Prvo čitanje: Pnz 30, 10-14
Čitanje Knjige Ponovljenog zakona
Mojsije je govorio narodu: »Poslušaj glas Gospodina, Boga svoga, držeći njegove zapovijedi i njegove naredbe zapisane u knjizi ovoga Zakona! Obrati se Gospodinu, Bogu svome, svim srcem svojim i svom dušom svojom.
Ova zapovijed što ti je danas dajem nije za te preteška niti je od tebe predaleko. Nije na nebesima da bi rekao: ’Tko će se za nas popeti na nebesa, skinuti nam je i objaviti da je vršimo!’ Nije ni preko mora da bi mogao reći: ’Tko će preko mora za nas poći, donijeti nam je i objaviti da je vršimo!’ Jer blizu ti je riječ, u tvojim ustima i u tvome srcu, da je vršiš.«
Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam: Ps 69, 14.17.30-31.33-34.36ab.37
Pripjev: Tražite, ubogi, Gospodina i oživjet će vam srce.
https://youtu.be/O6Gccjv6Gg4
Tebi se molim, Gospodine,
u vrijeme milosti, Bože;
po velikoj dobroti svojoj ti me usliši,
po svojoj vjernoj pomoći!
Usliši me, Gospodine, jer je dobrostiva milost tvoja,
po velikom milosrđu obazri se na me!
A ja sam jadnik i bolnik –
nek me štiti tvoja pomoć, o Bože!
Božje ću ime hvaliti popijevkom,
hvalit ću ga zahvalnicom.
Gledajte, ubogi, i radujte se,
nek vam oživi srce, svima koji Boga tražite.
Jer siromahe Gospodin čuje,
on ne prezire sužanja svojih.
Jer Bog će spasiti Sion
– on će sagradit gradove Judine.
Baštinit će ga potomci slugu njegovih;
prebivat će u njemu oni što ljube ime Božje.
Drugo čitanje: Kol 1, 15-2
Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Kološanima
Krist Isus slika je Boga nevidljivoga,
prvorođenac svakog stvorenja.
Ta u njemu je sve stvoreno na nebesima i na zemlji,
vidljivo i nevidljivo,
bilo prijestolja, bilo gospodstva,
bilo vrhovništva, bilo vlasti –
sve je po njemu i za njega stvoreno:
on je prije svega
i sve stoji u njemu.
On je glava tijela, Crkve;
on je početak, prvorođenac od mrtvih,
da u svemu bude prvak.
Jer svidjelo se Bogu u njemu nastaniti svu puninu
i po njemu
– uspostavivši mir krvlju križa njegova –
izmiriti sa sobom sve,
bilo na zemlji, bilo na nebesima.
Riječ Gospodnja.
Pjesma prije Evanđelja - usp. Iv 6, 63c.68c
Riječi tvoje, Gospodine, duh su i život;
ti imaš riječi života vječnoga!
Evanđelje: Lk 10, 25-37
Čitanje svetog Evanđelja po Luki
U ono vrijeme: Neki zakonoznanac usta i, da Isusa iskuša, upita: »Učitelju, što mi je činiti da život vječni baštinim?« A on mu reče: »U Zakonu što piše? Kako čitaš?« Odgovori mu onaj: Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svoga, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svim umom svojim; i svoga bližnjega kao sebe samoga!« Reče mu na to Isus: »Pravo si odgovorio. To čini i živjet ćeš.«
Ali hoteći se opravdati, reče on Isusu: »A tko je moj bližnji?« Isus prihvati i reče:
»Čovjek neki silazio iz Jeruzalema u Jerihon. Upao među razbojnike koji ga svukoše i izraniše pa odoše ostavivši ga polumrtva. Slučajno je onim putem silazio neki svećenik, vidje ga i zaobiđe. A tako i levit: prolazeći onuda, vidje ga i zaobiđe. Neki Samarijanac putujući dođe do njega, vidje ga, sažali se pa mu pristupi i povije rane zalivši ih uljem i vinom. Zatim ga posadi na svoje živinče, odvede ga u gostinjac i pobrinu se za nj. Sutradan izvadi dva denara, dade ih gostioničaru i reče: ’Pobrini se za njega. Ako što više potrošiš, isplatit ću ti kad se budem vraćao.’«
»Što ti se čini, koji je od ove trojice bio bližnji onomu koji je upao među razbojnike?« On odgovori: »Onaj koji mu iskaza milosrđe.» Nato mu reče Isus: »Idi pa i ti čini tako!«
Riječ Gospodnja.
