26. nedjelja kroz crkvenu godinu C

25. 09. 2022.

 

Mise: danas:
- Basel u 9.30 sati
- Basel u 11.00 sati
- Liestal u 13.00 sati

 

Misna čitanja

 

Prvo čitanje: Am 6, 1a.4-7

Razuzdani raskošnici, bit ćete prognani!

Čitanje Knjige proroka Amosa

Ovo govori Gospodin svemogući:

»Jao bezbrižnima na Sionu i spokojnima na samarijskoj gori! Ležeći na bjelokosnim posteljama, na počivaljkama izvaljeni, jedu janjad iz stada i telad iz staje; deru se uza zvuk harfe, izumljuju glazbala ko David, piju vino iz vrčeva i mažu se najfinijim uljem, al za slom Josipov ne mare. Stog će prvi sad biti prognani; umuknut će veselje raskošnika.

Riječ Gospodnja.

 

 

 

Otpjevni psalam: Ps 146, 6c-10

Pripjev: Hvali, dušo moja, Gospodina! https://youtu.be/h8sL5E8rbvg

On ostaje vjeran dovijeka,
potlačenima vraća pravicu,
a gladnima kruha daje.

Gospodin oslobađa sužnje,
Gospodin slijepcima oči otvara.
Gospodin uspravlja prignute,
Gospodin ljubi pravedne.

Gospodin štiti pridošlice,
sirote i udovice podupire,
a grešnicima mrsi putove.
Gospodin će kraljevati dovijeka,
tvoj Bog, Sione, od koljena do koljena.

 

 

Drugo čitanje: 1Tim 6, 11-16

Čuvaj zapovijed do pojavka Gospodinova!

Čitanje Prve poslanice svetoga Pavla apostola Timoteju

Božji čovječe! Teži za pravednošću, pobožnošću, vjerom, ljubavlju, postojanošću, krotkošću! Bij dobar boj vjere, osvoji vječni život na koji si pozvan i radi kojega si dao ono lijepo svjedočanstvo pred mnogim svjedocima! Zapovijedam pred Bogom koji svemu život daje i pred Kristom Isusom koji pred Poncijem Pilatom posvjedoči lijepo svjedočanstvo: čuvaj zapovijed, neokaljano i besprijekorno, do pojavka Gospodina našega Isusa Krista. Njega će u svoje vrijeme pokazati On, Blaženi i jedini vladar, Kralj kraljevâ i Gospodar gospodarâ, koji jedini ima besmrtnost, prebiva u svjetlu nedostupnu, koga nitko od ljudi ne vidje niti ga vidjeti može. Njemu čast i vlast vjekovječna! Amen.

Riječ Gospodnja.

 

 

 

Evanđelje: Lk 16, 19-31

Primio si dobra svoja, a tako i Lazar zla. Sada se on ovdje tješi, a ti se mučiš.

Čitanje svetog Evanđelja po Luki

U ono vrijeme: Reče Isus farizejima: »Bijaše neki bogataš. Odijevao se u grimiz i tanani lan i danomice se sjajno gostio. A neki siromah, imenom Lazar, ležao je sav u čirevima pred njegovim vratima i priželjkivao nasititi se onim što je padalo s bogataševa stola. Čak su i psi dolazili i lizali mu čireve.

Kad umrije siromah, odnesoše ga anđeli u krilo Abrahamovo. Umrije i bogataš te bude pokopan. Tada u teškim mukama u paklu, podiže svoje oči te izdaleka ugleda Abrahama i u krilu mu Lazara pa zavapi: ’Oče Abrahame, smiluj mi se i pošalji Lazara da umoči vršak svoga prsta u vodu i rashladi mi jezik jer se strašno mučim u ovom plamenu.’ Reče nato Abraham: ’Sinko! Sjeti se da si za života primio dobra svoja, a tako i Lazar zla. Sada se on ovdje tješi, a ti se mučiš. K tome između nas i vas zjapi provalija golema te koji bi i htjeli prijeći odavde k vama, ne mogu, a ni odatle k nama prijelaza nema.’

Nato će bogataš: ’Molim te onda, oče, pošalji Lazara u kuću oca moga. Imam petero braće pa neka im posvjedoči da i oni ne dođu u ovo mjesto muka.’

