditi i rasti u ljudskoj obitelji

Ove posljednje nedjelje u godini slavimo blagdan Svete nazaretske obitelji. S radošću upućujem pozdrav svim obiteljima svijeta, želeći im mir i ljubav što ih je Isus darovao, došavši na Božić među nas. U Evanđelju ne nalazimo rasprave o obitelji, nego događaj koji vrijedi više od bilo koje riječi: Bog se htio roditi i rasti u ljudskoj obitelji. Na taj ju je način posvetio kao prvi i redoviti način svoga susreta s čovječanstvom. Kroz život proveden u Nazaretu, Isus je počastio Djevicu Mariju i pravednika Josipa, ostajući podložan njihovoj skrbi u sve vrijeme svoga djetinjstva i dječaštva (usp. Lk 2,51-52). Tako je naglasio prvotnu vrijednost obitelji u odgoju osobe. Marija i Josip uveli su Isusa u vjerničku zajednicu, pohađajući nazaretsku sinagogu. S njima je naučio hodočastiti u Jeruzalem, kao što to pripovijeda evanđeoski odlomak što nam ga današnje bogoslužje predlaže za razmatranje. Kad je imao dvanaest godina, ostao je u Hramu, a njegovim su roditeljima bila potrebna tri dana da ga nađu. Tom je gestom dao naslutiti da “mu je biti u onome što je Oca njegova”, to jest da se mora brinuti oko poslanja što mu ga je namijenio Bog (usp. Lk 2,41-52).

Ovaj evanđeoski odlomak otkriva onaj istinski i najdublji poziv obitelji, poziv da prati svakog svoga člana na putu nalaženja Boga i nauma što ga Bog ima o njemu. Marija i Josip odgajali su Isusa ponajprije svojim primjerom: u svojim je roditeljima upoznao svu ljepotu vjere, ljubavi prema Bogu i prema njegovu Zakonu, kao i potrebu pravde, koja nalazi svoje puno ostvarenje u ljubavi (usp. Rim 13,10). Od njih je naučio da u prvom redu valja vršiti volju Božju, te da je duhovna veza snažnija od one krvne. Sveta obitelj iz Nazareta doista je “prototip” svake kršćanske obitelji koja je, sjedinjena u sakramentu ženidbe i hranjena Riječju i Euharistijom, pozvana ostvariti predivno zvanje i poslanje da bude živa stanica, ne samo društva, nego i Crkve, znak i oruđe jedinstva čitavog ljudskog roda

Zazovimo sada zajedno zaštitu Blažene Djevice Marije i svetoga Josipa na svaku obitelj, osobito na obitelji u teškoćama. Neka ih podrže kako bi se znale oduprijeti poticajima određenog smjera suvremene kulture koji navode na rastavljanje te veze, te prijete samim temeljima obitelji. Neka pomognu kršćanskim obiteljima da budu, u svakom kraju svijeta, živa slika Božje ljubavi.

…………………

Papa Benedikt XVI. o važnosti obitelji

….Draga braćo i sestre! Vrlo sam rado prihvatio poziv što su mi ga uputili hrvatski biskupi da posjetim ovu zemlju prigodom prvoga Nacionalnoga susreta hrvatskih katoličkih obitelji. Želim izraziti koliko visoko cijenim tu osjetljivost i zauzetost za obitelj, ne samo zbog toga što se ta temeljna ljudska stvarnost danas, u vašoj zemlji kao i drugdje, mora suočiti s teškoćama i prijetnjama, pa stoga ima i posebnu potrebu da se evangelizira i podrži, nego i stoga što su kršćanske obitelji temelj za odgoj u vjeri, za izgradnju Crkve kao zajedništva i za njezinu misionarsku nazočnost u najrazličitijim životnim situacijama. Znam za velikodušnost i predanje s kojima vi, dragi Pastiri, služite Gospodinu i Crkvi. Vaš svakodnevni rad odgajanja u vjeri novih naraštaja, kao i priprave na brak i praćenje obitelji, glavni je put obnove Crkve, kojim se također oživljava društveno tkivo zemlje. Nastavite s tom raspoloživošću ovu vašu dragocjenu pastirsku zauzetost!

