Mise: danas:
- Basel u 9.30 sati
- Basel u 11.00 sati
- Liestal u 13.00 sati
Misna slavlja će predslaviti fra Joso Oršolić, župnik župe sv. Ivana Krstitelja iz D. Tramošnice
Misna čitanja
Prvo čitanje: Izl 17, 8-13
Dok bi Mojsije držao ruke uzdignute, Izraelci bi nadjačavali.
Čitanje Knjige Izlaska
U one dane: Dođu Amalečani i zarate s Izraelcima kod Refidima. A Mojsije reče Jošui: »Odaberi momčad pa pođi i zapodjeni borbu s Amalečanima. Ja ću sutra stati na vrh brda, sa štapom Božjim u ruci.« Jošua učini kako mu je Mojsije rekao te zapodjene borbu s Amalečanima, a Mojsije, Aron i Hur uzađoše na vrh brda. I dok bi Mojsije držao ruke uzdignute, Izraelci bi nadjačavali; a kad bi ruke spustio, nadjačavali bi Amalečani. Ali Mojsiju ruke napokon otežaše. Zato uzeše kamen, staviše ga poda nj i on sjede na nj, a Aron i Hur, jedan s jedne, a drugi s druge strane, držahu ruke, tako da mu izdržaše do sunčanog zalaska. I Jošua oštricom mača svlada Amaleka i njegov narod.
Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam: Ps 121, 1-8
Pripjev: Pomoć je naša u imenu Gospodina koji stvori nebo i zemlju.
K brdima oči svoje uzdižem:
odakle će mi doći pomoć?
Pomoć je moja od Gospodina
koji stvori nebo i zemlju.
Tvojoj nozi on posrnuti ne da
i neće zadrijemati on, čuvar tvoj.
Ne, ne drijema i ne spava
on, čuvar Izraelov.
Gospodin je čuvar tvoj,
Gospodin je zasjen tvoj s desne tvoje!
Neće ti sunce nauditi danju
ni mjesec noću.
Čuvao te Gospodin od zla svakoga,
čuvao dušu tvoju!
Čuvao Gospodin tvoj izlazak i povratak
odsada dovijeka!
Drugo čitanje: 2Tim 3, 14 – 4, 2
Da čovjek Božji bude vrstan, za svako dobro djelo podoban.
Čitanje Druge poslanice svetoga Pavla apostola Timoteju
Predragi: Ostani u onome u čemu si poučen i čemu si vjeru dao, svjestan od koga si sve poučen i da od malena poznaješ Sveta pisma koja su vrsna učiniti te mudrim tebi na spasenje po vjeri, vjeri u Kristu Isusu.
Sve Pismo, bogoduho, korisno je za poučavanje, uvjeravanje, popravljanje, odgajanje u pravednosti, da čovjek Božji bude vrstan, za svako dobro djelo podoban.
Zaklinjem te pred Bogom i Kristom Isusom, koji će suditi žive i mrtve, zaklinjem te pojavkom njegovim i kraljevstvom njegovim: propovijedaj riječ, uporan budi – bilo to zgodno ili nezgodno – uvjeravaj, prijeti, zapovijedaj sa svom strpljivošću i poukom.
Riječ Gospodnja.
Pjesma prije Evanđelja: Heb 4,12
Živa je riječ Božja i djelotvorna; prosuđuje nakane i misli srca.
Evanđelje: Lk 18, 1-8
Bog će obraniti svoje izabrane koji vape k njemu.
Čitanje svetog Evanđelja po Luki
U ono vrijeme: Kaza Isus svojim učenicima prispodobu kako valja svagda moliti i nikada ne sustati:
»U nekom gradu bio sudac. Boga se nije bojao, za ljude nije mario. U tom gradu bijaše i neka udovica. Dolazila k njemu i molila: ’Obrani me od mog tužitelja!’ No on ne htjede zadugo. Napokon reče u sebi: ’Iako se Boga ne bojim nit za ljude marim, ipak, jer mi udovica ova dodijava, obranit ću je da vječno ne dolazi mučiti me.’«
Nato reče Gospodin: »Čujte što govori nepravedni sudac! Neće li onda Bog obraniti svoje izabrane koji dan i noć vape k njemu sve ako i odgađa stvar njihovu? Kažem vam, ustat će žurno na njihovu obranu. Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?«
Riječ Gospodnja.