Kaže Abraham: ’Imaju Mojsija i Proroke! Njih neka poslušaju!’ A on će: ’O ne, oče Abrahame! Nego dođe li tko od mrtvih k njima, obratit će se.’ Reče mu: ’Ako ne slušaju Mojsija i Prorokâ, neće povjerovati sve da i od mrtvih tko ustane.’«

Riječ Gospodnja.

 

 

Treba se na vrijeme ostaviti i čuvati svake oholosti i pohlepe 

 

Gospodin slijepcima oči otvara

 

 

Draga braćo i sestre!

Brojne prirodne nevolje, te ratovi i ljudska oholost i danas umnažaju siromaštvo i glad širom svijeta. Na žalost, vidimo kako teške poplave, te sukobi za političku moć i ekonomsku prevlast, otežavaju ionako teško preživljavanje u svijetu nepravedne raspodjele dobara. Glađu mučeni narodi zovu narode koji uživaju u izobilju da im pomognu.

      

Bogataš ne brine o prosjaku

Danas evanđelje po Luki donosi prispodobu o bogatašu i siromahu Lazaru (Lk 16,19-31). Bogataš utjelovljuje nepravedno korištenje bogatstava od strane onih koji ga upotrebljavaju za neumjereni i sebični raskošni stil življenja, misleći samo na zadovoljavanje sebe samoga, i ne brinući uopće o «prosjaku» koji mu stoji na vratima.

 

Jedino mu je Bog pomoć

Siromah, naprotiv, predstavlja osobu o kojoj skrbi samo Bog: za razliku od bogataša, siromah ima ime, Lazar – što je skraćenica od Eleazar – što zapravo znači "Bog mu pomaže". Onoga koga su svi zaboravili, Bog ne zaboravlja; tko ne vrijedi ništa u očima ljudi, dragocjen je u očima Gospodnjim.

 

Treba se kajati, odnosno, dobro činiti, za vrijeme života

Pripovijest pokazuje kako božanska pravda izokreće ljudsku nepravdu: nakon smrti Lazar je primljen u "krilo Abrahamovo", to jest u vječno blaženstvo, dok bogataš završava "u paklenim mukama". Riječ je o novome, neopozivome i konačnome stanju stvari, zbog čega se treba pokajati za života, jer kasnije, poslije smrti, kajanje ništa ne koristi.

 

Kada će siromah smjeti sjesti za isti stol s bogatašom?

Ta prispodoba može se protumačiti i po socijalnom ključu. U sjećanju ostaje ono tumačenje koju je upravo prije četrdeset godina dao papa Pavao VI. u svojoj enciklici «Populorum progressio». Govreći o borbi protiv gladi, on je napisao: "Radi se o tome da se izgradi svijet u kojem će svaki čovjek… moći živjeti punim ljudskim životom… u kojem bi siromašni Lazar smio sjesti za isti stol s bogatašem" (br. 47).

 

Ljubav, ne kao osjećaj, nego služenje drugima

Dakle, ova nam prispodoba kaže dvije stvari: prva je da Bog ljubi siromašne i podiže ih iz njihova poniženja; druga je da je naše vječno određenje uvjetovano našim ponašanjem danas prema najpotrebnijima, da bismo prispjeli životu moramo slijediti put koji nam je Bog pokazao, a taj je put «put ljubavi», i to ne ljubav shvaćena kao osjećaj, već kao služenje drugima i to u Kristovoj ljubavi.

 

