Nedjelja, 07. 07. 2024.
SVETE MISE:
- BASEL u 11.00 sati
- LIESTAL u 13.00 sati
Ovdje možete pogledati raspored misa preko ljeta 2024.
Misna čitanja
Prvo čitanje: Ez 2, 2-5
Rod su odmetnički, ali neka znaju da je prorok među njima.
Čitanje Knjige proroka Ezekiela
U one dane: Uđe u me duh te me podiže na noge i ja čuh glas onoga koji mi govoraše. I reče mi: »Sine čovječji, šaljem te k sinovima Izraelovim, k narodu odmetničkom što se udalji, odmetnu, od mene. Oni i oci njihovi bunili su se protiv mene sve do dana današnjega. Šaljem te k sinovima tvrdokorna pogleda i okorjela srca. Reci im: ’Ovo govori Gospodin Bog!’ I poslušali oni ili ne poslušali – rod su odmetnički – neka znaju da je prorok među njima.«
Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam: 123, 1-4
Pripjev: Oči su naše uprte u Gospodina dok nam se ne smiluje.
https://youtu.be/ccQF_SnSu9M?si=DM6SWQvZQbt1AK8a
Oči svoje uzdižem k tebi
koji u nebesima prebivaš.
Evo, kao što su uprte oči slugu u ruke gospodara
i oči sluškinje u ruke gospodarice,
tako su oči naše uprte u Gospodina, Boga našega,
dok nam se ne smiluje.
Smiluj nam se, Gospodine, smiluj se nama
jer se do grla nasitismo prezira.
Presita nam je duša
podsmijeha obijesnih, poruga oholih.
Drugo čitanje: 2Kor 12, 7-10
Hvalit ću se svojim slabostima da se nastani u meni snaga Kristova.
Čitanje Druge poslanice svetoga Pavla apostola Korinćanima
Braćo: Da se zbog uzvišenosti objavâ ne bih uzoholio, dan mi je trn u tijelu, anđeo Sotonin, da me udara da se ne uzoholim. Za to sam triput molio Gospodina da odstupi od mene. A on mi reče: »Dosta ti je moja milost jer snaga se u slabosti usavršuje.« Najradije ću se dakle još više hvaliti svojim slabostima da se nastani u meni snaga Kristova. Zato uživam u slabostima, uvredama, poteškoćama, progonstvima, tjeskobama poradi Krista. Jer kad sam slab, onda sam jak.
Riječ Gospodnja.
Pjesma prije Evanđelja: usp. Lk 4,18
Duh gospodnji na meni je: on me posla blagovjesnikom biti siromasima
Evanđelje: Mk 6,1-6
Nije prorok bez časti doli u svom zavičaju.
Čitanje svetog Evanđelja po Marku
U ono vrijeme: Isus dođe u svoj zavičaj. A doprate ga učenici. I kada dođe subota, poče učiti u sinagogi. I mnogi što su ga slušali preneraženi govorahu: »Odakle to ovome? Kakva li mu je mudrost dana? I kakva se to silna djela događaju po njegovim rukama? Nije li ovo drvodjelja, sin Marijin, i brat Jakovljev, i Josipov, i Judin, i Šimunov? I nisu li mu sestre ovdje među nama?« I sablažnjavahu se o njega.
A Isus im govoraše: »Nije prorok bez časti doli u svom zavičaju i među rodbinom i u svom domu.« I ne mogaše ondje učiniti ni jedno čudo, osim što ozdravi nekoliko nemoćnika stavivši ruke na njih. I čudio se njihovoj nevjeri.
Riječ Gospodnja.
Duhovna misao
Draga braćo i sestre!
Kada ljudi dobro upoznaju nekog čovjeka iz svoga kraja, teško im je izdići svoj pogled iznad čisto ovozemaljske stvarosti i otvoriti se Bogu po tim ljudima. Može osoba biti velika (kao što je Isus bio velik) ali njegovi sugrađani ne mogu prihvatiti veličinu čovjeka iz svoga kraja i iskrazati mu čas, nego ga moraju ocrniti… To se i danas događa mnogim svećenicima,a nekoće se događalo i samom Isusu. Sami Isus navodi kao primjer iskustvo pojedinih prorokâ iz izraelskog naroda koji su upravo u svojem kraju tako bili odbačeni
Nijedan prorok nije dobro došao u svom kraju
Želim se kratko zadržati na ulomku iz Evanđelja ove nedjelje iz kojeg je preuzeta poznata izreka "Nemo propheta in patria" to jest nijedan prorok nije dobro došao u svojem zavičaju, u kraju u kojem je odrastao (usp. Mk 6, 4). Naime, nakon što je Isus, s tridesetak godina, napustio Nazaret i neko vrijeme prolazio krajevima propovijedajući Evanđelje - Radosnu vijest, čineći dobro i ozdravljajući mnoge u tim mjestima, vratio se jednom prigodom u svoj kraj i počeo naučavati u sinagogi (mjesto molitve, kao što je kod nas crkva). Njegovi sugrađani jako iznenađeni zbog njegove mudrosti a, budući da su ga poznavali kao "sina Marijina" i "drvodjeljina" (Josipova) koji je živio među njima, namjesto da ga prime s vjerom, oni su se sablažnjavali i nad njim (usp. Mk 6, 2-3). To je ljudski razumljivo, jer kada ljudi dobro upoznaju nekog čovjeka iz svoga kraja, teško im je izdići svoj pogled iznad čisto ovozemaljske stvarosti i otvoriti se Bogu po tim ljudima. Sam Isus navodi kao primjer iskustvo pojedinih prorokâ iz izraelskog naroda koji su upravo u svojem kraju bili odbačeni i prezreni - te se s njima poistovjećuje. Zbog te duhovne skučenosti, Isus nije mogao u Nazaretu "- u svome kraju - učiniti ni jedno čudo, osim što ozdravi nekoliko nemoćnika stavivši ruke na njih" (Mk 6, 5). Naime, Kristova čuda nisu pokazivanje moći, već znakovi Božje ljubavi, koja se ostvaruje tamo gdje susreće čovjekovu veliku vjeru. Vjera uvijek privlači moć Božju.