Svakomu je dobro poznato kako je kršćanska obitelj posebni znak Kristove nazočnosti i ljubavi i kako je ona pozvana dati posebni i nenadomjestivi doprinos evangelizaciji. Blaženi je Ivan Pavao II., koji je čak tri puta posjetio ovu plemenitu zemlju, tvrdio da je „kršćanska obitelj pozvana živo i odgovorno sudjelovati u poslanju Crkve na vlastiti i originalni način, stavljajući u službu Crkve i društva samu sebe u svojem biti i djelovati, kao intimno zajedništvo života i ljubavi“ (Familiaris consortio, 50). Kršćanska je obitelj uvijek bila primarni put prenošenja vjere te i danas posjeduje velike mogućnosti za evangelizaciju u mnogovrsnim okruženjima.

Dragi roditelji, trajno se obvežite učiti svoju djecu moliti, i molite s njima; približite ih Sakramentima, osobito Euharistiji jer ove godine slavite 600 godina „ludbreškog euharistijskog čuda“; uvedite ih u život Crkve; u intimi doma nemojte se bojati čitati Sveto pismo, obasjavajući tako obiteljski život svjetlom vjere i hvaleći Boga kao Oca. Budite poput male Dvorane posljednje večere, poput one Marijine i učenika, u kojoj se živi jedinstvo, zajedništvo, molitva!

Danas, Bogu hvala, mnoge kršćanske obitelji stječu sve više svijest o svojem misijskom pozivu te se ozbiljno zauzimaju u svjedočenju za Krista Gospodina. Blaženi Ivan Pavao II govorio je: „Prava obitelj, utemeljena na braku, sama je po sebi dobra vijest za svijet“. I dodaje: „U naše vrijeme sve su brojnije obitelji koje aktivno sudjeluju u evangelizaciji… U Crkvi je dozreo trenutak obitelji, a to je također trenutak misionarske obitelji“ (Angelus, 21. listopada 2001.).

U današnjem je društvu više no ikad žurno potrebna nazočnost uzornih kršćanskih obitelji. Moramo na žalost ustanoviti, da se, posebno u Europi, širi sekularizacija koja Boga života gura na rub te donosi rastuću razjedinjenost obitelji. Apsolutizira se sloboda bez odgovornosti za istinu, i njeguje se, kao ideal, individualno dobro preko potrošnje materijalnih dobara te površnih iskustava, ne vodeći računa o kvaliteti odnosa s osobama i o najdubljim ljudskim vrijednostima; ljubav se svodi na sentimentalni osjećaj i zadovoljavanje nagonskih poriva, bez nastojanja da se stvore trajne veze međusobne pripadnosti i bez otvorenosti životu. Pozvani smo da se odupremo tom mentalitetu! Uz riječ Crkve, veoma je važno i svjedočenje te zauzetost kršćanskih obitelji, vaše konkretno svjedočanstvo, posebno kao potvrda nepovredivosti ljudskoga života od začeća do njegova prirodnoga skončanja, što je jedinstvena i nezamjenjiva vrijednost obitelji utemeljene na braku i na potrebi zakonskih odredbi koje bi podupirale obitelji u zadaći rađanja i odgoja djece.

Drage obitelji, budite hrabre! Ne popuštajte tom sekulariziranom mentalitetu koji nudi suživot kao pripravu ili čak kao zamjenu za brak! Pokažite svojim životnim svjedočanstvom da je moguće ljubiti poput Krista, bezrezervno, da se nije potrebno bojati brige za drugu osobu! Drage obitelji, radujte se očinstvu i majčinstvu! Otvorenost životu znak je otvorenosti prema budućnosti, pouzdanja u budućnost, kao što poštivanje naravnoga zakona oslobađa osobu, a ne ubija je! Dobro obitelji je dobro i Crkve. Želio bih istaknuti ono što sam tvrdio prije: „Izgradnja svake pojedine kršćanske obitelji smješta se unutar veće obitelji Crkve, koja je podupire i nosi sa sobom. I obratno, Crkvu grade obitelji, male kućne crkve“ (Discorso di apertura del Convegno ecclesiale diocesana di Roma, 6. lipnja 2005: Insegnamenti di Benedetto XVI, I, 2005, p. 205). Molimo Gospodina da obitelji budu uvijek više male Crkve, a crkvene zajednice da budu više obitelj!

Drage hrvatske obitelji, živeći u zajedništvu vjere i ljubavi, budite što očitiji svjedoci obećanja koje je Gospodin, uzašavši na nebo dao svakomu od nas: „…ja sam s vama sve dane do svršetka svijeta“ (Mt 28,20). Dragi hrvatski kršćani, osjećajte se pozvanima naviještati evanđelje cijelim svojim bićem; osjetite snagu Gospodnje riječi: „Pođite i učinite mojim učenicima sve narode“ (Mt 28,19). Djevica Marija, Kraljica Hrvata, neka vas uvijek prati na tom putu. Amen! Hvaljen Isus i Marija!

www.vatican.va

The post Sveta Obitelj first appeared on HKM Basel.

