Danas su mise ovim redom:
Basel u 9.30 i u 11.00 sati
Liestal u 13.00 sati
Misna čitanja
Prvo čitanje: Sir 3, 17-18.20.28-29
Ponizi se i naći ćeš milost u Gospodina.
Čitanje Knjige Sirahove
Sine moj, budi krotak u poslu svojem,
i bit ćeš voljeniji nego onaj koji darove dijeli.
Što si veći, to se većma ponizi
i naći ćeš milost u Gospodina.
Iako je velika moć u Gospodina,
on prima počast poniznih.
Nema lijeka bolesti oholnikâ,
jer se opačina u njima ukorijenila.
Srce razborita čovjeka razmišlja o izrekama,
i pažljivo uho želja je mudračeva.
Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam: Ps 68
Pripjev: U dobroti, Bože, ti si pripravio dom siromahu. https://youtu.be/SPAGoZkGvHQ
Pravedni neka se raduju,
neka klikću pred Bogom,
neka kliču od radosti.
Pjevajte Bogu, slavite mu ime!
Ime mu je Gospodin!
Otac sirotâ, branitelj udovicâ,
Bog je u svom svetom prebivalištu.
Napuštene Bog će okućiti,
sužnje izvesti na sretnu slobodu.
Dažd obilan pustio si, Bože, na baštinu svoju,
okrijepio je umornu.
Stado se tvoje nastani u njoj,
u dobroti, Bože, ti je pripravi siromahu.
Drugo čitanje: Hebr 12, 18-19.22-24a
Pristupili ste gori Sionu i gradu Boga živoga.
Čitanje Poslanice Hebrejima
Braćo: Niste pristupili opipljivoj gori i usplamtjelu ognju, ni mraku, tami i vihoru, ni ječanju trublje i tutnjavi riječî. – Koji su je slušali, zamoliše da im se više ne govori. – Nego, vi ste pristupili gori Sionu i gradu Boga živoga, Jeruzalemu nebeskom, nebrojenim tisućama anđela, svečanom skupu, Crkvi prvorođenaca zapisanih na nebu, Bogu, sucu sviju, dusima savršenih pravednika i posredniku novog Saveza – Isusu.
Riječ Gospodnja.
Pjesma prije Evanđelja: Mt 11,29
Uzmite jaram moj na sebe, govori Gospodin,
i učite se od mene, jer sam krotka i ponizna srca.
Evanđelje: Lk 14, 1.7-14
Koji se uzvisuje, bit će ponižen, a koji se ponizuje, bit će uzvišen.
Čitanje svetog Evanđelja po Luki
Jedne subote Isus dođe u kuću nekoga prvaka farizejskog na objed. Promatrajući kako uzvanici biraju prva mjesta, kaza im prispodobu:
»Kada te tko pozove na svadbu, ne sjedaj na prvo mjesto da ne bi možda bio pozvan koji časniji od tebe, te ne dođe onaj koji je pozvao tebe i njega i ne rekne ti: ’Ustupi mjesto ovome.’ Tada ćeš, postiđen, morati zauzeti posljednje mjesto. Nego kad budeš pozvan, idi i sjedni na posljednje mjesto pa, kada dođe onaj koji te pozvao, da ti rekne: ’Prijatelju, pomakni se naviše!’ Bit će ti to tada na čast pred svim sustolnicima, jer – svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen, a koji se ponizuje, bit će uzvišen.«
A i onome koji ga pozva, kaza: »Kad priređuješ objed ili večeru, ne pozivaj svojih prijatelja, ni braće, ni rodbine, ni bogatih susjeda, da ne bi možda i oni tebe pozvali i tako ti uzvratili. Nego kad priređuješ gozbu, pozovi siromahe, sakate, hrome, slijepe. Blago tebi jer oni ti nemaju čime uzvratiti. Uzvratit će ti se doista o uskrsnuću pravednih.«
Riječ Gospodnja.
Duhovna misao
Draga braćo i sestre!
Čovjek teško prihvaća poučljivost roditelje, odgojitelja, vjeroučitelja, pa i samoga Isusa i dugo misli da on sve to što ga se želi poučiti najbolje zna...