Gozba ljubavi – sveta misa

U promišljanju o današnjemu evanđelju i svetoj misi ili euharistiji, koju slavimo i danas, razmišljajući o misi kao gozbi ljubavi, istaknuto je da za Gospodnji stol smiju skupa sjesti i siromašni i bogati kako bi skupa lomili JEDAN KRUH. Već na Posljednjoj večeri u skupu apostola vidimo začetke jedne nove zajednice, zajednice novog Saveza tj. Crkve, braće i sestara, a u Djelima apostolskim čitamo kako je lomljenje kruha okupljalo i oblikovalo prve crkvene zajednice. I apostol Pavao bio je toga svjestan pišući Korinćanima: “Čaša blagoslovna koju blagoslivljamo nije li zajedništvo krvi Kristove? Kruh koji lomimo nije li zajedništvo tijela Kristova? Budući da je jedan kruh, jedno smo tijelo mi mnogi; ta svi smo dionici jednoga kruha” (1 Kor 10,16s). Blagovati euharistijsko tijelo Kristovo, za svetog Pavla znači tvoriti mistično tijelo Kristovo tj. Crkvu kojoj je Krist glava, a mi udovi. “Pavao ne pozna individualističkog pristupa svetoj misi ili euharistiji. Ona uvijek upućuje na zajednicu i mora se odražavati u čitavom životu vjernika. Misa ili euharistija ili vodi izgradnji tijela Kristova, ili uopće nije misa ili euharistija.” Tako o crkvenom jedinstvu sveti Ivan Zlatousti piše: «Što je uistinu kruh? To je Tijelo Kristovo. Što postaju oni koji ga primaju? Tijelo Kristovo; ali ne mnoga tijela, već samo jedno tijelo. Doista, kao što je kruh jedan, premda je sastavljen od mnogih zrna, i ona (zrnja), premda se ne vide, ipak se u njemu nalaze, njihova razlika iščezava zbog njihova savršenog stapanja; na isti smo način i mi sjedinjeni među sobom i zajedno s Kristom.»

 

Treba se na vrijeme ostaviti i čuvati svake oholosti i pohlepe    

Bogataš i Lazar su likovi iz današnjega evanđelja i predstavljaju dvije skupine ljudi: s jedne strane - bogataš je predstavljao židovske vjerske vođe, “koji su voljeli novac i gozbe” i oni su znali što Isus govori, ali protivili su se poruci koju je on iznosio. Osim toga, omalovažavali su običan narod, smatrali sebe izabranim narodom kojem je otac Abraham sa svojim privilegijama i za njih je Isusova poruka bila poput mučenja. Lazar je predstavljao običan narod (nežidovski i poganski narod) koji je prihvaćao Isusovu Radosnu vijest i tako se našao u Božjoj milosti. Mnogi su prihvatili ono što je Isus učio i to je njihov život promijenilo nabolje. Tako su dobili priliku da vječno budu u Božjoj milosti.

Ovdje, kao i kod nekolko prispodoba: prispodoba o bezumnom bogatašu; prispodoba o dva brata; prispodoba o milosrdnom ocu; prispodoba o ludim i mudrim djevicama, ne radi se o paklu, prijetnjom mukama i raju, nego o Isusovoj poruci: «Ostavite se i čuvajte se svake oholosti i pohlepe: koliko god netko obilovao, bio bogat, život mu nije u onom što posjeduje.“ Bogatstvo nije bog koji približava. To je bog koji dijeli. Isus Krist je Bog koji ljubi i bogataša i siromaha i koji spaja bogataša da vidi siromaha.

 

Poruka nama danas

Tijekom svog putovanja u Njemačku, u Freiburgu u Breisgau, 24. i 25. rujna 2011., bivši papa Benedikt XVI. održao je dva govora njemačkim biskupima, svećenicima i vođama laičkih udruga i proročki rekao, što se danas i vidi: Kriza Crkve u zapadnom svijetu je zapravo kriza vjere i to je posebno istaknuo. “Crkva u Njemačkoj vrhunski je organizirana. Ali iza struktura, ne postoji li i odgovarajuća duhovna snaga, snaga vjere u živoga Boga. Moramo iskreno priznati da imamo više nego dovoljno što se tiče strukturalnog djela, ali ne i dovoljno djela koji dolazi od Duha Svetoga. Ja bih dodao: stvarna kriza s kojom se suočava Crkva u zapadnom svijetu kriza je vjere. Ako ne nađemo način iskrene obnove naše vjere, sve će strukturne reforme ostati neučinkovite.”

“Crkva postaje samodostatna, te se prilagođava standardima ovoga svijeta. Nerijetko tako pridaje veću važnost organizaciji i institucionalizaciji negoli svom pozivu da bude otvorena prema Bogu i da otvara svijet prema bližnjemu. Da bi mogla ostvariti svoju istinsku zadaću na odgovarajući način, Crkva će se morati uvijek iznova distancirati od svojeg okruženja, u izvjesnom se smislu ‘odsvjetovniti’ (‘entweltlichen’). U tome ona slijedi Isusove riječi: “Oni nisu od svijeta kao što ni ja nisam od svijeta.” (Iv 17, 16).