The post Sretan Božić first appeared on HKM Basel.

The post Božićni koncert Ansambla Lado u Švicarskoj first appeared on HKM Basel.

Papa Franjo

Nedjelja, 2. prosinac 2018.

Kršćani moraju paziti da ih ne obuzme duh svijeta

Draga braćo i sestre, dobar dan!

Danas započinje došašće, liturgijsko vrijeme koje nas priprema za Božić, pozivajući nas da uzdignemo svoj pogled i otvorimo srca da bismo prihvatili Isusa. U došašću ne samo da iščekujemo Kristovo Rođenje, već smo također pozvani probuditi očekivanje Kristova ponovnog dolaska u slavi – kada će na kraju vremena ponovno doći –, pripremajući se za konačni susret s njim dosljednim i hrabrim odlukama. Spominjemo se Kristova rođenja, iščekujemo Kristov ponovni dolazak u slavi, a i naš osobni susret: dan na koji će nas Gospodin pozvati. U ova četiri tjedna pozvani smo izaći iz bezvoljnog i uobičajenog načina života i poći ususret drugima da u njima probudimo nadu i potaknemo snove za novu budućnost.

Evanđelje ove nedjelje (Lk 21, 25-28.34-36) ide upravo u tom smjeru i upozorava nas da ne dopustimo da nas tlači egocentrični način života ili grčeviti ritam naših dana.

Isusove riječi su osobito snažne: „Pazite na se da vam srca ne otežaju u proždrljivosti, pijanstvu i u životnim brigama te vas iznenada ne zatekne onaj Dan […] budni budite i u svako doba molite“ (34, 36).

Biti budni i moliti: eto kako treba živjeti ovo vrijeme od danas do Božića. Biti budni i moliti. Unutarnji san rađa se tako što se uvijek vrtimo oko sebe samih i tako što ostajemo sputani svojim problemima, svojim radostima i svojim bolima ali uvijek vrteći se u zatvorenom krugu sebe samih. I ovo umara, ovo rađa dosadu, ovo zatvara čovjeka nadi. Tu se krije korijen tromosti i lijenosti o kojima govori Evanđelje.

Došašće nas poziva na budnost i gledati izvan sebe samih, proširujući svoj um i srce da bismo se otvorili potrebama ljudi, braće, i želji za novim svijetom. To je želja tolikih naroda mučenih glađu, nepravdom, ratom; to je želja siromašnih, slabih, napuštenih. Ovo vrijeme je prikladno vrijeme da otvorimo svoje srce, da si postavimo konkretna pitanja o tome kako i za koga trošimo naše živote.

Drugi stav koji nam je potreban da bismo dobro živjeli vrijeme iščekivanja Gospodina jest molitva. „Uspravite se i podignite glave jer se približuje vaše otkupljenje“ (r. 28), upozorava se u Lukinom Evanđelju. Riječ je o tome da ustanemo i molimo, upravljajući naše misli i srca Isusu koji dolazi. Ustaje se kad se nekoga ili nešto čeka. Mi iščekujemo Isusa, želimo ga čekati u molitvi, koja je usko povezana s budnošću. Moliti, iščekivati Isusa, otvoriti se drugima, biti budni, a ne zatvoreni u sebe same.

Ali ako o Božiću razmišljam u ozračju konzumerizma, da gledam što ću kupiti da mogu napraviti s tim ovo ili ono, ako na Božić gledam kao na svjetovni praznik, Isus će proći i nećemo ga naći. Mi iščekujemo Isusa i želimo ga čekati u molitvi koja je usko povezana s budnošću.

Ali što je obzor našeg molitvenog iščekivanja? Pokazuju nam to prije svega u Bibliji glasovi prorokâ. Danas je to glas proroka Jeremija, koji govori narodu teško kušanom izgnanstvom i kojem prijeti opasnost da izgubi svoj identitet. I mi kršćani, koji smo također Božji narod, u opasnosti smo da nas obuzme duh svijeta i da izgubimo svoj identitet, štoviše, da kršćanski način života zaodjenemo poganskim ruhom. Zato imamo Riječ Božju koja preko Proroka navješćuje: „Evo, dolaze dani kad ću ispuniti dobro obećanje što ga dadoh domu Izraelovu i domu Judinu […]. Podići ću Davidu izdanak pravedni; on će zemljom vladati po pravu i pravici“ (33, 14-15). A taj pravedni izdanak je Isus, to je Isus koji nam dolazi i kojeg mi čekamo. Neka Djevica Marija, koja nas vodi Isusu, žena iščekivanja i molitve, pomogne da ojačamo našu nadu u obećanja njezina Sina Isusa, kako bismo iskusili da u povijesnim previranjima Bog ostaje uvijek vjeran i služi se također ljudskim pogreškama kako bi očitovao svoje milosrđe.

