Misa je danas u Baselu u 11.00 sati, a u Liestalu u 13.00 sati.
Prvo čitanje: Ez 18, 25-28
Ako se bezbožnik odvrati od svoje bezbožnosti, živjet će i neće umrijeti.
Čitanje Knjige proroka Ezekiela
Ovo govori Gospodin:
»Vi velite: ‘Put Gospodnji nije pravedan!’ Čuj, dome Izraelov: Moj put da nije pravedan? Nisu li vaši putovi nepravedni? Ako li se pravednik odvrati od svoje pravednosti i stane činiti nepravdu, pa zbog toga umre, umrijet će zbog nepravde što je počini. A ako se bezbožnik odvrati od svoje bezbožnosti što je bijaše činio, pa stane vršiti moje pravo i pravicu, živjet će i neće umrijeti. Jer je uvidio i odvratio se od svojih nedjela što ih bijaše počinio, živjet će i neće umrijeti.«
Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam: Ps 25, 4b-6.7b-9
Pripjev: Spomeni se, Gospodine, svoje nježnosti!
https://youtu.be/gyOGNGFZCTg?si=cEi45aK3uxFUL5Ml
Pokaži mi, Gospodine, putove svoje,
nauči me svojim stazama!
Istinom me svojom vodi i pouči me
jer ti si Bog, moj Spasitelj.
Spomeni se, Gospodine, svoje nježnosti
i ljubavi svoje dovijeka.
Spomeni me se po svojoj ljubavi –
– radi dobrote svoje, Gospodine!
Gospodin je sama dobrota i pravednost:
grešnike on na put privodi.
On ponizne u pravdi vodi
i uči malene putu svome.
Drugo čitanje: Fil 2, 1-11
Neka u vama bude isto mišljenje kao i u Kristu Isusu.
Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Filipljanima
Braćo: Ima li u Kristu kakve utjehe, ima li kakva ljubazna bodrenja, ima li kakva zajedništva Duha, ima li kakva srca i samilosti, ispunite me radošću: složni budite, istu ljubav njegujte, jednodušni, jedne misli budite; nikakvo suparništvo ni umišljenost, nego u poniznosti jedni druge smatrajte višima od sebe; ne starajte se samo svaki za svoje, nego i za ono što se tiče drugih! Neka u vama bude isto mišljenje kao i u Kristu Isusu:
On, trajni lik Božji,
nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom,
nego sam sebe „oplijeni“ uzevši lik sluge,
postavši ljudima sličan;
obličjem čovjeku nalik,
ponizi sam sebe, poslušan do smrti,
smrti na križu.
Zato Bog njega preuzvisi
i darova mu ime,
ime nad svakim imenom,
da se na ime Isusovo prigne svako koljeno
nebesnika, zemnika i podzemnika.
I svaki će jezik priznati:
»Isus Krist jest Gospodin!«-
na slavu Boga Oca.
Riječ Gospodnja.
Pjesma prije Evanđelja: Iv 10, 27
Ovce moje slušaju glas moj, govori Gospodin, ja ih poznajem i one idu za mnom!
Evanđelje: Mt 21, 28-32
Predomisli se i ode. Carinici i bludnice pretekoše vas u Kraljevstvo Božje.
Čitanje svetog Evanđelja po Mateju
U ono vrijeme: Reče Isus glavarima svećeničkim i starješinama narodnim: »Što vam se čini? Čovjek neki imao dva sina. Priđe prvomu i reče: ‘Sinko, hajde danas na posao u vinograd!’ On odgovori: ‘Neću!’ No poslije se predomisli i ode. Priđe i drugomu pa mu reče isto tako. A on odgovori: ‘Evo me, gospodaru!’ i ne ode. Koji od te dvojice izvrši volju očevu?« Kažu: »Onaj prvi.« Nato će im Isus: »Zaista, kažem vam, carinici i bludnice pretekoše vas u kraljevstvo Božje! Doista, Ivan dođe k vama putem pravednosti i vi mu ne povjerovaste, a carinici mu i bludnice povjerovaše. Vi pak, makar to vidjeste, ni kasnije se ne predomisliste da mu povjerujete.«
Riječ Gospodnja.
Duhovna misao
Draga braćo i sestre!
Ima jedna židovska legenda koja kaže: ‘Dođe učenik rabiju, učitelju i upita ga: ‘Nekoć su ljudi gledali Boga licem u lice. Zašto danas nije tako?’ Rabi odgovori: ‘Jer se više nitko ne želi tako duboko sagnuti.’ Mogli bismo reći drugačije, jer nitko više ne želi biti poslušan Bogu.