Ovdje nije riječ o pronalaženju nove strategije za ponovnog pokretanja Crkve. Kršćanska vjera ispovijeda da se Bog zanima za ljudska bića, da je Nevidljivi u određenom trenutku postao opipljiv, da je Besmrtni trpio i umro na križu, da je nama smrtnicima obećao uskrsnuće i život vječni – a sve to današnjem čovjeku nije lako vjerovati. Ova činjenica vjere se ne može uništiti ako se ne ukine kršćanstvo, na čemu cijela Europa radi, a kršćani tome nasjedaju. Nažalost, brojni i bolni skandali u Crkvi im u tome pomažu. Skandali su zasjenili i potisnuli u stranu snagu Križa i istinske kršćanske poruke, a takvi pojedinci sebe ističu misleći da su napredni i moderni kršćani… Trba se ostaviti i čuvati svake oholosti i pohlepe, nevjere… jer ne dolaze od Boga i vode u očaj…

 

Djevica Marija neka nam pomogne da iskoristimo sadašnje vrijeme da bi poslušali i u stvarnost pretvorili Božju riječ. Neka nam izmoli da postanemo pažljiviji prema braći u potrebi. Zato, Božji čovječe! Teži za pravednošću, pobožnošću, vjerom, ljubavlju, postojanošću, poniznošću, krotkošću! Bij dobar boj vjere, osvoji vječni život na koji si pozvan… (današnje drugo čitanje). Amen.

 

 

Pročitaj priču, ako se da…

"Siromah i bogataš"

Braća Grimm

Vrijeme čitanja: 9 minuta

U prastara vremena, kada je još Bog po zemlji hodao, dogodi se jednom da ga od umora zatekla noć, prije negoli je znao, gdje će na počinak.

Kraj puta, kojim prolažaše, stajahu dvije kuće, jedna nasuprot drugoj: jedna velika i lijepa, druga malena i sirotinjska; velika bijaše nekog bogataša, mala nekog siromaha.

“Bogatome neće biti muke”, pomisli Bog. “Noćit ću kod njega.” Kad je bogataš čuo da netko kuca, otvori prozor i zapita tuđinca šta želi.

– Molim, mogu li u vas noćiti?

Bogataš omjeri putnika od glave do pete, pa kako je bio priprosto obučen i naizgled bez mnogo novaca u džepu, zavrti glavom i promrsi kroza zube:

– Ne mogu vas primiti; sobe su mi pune svakakvih stvari, pa kad bih svakome dao da noći, tko mi pokuca na vrata, spao bih na prosjački štap; potražite drugdje! – I zatvori prozor, a Bog ostane napolju. Bog mu okrene leđa i pođe k maloj kućici.

Jedva pokuca i već siromah otvori vratašca i zamoli putnika, da uđe.

– Noćite kod mene – ponudi mu siromah. – Mrak je; večeras i onako ne biste dalje.

To se Bogu svidjelo, i on uđe. Žena se siromahova s njime rukova, zaželi mu dobrodošlicu i reče neka se smjesti, kako god kod njih može, i nek se zadovolji s onim što imaju; oni da nemaju mnogo, ali što imaju, daju od srca. Zatim pristavi krumpir na vatru, i dok se kuhao krumpir, pomuze kozu, da usto bude malo mlijeka. Kad je stol bio prostrt, sjedne Bog i s njima večera: ta mu loša hrana prijala, jer kraj njega bijahu zadovoljna lica.

Pošto su se najeli, a bilo je već i vrijeme počinku, žena kriomice zovne muža pa mu rekne:

– Slušaj, dragi, mi ćemo sebi noćas prostrijeti stelju, da taj jadni putnik može leći u našu postelju i počinuti; vazdan je hodao, pa će biti i umoran.

– Drage volje, ponudit ću mu – odgovori muž, te pođe strancu i zamoli ga, ako želi, da legne u njihov krevet i da se odmori.

Bog ne htjede tim starim ljudima uzeti njihov ležaj, ali oni ne popustiše, dokle god on ne pristade i leže u njihovu postelju. Sebi prostriješe i supruzi na podu.

Ujutro ustanu njih dvoje još prije svanuća i skuhaju gostu doručak, kakav mogahu. Kad granu sunce i zasja kroz prozorčić, ustade i Bog te opet s njima založi, a onda htjede svojim putem. Stojeći već na vratima, okrenu se i reče:

– Budući da ste tako milosrdni i pobožni, zaželite sebi želju, da vam ispunim.