Najvažnije je: ‘Biti poučljiv’
Dugogodišnji profesor i odgojitelj đaka zadao je učenicima zadaću: napišite što je najvažnije po vašem mišljenju za odgoj u školi. Učenici su napisali različite odgovore: Jedni su mislili kako je najvažnije biti miran i slušati profesore, drugi kako je najvažnije učiti, treći kako je najvažnije biti tolerantan i pristojan, i tako dalje. Pojavila su se mnoga mišljenja. Jedan od odgovora je bio drugačiji od svih drugih, a on je glasio: „Najvažnije je u odgoju u školi - biti poučljiv!“ K tome je napisao primjer poučljivosti.
Primjer poučljivosti: «Tanjur sa zubnom pastom».
Majka je rekla svojoj kćeri, koja je trebala tek poći u školu, da sjedne, uzme pastu za zube i iscijedi je na tanjur. Htjela ju je naučiti najvažniju lekciju u životu. Majka je taj događaj ovako opisala: “Moja kći sutra kreće u školu. Kupili smo joj novu uniformu, uredili njezin ormarić i iznenadili smo je novim ruksakom. Ali, večeras, prije odlaska na spavanje, odradili smo još jedan zadatak, puno važniji od ostalih“, napisala je majka uz fotografiju tanjura sa zubnom pastom. Nakon što je kći istisnula svu pastu za zube iz tube na tanjur, rekla sam joj da pastu za zube ponovo vrati u tubu. Govorila je: ‘Mama, ne mogu’ i ‘neće to biti isto kao prije.’ Pričekala sam da kaže sve što ima, a onda sam joj objasnila i odgovorila: ‘Sjećaj se ove paste za zube na tanjru svaki dan i do kraja svoga života. Zapamti: Tvoje riječi imaju snagu života i smrti. Kada kreneš sutra u školu, imat ćeš priliku izgovoriti riječi kojima ćeš nekoga povrijediti, poniziti, ogovarati, oklevetati, izrugati. Također ćeš imati priliku koristiti svoje riječi koje će druge liječiti i izliječiti, obradovati i ohrabriti, inspirirati i osnažiti, odnosno pokazati im da ih voliš.
Zapamti, baš kao pasta za zube koju si iscijedila na tanjur i nisi ju mogla vratiti u tubu, tako je i s tvojim riječima: ‘jednom kada izađu iz tvojih usta, ne možeš ih više vratiti natrag. Zato pažljivo biraj svoje riječi, kćeri. Neka te ljudi znaju po nježnosti i suosjećanju za drugoga. Iskoristi svoju školu i svoj život da udahneš ljepotu života ovome svijetu koji toliko čezne za ljudima dobrote i ljubavi. Nikada, nikada nećeš požaliti što si izabrala živjeti ljubaznost, dobrotu i ljubav prema drugima. To sve ćeš još više razumjeti kada odrasteš i staneš razmišljati gledajući ovaj svijet, njegovu prolaznost i sama sebi kažeš: ‘Kako je lijepo kada si poučljiv i kada naučiš živjeti! Lijepo je živjeti’.
Današnja misna čitanja traže i od nas da budemo poučljivi u odnosu prema Bogu
Prvo čitanje iz Knjige Sirahove nas poučava da ne treba biti ohol, nego ponizan: «Sine moj, što si veći, to se većma ponizi i naći ćeš milost u Gospodina. Iako je velika moć u Gospodina, on prima počast poniznih. Nema lijeka bolesti oholnikâ, jer se opačina u njima ukorijenila».
Drugo čitanje iz Poslanice Hebrejima naglašava da nismo pristupili i povjerovali nekom mrtvom predmetu, nego živom Bogu i to posredniku novog Saveza s Bogom – Isusu.