EvangeliumLk 18, 1–8
Sollte Gott seinen Auserwählten, die zu ihm schreien, nicht zu ihrem Recht verhelfen?
Aus dem heiligen Evangelium nach Lukas.
In jener Zeit sagte Jesus seinen Jüngern durch ein Gleichnis, dass sie allezeit beten und darin nicht nachlassen sollten: In einer Stadt lebte ein Richter, der Gott nicht fürchtete und auf keinen Menschen Rücksicht nahm. In der gleichen Stadt lebte auch eine Witwe, die immer wieder zu ihm kam und sagte: Verschaff mir Recht gegen meinen Widersacher! Und er wollte lange Zeit nicht. Dann aber sagte er sich: Ich fürchte zwar Gott nicht und nehme auch auf keinen Menschen Rücksicht; weil mich diese Witwe aber nicht in Ruhe lässt, will ich ihr Recht verschaffen. Sonst kommt sie am Ende noch und schlägt mich ins Gesicht. Der Herr aber sprach: Hört, was der ungerechte Richter sagt! Sollte Gott seinen Auserwählten,
die Tag und Nacht zu ihm schreien, nicht zu ihrem Recht verhelfen, sondern bei ihnen zögern?
Ich sage euch: Er wird ihnen unverzüglich ihr Recht verschaffen. Wird jedoch der Menschensohn, wenn er kommt, den Glauben auf der Erde finden?
Draga braćo i sestre!
Evanđeoska prispodoba ‘udovice i suca‘ koju smo upravo čuli (usp. Lk 18, 1-8) sadrži u sebi važnu Isusovu poruku: "Kako valja svagda moliti i nikada ne sustati" – ne prestati (r. 1). Dakle, riječ je o MOLITVI i ne moli se ponekad, kada za tim netko osjeti potrebu, nego trebamo moliti bez prestanka i ustrajno i to svaki dan. Isus donosi primjer udovice i suca. Udovica je ustrajna u molbi suca sve do uslišanja njezine molbe.
Sveti Pavao kaže da je molitva radost i da treba ustrajno i bez prestanka moliti: „Uvijek se radujte! Bez prestanka se molite! U svemu zahvaljujte! Jer to je za vas volja Božja u Kristu Isusu“ (1 Sol 5, 16-18). „Katolik bez molitve je kao vojnik bez oružja“ – glasi jedan duhovni citat koji prikazuje koliko je važna molitva u životu jednog vjernika. Za kršćane je molitva poput disanja. Moliti znači stalno biti u Božjoj prisutnosti, stalno udisati i izdisati Kristov Duh.
Prije nego što nastavimo više govoriti o molitvi, dobro bi bilo osloboditi se nekih mišljenja o molitvi. Tako se moramo osloboditi mišljenja da je molitva neki «čarobni štapić» s kojim postižemo određenu želju, cilj. Moramo se osloboditi mišljenja da mi molitvom činimo neko dobro djelo Bogu. Molitvu ne smijemo promatrati ni kao neki naš ljudski čin o čemu piše sv. Jakov: „Žudite, a nemate; ubijate i hlepite, a ne možete postići; borite se i ratujete. Nemate jer ne ištete“ (Jk 4, 2). „Kad molite, ne blebećite kao pogani. Misle da će s mnoštva riječi biti uslišani“ (Mt 6, 7).
Što je onda molitva? S jednom pričom želim vas uvesti u bit i razumijevanje kršćanske molitve. Molitveni život ili MOLITVA se sastoji u tome da živimo u stalnoj prisutnosti s Isusom Kristom.
Priča o praznome stolcu
Priča koja je mnoge ganula: ‘Zašto se moj otac u trenutku smrti približio jednom stolcu…’
U jednom španjolskom selu kći zamoli svećenika da pođe u njezin dom kako bi se na trenutak pomolio s njezinim jako bolesnim ocem...
Ušavši u siromašnu kuću, svećenik ugleda muškarca u krevetu kako leži glave uzdignute na dva jastuka. Pokraj kreveta nalazio se stolac. Svećenik pomisli da je tu postavljen zbog njegovog posjeta.