Duhovna misao
Draga braćo i sestre!
Evanđelje ove nedjelje započinje pitanjem koje neki zakonoznanac postavlja Isusu: "Učitelju, što mi je činiti da život vječni baštinim?" (Lk 10, 25). Znajući da je dobar poznavatelj Svetoga pisma, Gospodin poziva toga čovjeka da sam dadne odgovor i ovaj ga formulira besprijekorno citirajući dvije glavne zapovijedi: ljubiti Boga svim srcem, svim umom i svom snagom svojom i ljubiti bližnjega kao sebe samoga.
Tada zakonoznanac, gotovo kao da se hoće opravdati, pita Isusa: "A tko je moj bližnji?" (Lk 10, 29). Isus ovaj put odgovara čuvenom prispodobom o "dobrom Samarijancu" (usp. Lk 10,30-37), kako bi pokazao da moramo biti "bližnji" svima koji su u potrebi. Samarijanac se, naime, pobrinuo za nekog nepoznatog čovjeka kojeg su razbojnici ostavili polumrtva na cesti; dok su svećenik i levit prošli dalje, možda misleći da bi se u doticaju s krvlju, na temelju jedne zapovijedi, onečistili. Ta nas prispodoba, zato, mora navesti da promijenimo naš način shvaćanja sukladno Kristovoj logici, koja je logika ljubavi: Bog je ljubav i njemu iskazivati štovanje znači služiti braći iskrenom i velikodušnom ljubavlju.
„A tko je moj bližnji?”
Prispodoba koju Luka donosi u nastavku služi mu da izrekne upravo važnost ljubavi prema bližnjemu. Nakon što je Isus zakonoznancu odgovorio: „Pravo si odgovorio. To čini i živjet ćeš” (Lk 10,28), zakonoznanac postavlja još jedno pitanje: „A tko je moj bližnji?” (10,29). Pritom je naglašeno da se htio opravdati. Htio je izbjeći dužnost ljubavi prema bližnjemu. Prispodoba o "dobrom Samarijancu" (usp. Lk 10,30-37), zapravo odgovara na to pitanje.
„Što ti se čini, koji je od ove trojice bio bližnji čovjeku koji je upao među razbojnike?”
Ispripovjedivši prispodobu, Isus pita zakonoznanca: „Što ti se čini, koji je od ove trojice bio bližnji onomu koji je upao među razbojnike?” (10,36). Ovaj odgovara: „Onaj koji mu iskaza milosrđe” (10,37).
Idi, pa i ti čini tako!
Kad na kraju cijeloga odlomka Isus kaže zakonoznancu: „Idi pa i ti čini tako!” (10,37), on zapravo želi reći da moramu svaki dan učiti od milosrdnoga Boga biti milosrdni kao što je on milosrdan. Ljubav i milosrđe ne poznaju granica, poznaju samo osobe i potrebu.
Dva osobito važna objašnjenja iz prispodobe o «milosrdnom Samarijancu»
Razmišljanje o liku milosrdnog Samarijanca o kojem govori Lukino evanđelje, uči nas da kršćanin uvijek crpi snagu iz bezgranične Božje ljubavi i to po čvrstom odnosu s Bogom u molitvi koja ga osposobljava da vidi «drugoga»; da ne bježi od patnje, nego se suobličuje Isusu koji je za nas trpio i pobijedio zlo.
Crkveni su oci zato u milosrdnom Samarijancu gledali samog Isusa sa svime što je učinio čovjeku zapalom među razbojnike, Adamu i cijelom čovječanstvu.
Drugo, prispodoba o milosrdnom Samarijancu (usp. Lk 10,25-37) pruža nam osobito važno objašnjenje tko je naš bližnji. Dok se pojam »bližnji« do Isusa odnosio samo na sunarodnjake i strance koji su se trajno nastanili u Izraelu, sada se to ograničavanje dokida. Tko god treba moju pomoć i ja mu mogu pomoći, moj je bližnji. Na kraju, potrebno je ovdje posebno spomenuti veliku prispodobu o posljednjem sudu (usp. Mt 25,31-46), na kojem ljubav postaje presudni kriterij za vrednovanje ljudskog života. Isus se poistovjećuje s onima koji su u potrebi: gladnima, žednima, strancima, golima, bolesnima, zatvorenicima. »Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!« (Mt 25,40). Ljubav prema bližnjemu je put koji vodi susretu s Bogom i kada zatvaramo oči pred bližnjim, postajemo slijepi i za Boga.