Osvrnuvši se na današnje Evanđelje, Isus predbacuje farizejima da jedno govore a drugo čine. On donosi evanđeosku prispodobu o dvojici sinova koje otac poziva na rad u vinogradu. Od njih, jedan odmah kaže "da" - «Hoću», ‘Evo me, gospodaru!’ - i ne ode u vinograd; drugi odmah odbija poziv i kaže: «Neću», ali potom se predomisli i ode, pokajavši se, ispuni očevu želju.
Prvo čitanje iz Knjige proroka Ezekiela donosi Božju opomenu Izraelu: »Vi velite: ‘Put Gospodnji nije pravedan!’ Čuj, dome Izraelov: Moj put da nije pravedan? Nisu li vaši putovi nepravedni?»
Drugo čitanje iz Poslanice svetog Pavla apostola Filipljanima donosi «kristološki himan» ili hvalospjev u kojem nas Pavao poziva: «Neka u vama bude isto mišljenje kao i u Kristu Isusu.»
Glavna misao misnih čitanja, možemo reći, je (ne)poslušnost Bogu.
Poslušnost Bogu
Bogu se «ništa» toliko ne dopada koliko poslušnost njemu i njegovoj riječi. Poslušnost Bogu je najizvrsnija i jedina «krepost - Tugend koja nas veže uz izvršenje Božje volje. Psalam 40,7-9 kaže: «Ne želiš (Bože) žrtve i prinose. Pripremio si tijelo za mene. Evo, došao sam vršiti volju tvoju“. Tako Kristova žrtva na križu zamjenjuje sve izvanjske žrtve. „Jer krv bikova i jaraca nikako ne može odnijeti grijehâ. 5 Zato On (Isus) ulazeći u svijet veli: Žrtva i prinos ne mile ti se,nego si mi tijelo pripravio;6paljenice i okajnice ne sviđaju ti se.7Tada rekoh: »Evo dolazim!«U svitku knjige piše za mene:»Vršiti, Bože, volju tvoju!«8 Pošto gore reče: Žrtve i prinosi, paljenice i okajnice - koje se po Zakonu prinose - ne mile ti se i ne sviđaju,9 veli zatim: Evo dolazim vršiti volju tvoju! Dokida prvo da uspostavi drugo. 10U toj smo volji posvećeni prinosom tijela Isusa Krista jednom zauvijek.“ (Heb 10, 4-10).
Isus je poslušan Ocu do smrti, smrti na križu.
Isus ne prinosi Bogu nikakve zamjenske žrtve (krv bikova i jaraca), nego samoga sebe. Na Posljednjoj večeri, znajući da je "došao njegov čas" (Iv 13,1), Isus povjerava učenicima i svojoj Crkvi najdragocjeniju baštinu, euharistiju (svetu misu), u kojoj je sadržan čitav Isusov život, samoga sebe: "Uzmite i jedite, ovo je tijelo moje ... Pijte iz nje svi! Ovo je moja krv" (Mt 26,26-27). Isusove riječi u dvorani Posljednje večere unaprijed označuju njegovu smrt na križu. U svetoj misi ili euharistiji Isus nam se daruje svojim tijelom, svojom dušom i svojim božanstvom, kako bi zauvijek ostao s nama i kako bismo mi postali jedno s njime i jedni s drugima i kako bismo u njemu bili i ostali poslušni Bogu i vršili Božju volju. U toj smo Božjoj volji posvećeni prinosom tijela Isusa Krista jednom zauvijek. Sveti Ivan Marija Vianney je tako rekao: 'Kad bismo znali što je sveta misa, od radosti bismo umrli.'O kada bismo upoznali duhovnu snagu svete mise, nitko ne bi izostavio slavlje svete nedjeljne mise.
Isus, koji je pravi Bog i pravi čovjek, za razliku od Adama, uzeo je "lik sluge", postao je u svemu sličan čovjeku, osim u grijehu, je tako «izokrenuo» Adamovo ponašanje, Adamovu neposlušnost, Adamovu OHOLOST. Isus je svojom poslušnošću - sve do smrti, smrti na križu - vratio nam DOSTOJANSTVO BOŽJIH SINOVA, ono dostojanstvo što je bilo izgubljeno Adamovim neposluhom, Adamovom ohološću, Adamovom neposlušnošću. Bogu se «ništa» toliko ne dopada koliko poslušnost njemu i njegovoj riječi.