U Evanđelju ove nedjelje (Lk 14, 1.7-14), susrećemo upravo Isusa za stolom nekog farizejskog prvaka. Vidjevši kako uzvanici biraju prva mjesta za stolom, ispripovijedio im je prispodobu koja govori o svadbenoj gozbi. „Kada te tko pozove na svadbu, ne sjedaj na prvo mjesto da ne bi možda bio pozvan koji časniji od tebe, te ne dođe onaj koji je pozvao i tebe i njega i ne rekne ti: ‘Ustupi mjesto ovome.’… Nego kad budeš pozvan, idi i sjedni na posljednje mjesto“ (Lk 14,8-10). S ovom prispodobom Isus nije želio održati lekciju o uljudnom bontonu i vladanju za stolom, niti o časti i veličini među raznim gostima, nego naprotiv insistira na nečem što ima odsudnu važnost za odnos s Bogom i čovjekom, a to je poniznost: „Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen, a koji se ponizuje, bit će uzvišen“ (Lk 14,11).
Vrijednost čovjeka
Naša vrijednost nije u tome što mi mislimo o sebi, niti u tome što drugi misle o nama, nego naša vrijednost je u tome što Bog misli o nama. Veliki smo onoliko koliko smo veliki u Božjim očima. A biti velik u Božjim očima ne znači ništa drugo, nego gledati na svijet, na sebe i ljude Božjim očima. Za kršćane to znači: naučiti misliti Kristove misli, ljubiti Kristovom ljubavlju, nasljedovati Krista – ići za Njim, a ne ispred Njega.
Doista, oholost vodi u neposlušnost Bogu i Božjoj riječi, te je tako i grijeh ušao u svijet, a po grijehu smrt. Poniznost vodi k poslušnosti Bogu i Božjoj riječi kao što je to bio Isusov stav i život.
Primjer oholosti i poniznosti
„Oholost ponizuje čovjeka, a ponizan duhom postiže časti.“ (Izr 23) „… jer svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen, a koji se ponizuje, bit će uzvišen“ (Lk 14, 11). Najbolji primjer su farizej i carinik u Hramu i njihova molitva. Nekima pak koji se pouzdavahu u sebe da su pravednici, a druge podcjenjivahu, reče Isus ovu prispodobu: ‘’Dva čovjeka uziđoše u Hram pomoliti se – jedan farizej, drugi carinik. Farizej se uspravan ovako u sebi molio: ‘’Bože, hvala ti što nisam kao ostali ljudi – grabežljivici, nepravednici, preljubnici ili kao ovaj carinik. Postim dva put u tjednu, dajem desetinu od svega što steknem.’’ A carinik, stojeći izdaleka, ne usudi se ni očiju podignuti prema nebu, nego se udaraše u prsa govoreći ‘’Bože, milostiv budi meni grešniku.’’ Kažem vam – ovaj (carinik) siđe opravdan kući svojoj, a ne onaj» (Lk 18,9-14). Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen a koji se ponizuje, bit će uzvišen.’’
Koliki kršćani i dan danas sebe smatraju pravednima, bez grijeha, i kažu: ‘Ja ne trebam ići na misu, ja nisam grešnik… To je čista oholost, znak da se grijeh i neposlušnost Bogu ukorijenila u takvom srcu… Jer, ima li netko tko je bez grijeha? Apostol Ivan kaže: „Tko kaže da je bez grijeha, lažac je!“ (1Iv 1,8).
Ponizan se čovjek uzdiže do božanskih visina!
„Više vrijedi onaj koji vidi svoje grijehe, nego onaj koji po svojoj molitvi uskrisava mrtve; onaj tko poznaje vlastitu slabost veći je od onoga koji gleda anđele“ (keže Izak Sirijac).
Samo ponznost čovjeka vraća onome što je zaboravio:
- Poniznost ga najprije treba podsjeća da je samo stvorenje.
- Poniznost ga nadalje treba podsjećati da je grešnik.
- Tako će poniznost za njega postati milost obraćenja.
- Samim tim poniznost će ga naučiti svetosti.