Povjerimo Djevici Mariji svoj put vjere i, na osobit način, ovo vrijeme odmora, kako naša srca ne bi nikada postala tvrda i slijepa te izgubila iz vida Božju riječ i Božju ljubavi. Ako i ljubav prema bližnjemu, braći u potrebi. Amen.
Tko želi opširnije tumačenje, neka nastavi čitati II. dio
II.dio
Duhovna misao
Draga braćo i sestre!
Krist Isus slika je Boga nevidljivoga. Kršćaninom se postaje samo u susretu s Kristom koji našemu životu daje novi obzor, novi pogled na život i time konačni pravac i cilj našemu življenju. U svojoj poslanici Ivan je izrazio taj događaj sljedećim riječima: »Po ovom smo upoznali Ljubav: on je za nas položio život svoj. I mi smo dužni živote položiti za braću« (1 Iv 3,16). Položiti život znači živjeti Kristovim životom, ljubiti njegovom ljubavlju, misliti njegove misli i svaki dan njega slijediti. Na taj način se našim srcima razlijeva Božja ljubav i to po daru Kristova Duha, bez koje smo nespremni i nesposobni susretati se s Bogom, Božjom riječju, s molitvom i svetom misom – gozbom ljubavi po kojoj nas i danas Bog nastavlja ljubiti i spašavati. Kad bih imao i toliku vjeru da bih i gore premještao, a ljubavi ne bih imao, ništa sam i ništa mi n bi to koristilo. »Bog je ljubav i tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje, i Bog u njemu« (1 Iv 4,16). Ove riječi iz Prve Ivanove poslanice izražavaju na vrlo jasan način središte kršćanske vjere i kršćanske slike o Bogu i o čovjeku. Sažeti obrazac našega kršćanskog života glasi: »I mi smo upoznali ljubav koju Bog ima prema nama i povjerovali joj.«
Pridajući Božjoj ljubavi središnje mjesto, kršćanska je vjera prihvatila i očuvala srž vjere starog Izraela i istodobno joj dala novu dubinu i širinu. Pobožni je Židov svakoga dana molio riječi iz Ponovljenog zakona, koje izražavaju središte njegova života: »Čuj, Izraele! Jahve je Bog naš, Jahve je jedan! Zato ljubi Jahvu, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom!« (6,4-5). Isus je u jednu zapovijed povezao zapovijed ljubavi prema Bogu i zapovijed ljubavi prema bližnjemu, sadržanu u Levitskom zakoniku: »Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe« (19,18; usp. Mk 12,29-31). Budući da je Bog prvo ljubio nas (usp. 1 Iv 4,10), ljubav sada nije samo »neka zapovijed«, već je odgovor na dar ljubavi kojom nam Bog dolazi ususret. Ako ljubavi Božje u sebi nemamo, ništa smo…
U današnjem evanđelju su upravo istaknuta dva kršćanska temeljna elementa: ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu.
Što trebam činiti kako bi baštinio vječni život
Podsjetimo se, u današnjem evanđelju zakonoznanac je pitao Isusa što treba činiti kako bi baštinio vječni život, a Isus odgovara protupitanjem: „U Zakonu što piše? Kako čitaš?” (10,26).
Zakonoznanac, koji je očito dobro poznavao židovski Zakon koji je sadržan u Starom zavjetu kao i onaj koji je prenošen usmenom predajom, odgovara navodeći poznate riječi: „Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svoga, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svim umom svojim” (10,27). Sve to je Zakonoznanac dobro znao, pa je tako i odgovorio.
Osim toga, zakonoznanac dodaje i drugu starozavjetnu zapovijed koja je preuzeta iz Levitskoga zakonika: „Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe” (Lev 19,18; usp. Lk 10,26). Zapovijedi Levitskoga zakonika završavaju blagoslovom u kojem se kaže: „Budete li živjeli prema mojim zapovijedima, održavali moje zapovijedi i u djelo ih provodili... u svojoj ćete zemlji živjeti u sigurnosti” (Lev 26,3.5). I ovdje je u oba odgovora „život u sigurnosti” protumačen kao vječni život. Zakonoznanac, dakle, izdvaja dvije zapovijedi iz starozavjetnoga Zakona, onu o ljubavi prema Bogu i onu o ljubavi prema bližnjemu.
„A tko je moj bližnji?”