Ključno pitanje u kojem se Bog i čovjek razlikuju je ponos, oholost, častohleplje
Postoji duboka razlika između Boga i čovjeka u ponosu, oholosti i častohleplju. Bog se ne boji poniziti i biti posljednji, dok mi koji smo maleni nastojimo na sve načine biti prvi, ponosni, oholi i častohlepni. Trenutak u kojem Adam više ne želi biti zaodjenut Božjom voljom, u kojemu slavu Božju vidi kao smetnju i konkurenciju, suparništvo, on „uklanja“ Boga od sebe - kako bi on sam bio i čovjek i bog u sebi. U onom trenutku kada se Adam oslobodio Boga, da tako kažemo, Božjeg sjaja, shvatio je da je ništa, da je jadno stvorenje koje se mora skrivati. U Bogu nema ponosa, oholosti i častohleplja, nego Bog je čista ljubav koja u poniznosti i poslušnosti po Isusu Kristu „nosi“na križu čitavo čovješanstvo, uključujući također prvog čovjeka Adama, u Očevu kuću, kao što je dobri pastir nosio izgubljenu ovcu.
"Bog njega preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom"
U drugom dijelu ovoga "kristološkog himna" iz Poslanice Filipljanima, subjekt se mijenja; nije više subjekt Krist, već Bog Otac. Sveti Pavao ističe da upravo zbog poslušnosti Očevoj volji i najvišeg čina ljubavi na križu "Bog njega preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom" da se na ime Isusovo prigne svako koljeno nebesnika, zemnika i podzemnika. I svaki će jezik priznati: Isus Krist jest Gospodin (Fil 2, 9-11) - ("Kyrios", "Gospodin", Gospodar, a to je ime samoga Boga u Starome zavjetu) kojemu sve dugujemo. Dakle, ovdje smo zapravo došli i do otajstva krštenja, koje nije ništa drugo nego ovaj silazak u Kristovu poniznost, postajanje novim, oblačenje Isusa Krista, oblačenje njegova oblika, njegove poniznosti, njegove istine i njegove ljubav.
Čitav naš život treba biti uključen u Isusov način življenja
U posljednjem poglavlju Poslanice nalazi se snažni poziv na radost: "Radujte se u Gospodinu uvijek! Ponavljam: radujte se!" (Fil 4, 4). Radost bi trebala biti naša temeljna oznaka kao Kristovih učenika i naše molitve jer smo spašeni od „izgubljenosti“ i ponovno donešeni u Očev dom i zagrljaj. Ostaje pitanje: Odakle ili bolje reći od koga sveti Pavao crpi snagu, hrabrost pozivanja na radost kada i sam ide ususret mučeništvu i prolijevanju krvi? Čeka ga osuda i to u zatvoru u Rimu? Odgovor na to pitanje nalazimo u središnjem dijelu Poslanice Filipljanima gdje je sva pozornost usredotočena na Isusa Krista, na njegov način razmišljanja i na njegov konkretni život i poziv "Neka u vama bude isto mišljenje kao i u Kristu Isusu" (Fil 2, 5) i u narednim recima slijedi: to su ljubav, velikodušnost, poniznost, poslušnost Bogu, sebedarje. Ovdje, znači, nije riječ jednostavno o tome da se nasljeduje Isusov primjer, kao neku moralnu osobu, već da se čitav naš život uključi u Isusov način razmišljanja i življenja i da mi razmišljamo kao što On razmišlja i živimo kao što On živi..
U molitvi uvijek trebamo tražiti Božju volju, a ne svoju samovolju
Čak i u molitvi, ljudska logika, i danas često traži samoostvarenje u moći, ponovno i dalje traži da vlastitim snagama gradi «Babilonsku kulu», da bude Bog, a ne traži Božju volju, iako svaki dan moli; ‘Bože, budi volja tvoja'. Naša molitva bi trebala nas dovesti do jedne sve dublje svijesti i jednog sve dubljeg sjedinjenja s Isusom Kristom, kako bismo mislili Kristove misli, ljubili Kristovom ljubavlju i u Kristu bili poslušni Bogu i vršili Božju volju. To znači: Živjeti i ljubiti u njemu i po njemu. Molitva se ostvaruje kad Krist prebiva, stanuje u našemu srcu.