Biti ponizan ne znači misliti loše o sebi, već misliti manje na sebe, a više na svoga Stvoritelja. Evanđelja nam govore o mnogim grešnicima koji su u susretu s Isusom prepoznali svoga Stvoritelja, svoju grešnost, milost obraćenja i koji su se tako vratli Bogu i životu. Sjetimo se Marije iz Magdale, carinika Mateja i Zakeja, javne grešnice koju su htjeli kamenovati, pa sve do svetog Pavla i mnogih svetaca kroz povijest kao što je i današnji svetac – sveti Augustin. Isus ih je zbog njihove poniznosti uzdigao do božanskih visina, ali tek onda kada su oni sami prestali se uzdizati svojom ohološću. "Kažem vam: svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen a koji se ponizuje, bit će uzvišen" (Lk 18,13-14).
Sjetimo se kako je naš Spasitelj naučavao kako treba moliti: "Moli u tajnosti Onoga koji je skriven, ali sve vidi", i dalje: "Uđi u svoju sobu i pomoli se svome Ocu koji je u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti" (Mt 6,6)... Naš Spasitelj želi pokazati da Bog poznaje želje i misli srca".
Demon ili – kako mi kažemo đavao - se najviše boji poniznosti
Demoni ili đavli tako dobro znaju da su poniznost vrata koja vode u savršenost, u Božje visine, k Bogu. Oni se najviše boje poniznosti od svih drugih kršćanskih kreposti (stanje koje se Bogu mili). Tako je demon jednog dana progovorio pustinjaku svetom Makariju i rekao mu: "Ne mogu se boriti protiv tebe. Pa ipak sve što ti činiš, činim i ja: ti postiš, a ja uopće ne jedem; ti bdiješ, a ja uopće ne spavam. No, u jednoj me jedinoj stvari pobjeđuješ." Otac Makarije upita: "Koja je to stvar?" Demon odgovori: "To je tvoja poniznost."
Nije li tako Isus pobijedio Neprijatelja? «On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe "oplijeni" uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu. Zato Bog njega preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom, da se na ime Isusovo prigne svako koljeno nebesnika, zemnika i podzemnika. I svaki će jezik priznati: "Isus Krist jest Gospodin!" - na slavu Boga Oca» (Fil 2,6-11).
Ništa tako djelotvorno ne pobjeđuje i ne tjera demone kao poniznost. Poniznost ih upropaštava, uništava.
Klečanje
Mi se poklonimo kada ulazimo u crkvu, klečimo za vrijeme pretvorbe u misi, klečimo pred Presvetim Oltarskim Sakramentom... Zašto? Kad klečimo pred Bogom, ispovijedamo svoju vjeru u Njega, priznajemo da je On jedini Gospodin (Gospodar) našega života. Zato naše klečanje nije neka puka vanjština, niti obični tjelesni čin, niti nešto besmisleno, nego naše klečanje i prigibanje koljena jest prigibanje naše snage pred živim Bogom, priznanje da sve što jesmo i što imamo, imamo od njega.
Đavao nema koljena
Ima jedna priča iz izreka pustinjskih otaca kako je sam Bog prisilio đavla da se ukaže pustinjaku Apolonu: crn, odvratan za vidjeti, sa zastrašujuće mršavim udovima, ali – što je bilo najružnije - đavao nije imao koljena. Nesposobnost klečanja očituje se gotovo kao bit đavolskoga.
Tako je u suvremenoj kulturi klečanje postalo strano i to stoga jer se suvremeni svijet udaljio od Boga, jer ne poznaje više Onoga pred kim je klečati istinska radost, radost susreta izgubljenoga sina i Dobroga Oca.
Gdje je nestalo klečanja, morali bismo ga ponovno naučiti, naučiti klekniti u obitelji i moliti, da naša molitva bude poniznost i u zajedništvu s apostolima i mučenicima, u zajedništvu i jedinstvu s Crkvom i s Isusom Kristom.
Što je onda poniznost?
Na kraju ostaje nam objasniti što je to poniznost. Kako razumjeti Isusovu opomenu:„Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen a koji se ponizuje, bit će uzvišen" (Lk 18,13-14).
Biti ponizan ne znači misliti loše o sebi, već misliti manje na sebe.
Biti ponizan znači imati naš ljudski stav pred Bogom. Poniznost je prvenstveno stav pred Bogom, a ne naš osjećaj pred Bogom.