Prispodoba koju Luka donosi u nastavku služi mu da izrekne upravo važnost ljubavi prema bližnjemu. Nakon što je Isus zakonoznancu odgovorio: „Pravo si odgovorio. To čini i živjet ćeš” (Lk 10,28), zakonoznanac postavlja još jedno pitanje: „A tko je moj bližnji?” (10,29). Pritom je naglašeno da se htio opravdati. Htio je izbjeći dužnost ljubavi prema bližnjemu. Prispodoba koja slijedi zapravo odgovara na to pitanje, ali i na ono prvo pitanje o tome kako baštiniti život vječni. Isus ovaj put odgovara čuvenom prispodobom o "dobrom Samarijancu" (usp. Lk 10,30-37), kako bi pokazao da moramo biti "bližnji" svima koji su u potrebi.
Čovjek koji je silazio iz Jeruzalema u Jerihon
Isus nas najprije upoznaje s čovjekom koji je silazio iz Jeruzalema u Jerihon (usp. 10,30). To je bio uobičajeni hodočasnički put koji se s istoka, od Mrtvoga mora, uspinjao prema Jeruzalemu, gdje je bio Hram. Pritom se prelazila i visinska razlika od gotovo 1400 metara. Zato je ovaj čovjek „silazio” iz Jeruzalema. Put kojim je silazio prolazio je kroz Judejsku pustinju, područjem koje nije bilo naseljeno, pa je i zbog toga bio prilično opasan. Ondje je dopao razbojnike koji su ga opljačkali i ostavili polumrtva (usp. 10,30).
Istim putem silazi svećenik
Nakon što je ovako postavljeno prizorište, počinje se pred našim očima odvijati drama. Najprije onim putem silazi svećenik (usp. 10,31). I on je, dakle, bio u Jeruzalemu. Ondje je zasigurno vršio svoju svećeničku službu, pa je zbog toga morao biti i obredno čist. U protivnom ne bi smio prinositi žrtvu u Hramu. Prema odredbi starozavjetnoga Zakona, tko bi se dotaknuo mrtva ljudskoga tijela bio bi nečist sedam dana (usp. Br 19,11). Čini se, prema tekstu prispodobe, da se nije moglo jasno zaključiti da je čovjek još bio živ. Da je sada svećenik zastao i dotaknuo ovoga čovjeka za kojega je očito mislio da je mrtav, onečistio bi se, pa bi morao proći kroz Zakonom propisan obred čišćenja koji bi trajao sedam dana. Svećenik zapravo vrši odredbu Zakona kad zaobilazi ovoga polumrtva čovjeka i nastavlja svojim putem.
Nakon svećenika silazi levit
Nakon njega dolazi levit. Leviti ili Levijevci bili su pripadnici jednoga od dvanaest židovskih plemena koji su imali službu posluživanja u jeruzalemskom Hramu. Među njima su bili i Aronovi potomci koji su vršili svećeničku službu. Za ovoga levita nije rečeno je li silazio ili se uspinjao prema Jeruzalemu. Ipak, i kod njega je jasna želja da vrši odredbu Zakona o obrednoj čistoći, pa i on zaobilazi polumrtva čovjeka (usp. 10,32).
Kao treći silazi neki Samarijanac
Kao treći dolazi neki Samarijanac (usp. 10,33). Na području Samarije, sjeverno od Jeruzalema pa sve do doline Jizreel i brda Karmel, živjelo je stanovništvo miješana podrijetla koje je ipak vjerovalo u Boga Izraelova. Imali su svoje svetište na gori Gerizimu kod Šekema, današnjega Nablusa. Nakon povratka Židova iz babilonskoga progonstva pojavile su se brojne napetosti, a onda i trajan animozitet (nepodnošljivost) između Židova i Samarijanaca. Čim je Isus spomenuo Samarijanca, njegovi su se slušatelji, pa i onaj zakonoznanac, morali namrštiti. O Samarijancima nitko među Židovima nije imao lijepih riječi. Za njih su oni bili otpadnici od prave vjere jer su uspostavili konkurentsko svetište na Gerizimu, bili su obredno nečisti jer su živjeli pomiješani sa strancima, a i samo njihovo židovstvo bilo je negirano jer su često dolazili i iz miješanih brakova. Taj, dakle, Samarijanac vidi onoga polumrtva čovjeka, „sažali se pa mu pristupi i povije rane” (10,33-34).