"Naš je Spasitelj naučavao da se ovako moli: "Moli u tajnosti Boga koji je skriven, ali sve vidi", i dalje: "Uđi u svoju sobu i pomoli se svome Ocu koji je u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti" (Mt 6,6)... Moramo odbaciti primjer molitve farizeja (koji je molio: “Bože, hvala ti što nisam kao ostali ljudi: grabežljivci, nepravednici, preljubnici ili kao i ovaj ovdje carinik. Postim dvaput u tjednu i dajem desetinu od svega što steknem.”Umjesto da hvali Boga, počeo je hvaliti samoga sebe) i učiti moliti od carinika: "Bože, milostiv budi meni grešniku." »Zaista, kažem vam, carinici i bludnice pretekoše vas u kraljevstvo Božje!
Zašto klečati?
Danas je našoj suvremenoj kulturi klečanje strano, jer smo se udaljili od Boga, ne poznajemo više Onoga pred kim je klečati istinska radost. Vjera koja ne bi više poznavala klečanja, bila bi i jest bolesna, jer nas ponovno vraća i ostavlja u oholosti, u Adamu, a ne u Isusu Kristu. Zato je prestala obiteljska molitva. Gdje je nestalo klečanja, morali bismo ponovno naučiti klečati, da naša molitva bude u zajedništvu s apostolima i s mučenicima, u zajedništvu s cijelom Crkvom i na poseban način u jedinstvu s Isusom Kristom. Otud važnost da tu gestu, bilo da se poklanjamo u crkvi, bilo da klečimo dok molimo, ne činimo iz navike ili na brzinu, već s dubokom sviješću: Kada kleknemo pred Gospodinom mi ispovijedamo svoju vjeru u njega, priznajemo da je on jedini Gospodar našega života.
Gospodine, trebate kleknuti!
Neki je čovjek posjetio Gospinu crkvu u Kopenhagenu da bi se divio glasovitom Kristovu kipu danskog umjetnika Thorvaldsena. Ali, njegova su očekivanja ostala iznevjerena. Ništa od onoga čemu se nadao nije vidio. Tada vodič primijeti: ‘Gospodine! Ako želite dobro vidjeti ovaj kip, trebate kleknuti!’
Svima nama vrijedi ova opomena: Ako želimo vidjeti Isusa Krista, trebamo kleknuti, biti ponizni kao Isus Krist i Blažena Djevica Marija.
Sveta misa mora nam biti središte krćanskog života
Sveta misa ili Euharistija postaje i ostaje izvorom duhovne snage koja obnavlja kršćanina i svijet ljubavlju Kristovom koja nas osposobljava da budemo poslušni Ocu, vršimo Očevu volju, a ne da kažemo: „Hoću Oče“ i ne odemo ili prigovaramo: „Gospodine, ni tvoji puti nisu pravedni'... Tako bez razumijevanja svete mise, naše kršćanstvo i danas ostaje i postaje sve površnije, nezadovoljni smo, mrmljamo i protiv Boga i čovjeka i tako smo uvijek sve dalje i dalje od samog Isusa Krista, a tim i od radosti života i suživota i ljubavi u srcima.
Poniznost (Demut), poniznost i poniznost
Draga braćo i sestre, upravimo u svojoj molitvi svoj pogled na Križ, u Raspetog, zadržimo se češće na koljenima, u klanjanju pred Presvetim sakramntom, da bismo tako omogućili da u naš život uđe živi Isus Krist, Božja ljubav, koji se ponizio da nas uzdigne s desna Bogu. Nek nam uvijek pogled bude upravljen na Krista i molimo poput svetog Franje pred križom ili raspelom: 'Svevišnji, dični Bože, prosvijetli tmine moga srca. Daruj mi pravu vjeru, čvrsto (nadu) ufanje i savršenu ljubav, razum i razboritost da Ti budem poslušan i vršim tvoju svetu i istinsku volju. To je poniznost.
Kršćanski je život usredotočen na nasljedovanje Krista, na uzimanje njegova jarma i nasljedovanje njega putem Evanđelja. »Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim. Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje lako« (Mt 11,28-30).
Ponizni su ljudi jednostavni, strpljivi, ljubljeni, pošteni, pravedni, iskušani u dobru, razboriti, vedri, mudri, spokojni, miroljubivi, milosrdni, spremni na obraćenje, dobrohotni, uravnoteženi, lijepi i (po)željeni.
Blažena Djevica Marija je posve usklađena s Bogom i Božjom riječju. Nato Marija reče: »Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!« I anđeo otiđe od nje. (Lk 1,38). S povjerenjem zazovimo i danas Blaženu Djevicu Mariju da bi nas naučila kako vjerno slijediti Isusa na putu ljubavi i poniznosti. Amen.