Ostaje pitanje kako postići stav pred Bodom i savršenu poniznost? Kako postići savršenu poniznost, uči nas Gospodin Isus Krist govoreći: "Učite od mene jer sam blaga i ponizna srca i naći ćete spokoj - mir svojim dušama" (Mt 11,29). Ako, dakle, hoćeš postići stav pred Bogom i savršenu poniznost, gledaj što je Isus podnio ili učinio za tebe i neka ti On uvijek bude pred očima, pa i ti čini tako.
Poniznost je tako sami Isus Krist koji je sišao s nebesa, ne da vrši svoju volju, nego volju onoga koji ga je poslao. Evo čemu te uči tvoj ponizni Gospodin i tvoj učitelj da i ti postupaš kao što je i on postupao; da vršiš Božju volju, a ne svoju bolesnu samovolju... On koji nije došao da mu služe, nego da služi, traži i od nas da jedni drugima činimo što je On za nas učinio... Hodeći njegovim stopama ući ćeš u veliko otajstvo Božje poniznosti i spoznati: 'Bog je radi nas postao čovjekom i slugom, s nama u svemu jednak – samo ne u grijehu, premda smo bili grešnici, kako bismo mi sami Njegovom poslušnošću i poniznošću dobili ono što Bogu bijaše milo u Sinu: „Zato On ulazeći u svijet veli: Žrtva i prinos ne mile ti se, nego si mi tijelo pripravio. Paljenice i okajnice ne sviđaju ti se. Tada rekoh: „Evo dolazim!" U svitku knjige piše za mene: „Vršiti, Bože, volju tvoju!" (Heb 10, 5-7).
Pred poniznim srcem, Bog potpuno otvara svoje srce. Primjer takve poniznosti je Blažena Djevica Marija koja svoju poniznost iskazuje u himnu Veliča: Njezin duša veliča Boga - “(Što) pogleda na neznatnost službenice svoje... Ali, ne smijemo zaboraviti Marijin odgovor na Božji poziv - Evo, začet ćeš i roditi sina i nadjenut ćeš mu ime Isus... Nato Marija reče: "Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!
Još jednom, dakle, promatrajmo Krista kao uzor poniznosti i besplatnosti: od njega ćemo se naučiti strpljivosti u napasti, krotkosti ili poniznosti u uvredama, poslušnosti Bogu u boli, u očekivanju da nam onaj koji nas je pozvao kaže: "Prijatelju, pomakni se naviše!" (usp. Lk 14, 10).
- Za kršćanina je najvažnije biti POUČLJIV Isusu i njegovoj riječi
Poniznost koja je Isus Krist, nas uzdiže Bogu, mi silazimo u ljubav Oca koji nas osposobljava služiti braći i sestrama imajući ljestvicu vrijednosti gdje je Bog uvijek na prvom mjestu u našem životu, premda bi mnogi moćnici željeli upravljati i voditi naš život.
Tko želi nasljedovati Isusa i biti ponizan, ima se osobno i duboko sjediniti s Njim. Zbog toga će On na Posljednjoj večeri ustanoviti svetu misu, sakrament Euharistije, kako bi njegovi učenici tada, a mi danas, mogli u sebi imati njegovu ljubav i kako bismo mogli biti i ostati sjedinjeni s Njime sve do svršetka svijeta i širiti u svijetu njegovo otajstvo spasenja. Dopustimo Bogu da nas i danas po svetoj misi sjedini s Kristom, da budemo ponizni i da nas tako može idalje ljubiti, spašavati i poučavati po svome poslušnom i poniznome Sinu.
Jedna od kreposti koja najviše pristoji Kristovu učeniku jest poniznost.
Ponizan se čovjek uzdiže do božanskih visina.
Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen a koji se ponizuje, bit će uzvišen" (Lk 18,13-14).
Molimo Blaženu Djevicu Mariju, poniznu Gospodnju službenicu, da nas vodi putom poniznosti i prati nas da Isusa možemo primiti s onom poniznošću s kojom ga je ona primila. Amen.