Isus kaže da se Samarijanac „sažalio” nad onim čovjekom. I, doista, Samarijanac zbrinjava čovjeka onako kako dolikuje (usp. 10,34-35). On čak ostavlja gostioničaru dva denara, što je otprilike odgovaralo dvjema dnevnim nadnicama. Samarijanac ne vrši obredne zakone, čak im se samom svojom pojavom i protivi, ali zato vrši zapovijed ljubavi. Pohvaljen je jer je iskazao ljubav. Sad se vidi da je to doista najveća zapovijed.
„Što ti se čini, koji je od ove trojice bio bližnji čovjeku koji je upao među razbojnike?”
Ispripovjedivši prispodobu, Isus pita zakonoznanca: „Što ti se čini, koji je od ove trojice bio bližnji onomu koji je upao među razbojnike?” (10,36). Ovaj odgovara: „Onaj koji mu iskaza milosrđe” (10,37). Jasno je da nije više pitanje tko je meni bližnji, kako je to postavio zakonoznanac, nego kome ja mogu biti bližnji, kako to tumači Isus. On se sâm učinio bližnjim ljudskom rodu, najprije u otajstvu utjelovljenja kad je postao čovjekom, potom živeći ljudskim životom, suosjećajući s ljudima, oslobađajući ih od zloduha, ozdravljajući ih, poučavajući ih, hraneći ih kruhom i riječju. Konačno se učinio bližnjim ljudskom rodu tako što je svoj život dao za nas.
U primjeru Samarijanca, ne samo zakonoznancu nego i nama Isus kaže da trebamo biti bližnji drugima, tako što ćemo suosjećati, a onda i djelovati. To je prava ljubav prema bližnjemu i ljubav prema Bogu.
Dva osobito važna objašnjenja
Razmišljanje o liku milosrdnog Samarijanca o kojem govori Lukino evanđelje, uči nas o tome kako kršćanin uvijek crpi snagu iz bezgranične Božje ljubavi i to po čvrstom odnosu s Bogom u molitvi koja ga osposobljava da vidi i pritekne u pomoć prema ranjenima u tijelu i duhu; uči ga da odbacivanje patnje i bježanje od patnje NE LIJEČI ČOVJEKA, nego sposobnost i prihvaćanje patnje i dozrijevanje u njoj suobličuje nas Isusu Kristu, koji je iz bezgranične ljubavi za nas trpio. Tako su crkveni oci u milosrdnom Samarijancu gledali samog Isusa, a u čovjeku zapalom među razbojnike, gledali su Adama i cijelo čovječanstvo izgubljeno i ranjeno grijehom.
Drugo, prispodoba o milosrdnom Samarijancu (usp. Lk 10,25-37) pruža nam osobito važno objašnjenje tko je naš bližnji. Dok se pojam »bližnji« dotada odnosio u biti samo na sunarodnjake i strance koji su se trajno nastanili u Izraelu, sada se to ograničavanje dokida. Tko god treba moju pomoć i ja mu mogu pomoći, moj je bližnji. Na kraju, potrebno je ovdje posebno spomenuti veliku prispodobu o posljednjem sudu (usp. Mt 25,31-46), na kojem ljubav postaje presudni kriterij za vrednovanje ljudskog života. Isus se poistovjećuje s onima koji su u potrebi: gladnima, žednima, strancima, golima, bolesnima, zatvorenicima. »Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!« (Mt 25,40). Ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu postaju jedno.
Idi, pa i ti čini tako!
Kad na kraju cijeloga odlomka Isus kaže zakonoznancu: „Idi pa i ti čini tako!” (10,37), on zapravo tek tada daje odgovor na prvo pitanje: „Što mi je činiti da život vječni baštinim?” (10,25). Želim li uživati u vječnom životu, moram učiti od milosrdnoga Boga, moram učiti od milosrdnoga i suosjećajnoga Isusa, moram učiti od milosrdnoga i suosjećajnoga Samarijanca koji je slika Isusa Krista. Kad se učinim bližnji svome bližnjemu, tada baštinim život vječni. Budući da je omrznuti stranac Samarijanac mogao biti bližnji, vidimo da Isus ruši granice među ljudima. Ljubav i milosrđe ne poznaju granica, poznaju samo osobe i potrebu. Pozvani smo da budemo bližnji svakom ljudskom biću.
Povjerimo Djevici Mariji svoj put vjere i, na osobit način, ovo vrijeme odmora, kako naša srca ne bi nikada postala tvrda i slijepa te izgubila iz vida Božju riječ i Božju ljubavi, kao i ljubav prema bližnjemu, braći u potrebi. Amen.