– Šta da drugo zaželim – odgovori siromah – već vječno blaženstvo, i da nas dvoje, dok živimo, budemo zdravi i da imamo svagdanji kruh; treće ne bih znao šta da zaželim.

– Ne bi li htio novu kuću mjesto stare? – zapita ga Bog.

– O da! – prihvati čovjek. – Ako mogu još i to imati, bilo bi mi doista drago.

Na to Bog ispuni njihove želje, pretvori im staru kuću u novu, blagoslovi ih još jedanput i ode.

Sunce već bijaše visoko odskočilo kad je bogataš ustao. Proviri kroz prozor i primijeti susjedstvu novu urednu kuću, a krov joj od crvena crijepa, i to na mjestu, gdje prije stajaše stara koliba. Razrogači oči, te zovne ženu:

– Kaži mi, što se dogodilo? Sinoć tamo još stara jadna koliba, a danas eto lijepa, nova kuća. Otiđi tamo, da čuješ kako se to zbilo.

Žena otiđe i ispita siromaha, a on joj ispripovjedi cijeli događaj.

– Sinoć stigao neki putnik i tražio da prenoći, a danas nam pri odlasku ispunio tri želje: vječno blaženstvo, zdravlje u ovome životu i svagdanji kruh te napokon lijepu novu kuću umjesto naše stare kolibe.

Bogataševa se žena požuri natrag i ispriča svome mužu, što se sve dogodilo.

– Ja bih se razderao i slomio – plane bogataš – da sam to znao! Taj je stranac prije toga bio ovdje i htio noćiti, no ja mu nisam dao.

– Idi! – svjetuje ga žena. – Uzjaši na konja, mogao bi čovjeka još stići; pa neka i tebi ispuni tri želje.

Bogataš posluša taj savjet, požuri na svom konju i dostigne putnika. Govorio je glatko i slatko i napokon ga zamolio, neka ne zamjeri, što ga nije odmah primio, jer da je tražio ključ od kućnih vrata, a on međutim otišao; ako bi se istim putem vraćao, neka se svrati.

– Da – odgovori Bog – kad naiđem, navratit ću.

Tada bogataš zapita, bi li i on smio tri želje zaželjeti kao i njegov susjed. Bog ga upozori da to može učiniti, ali da ne bi bilo dobro za njega, pa je bolje da ništa ne zaželi. Bogataš objasni Bogu da bi on već nešto izabrao što bi ga moglo usrećiti kad bi samo znao da će se i ispuniti.

– Idi kući i tvoje će se tri želje ispuniti.

Sad je bogataš imao, što je tražio. Odjaše kući i stane razmišljati što da zaželi. Kad je tako razmišljao i pustio uzde, te konj počeo poskakivati, neprestano mu se remetile misli, i nije ih mogao, skupiti. Potapše konja po vratu i zapovjedi mu:

– Mir, Lizo!

Kad se konj opet stao joguniti, razljuti se bogataš, pa će nestrpljivo:

– Slomio vrat, da Bog dâ!

Jedva je izgovorio te riječi, kad se konj sruši mrtav na zemlju i ni makac. Kako je bogataš bio škrt, nije htio ostaviti sedla; odreže ga i pođe pješke dalje.

“Još imaš dvije želje”, tješio je sam sebe, pa kako je išao polagano pješčanom pustarom, a sunce žestoko peklo, dojadilo mu od žege strahovito; osim toga pritiskalo ga sedlo, i još se nije sjetio što da zaželi.

“Da zaželim sva carstva i bogatstva ovoga svijeta”, govorio je sam sa sobom, “opet će mi poslije svašta pasti na pamet; ja to znam unaprijed. Napravit ću tako da mi ne preostane ništa što bih još poželio.” Uzdahne: “Oh da sam bavarski seljak, koji je također imao tri želje; no on je znao sebi pomoći: on je prvo zaželio mnogo piva, drugo toliko piva, koliko bi mogao popiti, i treće: još jedno bure piva.”

Katkad mu se činilo, da je pronašao što žudi, no poslije mu se opet činilo, da je premalo! Onda se sjeti, kako li je sad lijepo njegovoj ženi, što sjedi u svojoj hladnoj sobi i uživa. To ga razljuti, pa nehotice promrmlja:

– Želio bih da sjedi na sedlu, pa da ne može sići, mjesto da ga ja teglim na leđima.