…………………..

Papa Benedikt XVI.

Nedjelja, 4. prosinca 2005.

Čovjek ima dužnost i pravo tražiti istinu 

Draga braćo i sestre!

U ovo vrijeme došašća crkvena zajednica, dok se pripravlja za proslavu velikoga otajstva Utjelovljenja, pozvana je ponovno otkriti i još bolje proučiti svoj osobni odnos s Bogom. Latinska riječ “adventus” odnosi se na Kristov dolazak, te na prvo mjesto stavlja Božje približavanje čovječanstvu, na što je svatko pozvan odgovoriti vlastitom otvorenošću, iščekivanjem, traženjem i prianjanjem. Upravo kao što se Bog u svojoj slobodi vlastan objaviti i darovati, jer je pokrenut samo ljubavlju, tako je i ljudska osoba slobodna u davanju svoga pristanka, premda doliči dati taj pristanak. Bog očekuje odgovor ljubavi. Ovih nam dana bogoslužje, kao savršeni uzor takvoga odgovora, predstavlja Djevicu Mariju, koju ćemo sljedećega četvrtka, 8. prosinca, proslaviti u otajstvu Bezgrešnoga Začeća.

Djevica je ta koja ostaje u stavu osluškivanja, uvijek spremna izvršiti volju Gospodinovu, te je primjer vjerniku koji živi u traženju Boga. Toj temi, kao i odnosu između istine i slobode, II. vatikanski sabor posvetio je pozorno promišljanje. Posebno su u tom smislu koncilski oci, upravo prije četrdeset godina, potvrdili Izjavu koja se bavi pitanjem vjerske slobode, odnosno pravom osoba i zajednica da mogu slobodno tražiti istinu i ispovijedati svoju vjeru. Početne su riječi toga dokumenta “dignitatis humanae”, po čemu je dokument i dobio naslov. Vjerska sloboda proizlazi iz jedinstvenoga dostojanstva čovjeka, koji je, među svim stvorenjima ovog svijeta, jedini u stanju uspostaviti slobodan i svjestan odnos sa svojim Stvoriteljem. “Po svom su dostojanstvu – kaže Koncil – svi ljudi, jer su osobe, to jest obdareni razumom i slobodnom voljom… gonjeni vlastitom naravi i vezani moralnom obavezom da traže istinu, u prvom redu onu koja se tiče religije” (DH 2). II. vatikanski sabor, tako, iznova potvrđuje tradicionalni katolički nauk po kojem čovjek, ukoliko je duhovno biće, može spoznati istinu, pa stoga ima i dužnost i pravo tražiti je (usp. DH 3). Postavivši ovaj temelj, Koncil izrazito ustraje na vjerskoj slobodi, koju mora biti zajamčena, kako pojedincima, tako i zajednicama, uz poštivanje zakonitih zahtjeva javnoga reda. Ovaj koncilski nauk, nakon četrdeset godina, još je uvelike aktualan.

Doista, vjerska je sloboda daleko od toga da bude svuda i činjenično zajamčena: u nekim slučajevima ona je onemogućena iz religioznih ili ideoloških razloga; u drugim slučajevima, premda na papiru priznata, u stvarnosti je spriječena od strane političke moći ili, na himben način, kulturnom prevlašću agnosticizma i relativizma. Molimo kako bi svaki čovjek mogao u potpunosti ostvariti svoj religiozni poziv, što ga nosi upisana u svojem biću. Neka nam pomogne Marija da prepoznamo u liku betlehemskog Djetešca, začetoga u njezinu djevičanskom krilu, božanskoga Otkupitelja koji je došao na svijet kako bi nam objavio istinski lik Boga.

……………………………

Nedjelja, 30. studenoga 2008.

Bog ima vremena za nas!

Draga braćo i sestre!