Isus se čudio nevjeri svojih sugrađana
Dakle, čini se da Isus – kao što se kaže – pokušava samom sebi objasniti loš prijem na kojeg je naišao u svom kraju, u Nazaretu. Međutim, na kraju izvješća, nalazimo jedno opažanje koje govori sasvim suprotno. Evanđelist piše, naime, da se Isus "čudio njihovoj nevjeri" (Mk 6, 6). Čuđenju sugrađana koji su se sablažnjavali, odgovara Isusovo čuđenje. I on je, u stanovitom smislu, iznenađen kako su se njegovi sugrađani udaljili od Boga i kako su postali tvrdokorna pogleda i okorjela srca! Premda zna da nijedan prorok nije dobrodošao u svome zavičaju, zatvorenost srca njegovih sugrađana, ipak, ostaje za njega nedokučivom tajnom: ‘Kako je moguće da ne prepoznaju svjetlo Istine? Zašto se ne otvore Božjoj dobroti, Bogu koji je postao čovjekom htijući dijeliti naše čovještvo? Naime, čovjek Isus iz Nazareta je odsjaj Boga, u njemu Bog u punini prebiva s nama i među nama. I dok mi stalno tražimo druge znakove, druga čudesa, ne opažamo da je pravi znak on, utjelovljeni Bog, on je najveće čudo svemira: sva Božja ljubav nam se daruje zatvorena u jedno ljudsko srce, u jedno ljudsko lice, srce i lice Isusa Krista.
I danas je teško razumjeti ljudsku ravnodušnost i nevjeru prema Isusu Kristu i u samoj njegovoj Crkvi
Teško je razumjeti ljudsku ravnodušnost prema Isusu Kristu, kako u njegovo vrijeme i u njegovu zavičaju, tako i danas u naše vrijeme i u samoj njegovoj Crkvi, «njegovu zavičaju». Teško je razumjeti ravnodušnost mnogih vjernika prema sakramentima koji su postali više običaj, nego li da živimo od njihove snage. Teško je razumjeti - kako malo razumijemo, sakrament nad svim sakramentima, Svetu misu, kako stalno pogledavamo na sat kad će završiti, teško je razumjeti kako malo razumijemo, kako je govorio sveti Padre Pio koji je po nekoliko sati slavio Svetu misu potpuno uronjen u otajstvo Božje prisutnosti: “Ja se ne mogu umarati kad slavim misu, jer ne stojim na nogama već visim na križu zajedno s Isusom i trpim nepotpuno sve ono što je Isus trpio na Križu - i to trpim toliko koliko je moguće za ljudsko strpljenje.“ Stvarnost Svete mise uvijek je uprisutnjenje Isusove muke na križu i njegovo uskrsnuće: «I uze kruh, zahvali, razlomi i dade im govoreći: »Ovo je tijelo moje koje se za vas predaje. Ovo činite meni na spomen.« Tako i čašu, pošto večeraše, govoreći: »Ova čaša novi je Savezu mojoj krvi koja se za vas prolijeva.« (Lk 22,19-20). I naše sudjelovanje u Svetoj misi bi trebalo biti - kako govori Padre Pio: ‘Ja visim na križu zajedno s Isusom i trpim nepotpuno sve ono što je Isus trpio na Križu’. I danas Isusa pogađa mnogo toga kada vidi našu površnost i nevjeru i čudi se kako malo ili nimalo ne razumijemo Božju Istinu i Ljubav.
K ovome dodajmo primanje svete pričesti. Sveti Augustin, jedan od velikih crkvenih naučitelja, izjavio je slijedeće riječi vezane za primanje Tijela i Krvi Isusove: „Primite li ih kako treba, postajete ono što primate. Ono što primate jest Krist koji je sam Bog, i kako nam govori sv. Ivan: „Bog je ljubav“ (1 Iv 4,8). Zamislite koliku nam je Ljubav Bog darovao: «Biti Krist» – kršćanin! Malo tko o svemu tome razmišlja, a još manje tim duhom živi. Samo VELIKA VJERA privlači Božju moć ljubavi.
Učimo i naučimo od naše Majke u vjeri, prepoznati u Kristovu čovještvu savršenu Božju ljubav kojom nas ljubi i potpunu objavu Boga. Amen.