Tek što je izgovorio posljednju riječ, kad nesta sedla s njegovih leđa: časkom osjeti da se i druga njegova želja ispunila. Sad ga opet spopadne vrućina, stane trčati da što prije stigne kući i da bude sam u svojoj sobici, pa da tamo razmisli nešto veliko kao posljednju želju. Ah kad stigne kući i otvori vrata, a ono nasred sobe njegova žena: sjedi na sedlu, ne može sići, već kuka i jauče.

– Umiri se! – ljutito će čovjek. – Zaželjet ću ti sva bogatstva svijeta, samo sjedi.

– Šta će mi sva bogatstva svijeta, tupane! – stane žena psovati – kad se ne mogu maknuti sa sedla; ti si me svojom željom prikovao za sedlo, moraš mi sada pomoći da opet siđem.

Htio ne htio, muž morade i treću želju izreći, da mu se žena oslobodi sedla i da siđe; i želja se uskoro ispuni.

Od svega bogataš nije ništa drugo imao osim srdžbe, truda, pogrda i propaloga konja; siromasi su živjeli zadovoljno, tiho i pobožno sve do svoga sretnoga svršetka.

 

 

Još jedno razmišljanje o današnjem evanđelju

 

- Kriza Crkve u zapadnom svijetu je zapravo kriza vjere samih kršćana...

 

Razmislimo što to mi darujemo Kristu koji je nama darovao samoga sebe? Koje mrvice padaju sa stola naše vjere...

 

U našem odnosu prema svetoj misi odlučuje se o sudbini Crkve i naše vjere

„Za kršćane je sveta misa ili euharistija „sakrament svih sakramenata, pitanje života i smrti! Sveta misa treba biti ponovno u središtu našeg kršćanskoga života. Mnoge naše svete mise imaju karakter kazališnih predstava. Često svećenik više ne slavi Kristovu ljubav kroz njegovu žrtvu Križa i Uskrsa, nego slavi susret među prijateljima, trenutak bratskog okupljanja. Pokušavajući izmisliti kreativne ili svečane svete mise i liturgije, riskiramo BIT svete mise koju previše obilježava ljudski elemenat, u skladu s našim željama i trenutnom modom. Korak po korak vjernici se tako udaljavaju od otajstva koje nam daje ŽIVOT (Tvoju smrt, Gospodine naviještamo i Tvoje Uskrsnuće slavimo). Za kršćane je sveta misa pitanje života i smrti!

Kako se Bog može vratiti u središte našega života?
Sveta misa ili cijeli crkveni liturgijski život Crkve je vrata našeg jedinstva s Bogom. Kad se misna ili euharistijska slavlja svedu i pretvore u ljudsku samoslavlju, prijeti velika opasnost, a ta je da izbacimo Boga iz središta svete mise, našega kršćanskoga života i vjere. Bog nestaje. Moramo ponovno staviti Boga u središte svete mise. Ako je njezino središte čovjek, tada Crkva postaje čisto ljudska zajednica i organizacija koja ima pojedinačne ciljeve, a nema onaj cilj koji je Bog htio po Isusu Kristu: da Isus Krist bude s nama do svršetka svijeta i da nam On i danas lomi Kruh Ljubavi. Samo tada Crkva ponovno dobiva svoju snagu i vitalnost. U našem odnosu prema svetoj misi odlučuje se o sudbini Crkve i naše vjere.

Treba se ostaviti i čuvati oholosti i pohlepe

Draga braćo i sestre!
Danas evanđelje po Luki donosi prispodobu o bogatašu i siromahu Lazaru (Lk 16,19-31). Bogataš - to smo mi vjernici.
Siromah Lazar - to je Isus Krist.
Iz evanđelja vidimo:
Bogataš ne brine o prosjaku.
Prosjaku je jedino u Bogu pomoć.

Lazar, čitaj Isus Krist, čeka naše mrvice. On se želio nasititi ili najesti mrvica kruha koje je bogataš bacao na pod ispod stola. Naime, prema ondašnjem običaju, oni koji su jeli za stolom nisu imali salveta, nego su komadićima kruha čistili masne ruke i potom taj kruh bacali na pod ispod stola.