Započinjemo danas, s prvom nedjeljom došašća, novu liturgijsku godinu. Ta nas činjenica poziva na promišljanje o dimenziji vremena koja nam je uvijek izuzetno privlačna. Po uzoru na ono što je Isus volio činiti, htio bih ipak poći od vrlo konkretnog primjera: svi kažemo da nam “nedostaje vremena”, jer je ritam svakodnevnog života za sve postao frenetičan. I u tom smislu Crkva donosi “radosnu vijest”: Bog nam daruje svoje vrijeme. Uvijek imamo malo vremena; posebice ga za Gospodina ne znam ili, ponekad, ne želimo naći. Pa ipak, Bog ima vremena za nas! To je prva stvar koju nam na početku liturgijske godine daje da je otkrijemo s novim oduševljenjem. Da, Bog nam daruje svoje vrijeme, jer je ušao u povijest sa svojom riječju i sa svojim djelima spasenja, kako bi je otvorio vječnosti, da od nje načini povijest saveza. U tom vidu, vrijeme je već u sebi znak temeljne Božje ljubavi: dar što ga je čovjek, kao i svaku drugu stvar, sposoban vrednovati ili, naprotiv, rasipati; prihvatiti ga u njegovu punu značenju ili ga zanemariti tupom površnošću.

Tri su velika “stožera” vremena, koji određuju ritam povijesti spasenja: na početku je stvaranje, u središtu je utjelovljenje-otkupljenje, a na koncu je “parusia”, konačni dolazak koji podrazumijeva i sveopći sud. Ova tri momenta međutim ne smiju se shvatiti jednostavno u kronološkom slijedu. Doista, stvaranje je u izvoru svega, ali je i trajno te se ostvaruje kroz cijeli luk kozmičkoga nastajanja, sve do konca vremena. Tako je i s utjelovljenjem-otkupljenjem. Ako se dogodilo u određenom povijesnom trenutku, u vrijeme Isusova prolaska zemljom, ono ipak širi svoj učinak na sve prethodno i potonje vrijeme. Pa i posljednji dolazak i konačni sud, koji su upravo na Kristovu križu imali svoju odlučujuću najavu, ostvaruju svoj utjecaj na ponašanje ljudi svakoga vremena.

Liturgijsko vrijeme došašća slavi dolazak Božji kroz dva koraka: najprije nas poziva da probudimo iščekivanje slavnog Kristova povratka; potom nas, kako se približavamo Božiću, poziva da prihvatimo Riječ koja se utjelovila radi našega spasenja. No Gospodin neprestano dolazi u naš život. Stoga je doista potreban Isusov poziv što nam ga ove nedjelje snažno upravlja: “Bdijte!” (Mk 13,33.35.37). Upravljen je učenicima, ali i “svima”, jer će svatko, u čas koji samo Bog zna, biti pozvan da položi račun za svoj život. To znači i ispravnu distancu od zemaljskih dobara, iskreno kajanje za svoje pogreške, djelatnu ljubav prema bližnjemu i iznad svega ponizno i pouzdano predanje u ruke Boga, našega blagog i milosrdnog Oca. Slika došašća vidljiva je u Djevici Mariji, Majci Isusovoj. Zazovimo je kako bi pomogla i nama da postanemo bolje čovječanstvo za Gospodina koji dolazi.

…………..

Papa Ivan Pavao II.

30. studenog 2003. 

Draga braćo i sestre!

1. Danas počinje došašće, put duhovno obnove i priprave za Božić. U liturgiji slušamo glas proroka koji mesiju navještaju i na obraćenje srca i molitvu pozivaju. Zadnji i najveći među njima, Ivan Krstitelj, poziva: „pripravite put Gospodinu!“ (Lk 3,4), jer je On „pohodio svoj narod u miru“.

2. Krist, knez mira, dolazi! Pripremiti se na Njegovo rođenje značilo bi u nama i u cijelome svijetu ponovno probuditi nadu za mir. Posebno mir u srcima – mir koji se stvara spuštanjem oružja mržnje, osvete i svake vrste egoizma.

Svijetu je hitno potreban takav mir! Osjećajem žalosti mislim na …čine svakodnevnoga zla u svim dijelovima svijeta. Ponovno pozivam sve odgovorne svih velikih religija: združimo naše snage kako bismo navijestili nenasilje, opraštanje i pomirbu! „Blago krotkima: oni će baštiniti zemlju“ (Mt 5,5).

3. Na tom putu iščekivanja i nade u došašću, crkvena zajednica snažnije nego inače gleda na najblaženiju Djevicu Mariju. Ona, Djevica iščekivanja, pomaže nam otvoriti srce Onome koji Svojim dolaskom ljudima i cijelome čovječanstvu donosi neprocjenjivi dar mira.

The post VRIJEME DOŠAŠĆA first appeared on HKM Basel.