Ovdje se ne radi o proklinjanju bogatsva i bogataša, nego o istini s kojom ćemo se svi susresti. O smrti i životu. Sve nas čeka smrt.
Naime, u Lazarovu liku je prikazan Isus Krist koji je i danas pred našim vratima. On leži iza vrata, pokriven ranama, gol, razapet na križ, prezren, ismijavan, njegovo tijelo je „krvavo i puno rana“. Ovaj „stvarni Lazar u raju» je USKRSLI KRIST.
Uskrsli je došao iz „onostranosti“ da nam jasno kaže: Ja sam Život. Došao sam da biste i vi imali života. Nisam došao suditi, nego spasiti… Neće nam se dati DRUGI ZNAK. Samo u Njemu smo pomireni i s Bogom i međusobno. Samo u Njemu i njegovoj ljubavi možemo imati života i zadovoljstva. To je konačni Božji odgovor svima nama: i bogatašima i siromasima. Svi ćemo jednoga dana zažaliti što nismo živjeli u Kristovoj ljubavi i postali sveti.

Razmislimo što to mi darujemo Kristu koji je nama darovao samoga sebe?
Koje mrvice padaju sa stola naše vjere... ponekad odem na svetu misu, kratko se pomolim...

Poruka nama danas
Tijekom svog putovanja u Njemačku, u Freiburgu u Breisgau, 24. i 25. rujna 2011., bivši papa Benedikt XVI. održao je dva govora njemačkim biskupima, svećenicima i vođama laičkih udruga i proročki rekao, što se danas i vidi: Kriza Crkve u zapadnom svijetu je zapravo kriza vjere i to je posebno istaknuo. “Crkva u Njemačkoj vrhunski je organizirana. Ali iza struktura, ne postoji li i odgovarajuća duhovna snaga, snaga vjere u živoga Boga. Moramo iskreno priznati da imamo više nego dovoljno što se tiče strukturalnog djela, ali ne i dovoljno djela koji dolazi od Duha Svetoga. Ja bih dodao: stvarna kriza s kojom se suočava Crkva u zapadnom svijetu kriza je vjere. Ako ne nađemo način iskrene obnove naše vjere, sve će strukturne reforme ostati neučinkovite.”
„Crkva postaje samodostatna, te se prilagođava standardima ovoga svijeta. Nerijetko tako pridaje veću važnost organizaciji i institucionalizaciji negoli svom pozivu da bude otvorena prema Bogu i da otvara svijet prema bližnjemu. Da bi mogla ostvariti svoju istinsku zadaću na odgovarajući način, Crkva će se morati uvijek iznova distancirati od svojeg okruženja, u izvjesnom se smislu ‘odsvjetovniti’ (‘entweltlichen’). U tome ona slijedi Isusove riječi: “Oni nisu od svijeta kao što ni ja nisam od svijeta.” (Iv 17, 16).

Ovdje nije riječ o pronalaženju nove strategije za ponovnog pokretanja Crkve. Kršćanska vjera ispovijeda da se Bog zanima za ljudska bića, da je Nevidljivi u određenom trenutku postao opipljiv, da je Besmrtni trpio i umro na križu, da je nama smrtnicima obećao uskrsnuće i život vječni – a sve to današnjem čovjeku nije lako vjerovati. Ova činjenica vjere se ne može uništiti ako se ne ukine kršćanstvo, na čemu cijela Europa radi, a kršćani tome nasjedaju. Nažalost, brojni i bolni skandali u Crkvi im u tome pomažu. Skandali su zasjenili i potisnuli u stranu snagu Križa i istinske kršćanske poruke, a takvi pojedinci sebe ističu misleći da su napredni i moderni kršćani… Trba se ostaviti i čuvati svake oholosti i pohlepe, nevjere… jer ne dolaze od Boga i vode u očaj…

- Kriza Crkve u zapadnom svijetu je zapravo kriza vjere. Današnji čovjek ne vjeruje da je Bog došao na ovaj svijet po Isusu Kristu, da je on umro na Križu za naše grijehe i da je uskrsnuo kako bismo imali vječni život - i ovdje i na Nebu.

Djevica Marija neka nam pomogne da iskoristimo sadašnje vrijeme da bi poslušali i u stvarnost pretvorili Božju riječ. Neka nam izmoli da postanemo pažljiviji prema braći u potrebi. Zato, Božji čovječe! Teži za pravednošću, pobožnošću, vjerom, ljubavlju, postojanošću, poniznošću, krotkošću! Bij dobar boj vjere, osvoji vječni život na koji si pozvan… (današnje drugo čitanje). Amen.