– Pretpostavljam da ste me očekivali – reče mu.
– Ne, tko ste vi? – upita ga bolesnik.
– Ja sam svećenik kojega je vaša kći pozvala da se pomoli s vama. Kad sam ušao primijetio sam prazan stolac pokraj vašega kreveta i pomislio sam da je tu postavljen za mene.
– Ah, stolac – reče bolesnik. Zatim nastavi: Biste li bili tako ljubazni da zatvorite vrata?
Svećenik, iznenađen, zatvori vrata.
Bolesnik mu reče:
– Ovo nisam nikada nikome rekao. Čitav sam život proveo ne znajući kako moliti. Dolazeći u crkvu uvijek bih slušao kako mi se govori o potrebi molitve, kako valja moliti i o blagodatima koje sa sobom donosi molitva… međutim, sve su mi te riječi, ni sam ne znam zašto, ulazile na jedno, a izlazile na drugo uho. Jednom riječju, nisam znao kako moliti. Onda sam napokon jednoga dana sasvim prestao moliti. Tako sam nastavio sve do prije četiri godine. Jednog sam dana o tome razgovarao sa svojim najboljim prijateljem koji mi reče: “Josipe, moliti zapravo znači razgovarati s Isusom. Predlažem ti da učiniš sljedeće: Sjedni na stolac i postavi drugi prazan stolac pred sebe, zatim s vjerom pogledaj Isusa koji sjedi pred tobom. Nije to nikakva glupost, jer nam je On sam rekao: ‘Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta.’ Zatim mu govori i slušaj ga isto tako kao što to sada činiš sa mnom.”
Pokušao sam jedanput, zatim drugi put i toliko mi se dopalo da to odonda činim barem nekoliko puta na dan. Uvijek dobro pazim da me moja kći ne vidi… inače bi me odmah zatvorila u ludnicu.
Svećenik je na te riječi bio vrlo ganut. Zatim objasni Josipu kako je ono što čini jako dobro i savjetova mu da to nikada ne prestane činiti. Potom se pomolio s njim, blagoslovio ga i vratio se u crkvu.
Dva dana kasnije nazvala ga je Josipova kći kako bi mu saopćila da je njezin otac umro.
Svećenik je upita:
– Je li umro smireno?
– Da. Kad ste izašli iz kuće, pozvao me u dva sata poslije podne.
– Došla sam k njemu i ugledala ga u njegovom krevetu. Rekao mi je da me puno voli i poljubio me. Izašla sam u kupovinu, a kad sam se nakon sat vremena vratila pronašla sam ga mrtva. Ima tu međutim nešto čudnoga. Izgleda da se malo prije nego je umro digao i približio stolcu koji je bio kraj kreveta. Vrativši se, našla sam ga glave naslonjene na stolac. Što vi mislite o tome?
Svećenik, duboko ganut, obrisa suzne oči i odgovori:
– O, kad bi bar svi mi mogli tako umrijeti!
Guillermo Hernández
Molitva je dar i djelo Duha Svetoga
Sveti Pavao više put ističe da je molitva djelo Duha Svetoga ili „Duha“ Oca i Sina. U Poslanici Rimljanima Pavao piše: "Tako i Duh potpomaže našu nemoć. Doista ne znamo što da molimo kako valja, ali se sam Duh za nas zauzima neizrecivim uzdasima" (Rim 8, 26). I sami znamo da je istina to što kaže Apostol: "Doista ne znamo što da molimo kako valja".
Mi ne znamo što da molimo niti kako valja moliti
Želimo moliti, ali osjećamo da nam je Bog daleko, osjećamo kako nemamo riječi kojima bismo govorili s Bogom, čak nam nedostaju i misli s kojima bismo se „vinuli“ do njega. Osjećamo kako nam je teško moliti, ne da nam se. Osjećamo da i kada molimo da nas Bog ne čuje i ne odgovara. I tu zastanemo i od molitve odustanemo. Zaboravili smo da se Duh Sveti zauzima za nas neizrecivim uzdasima i da, upravo taj nedostatak riječi, ta odsutnost riječi, ta želja da uđemo u kontakt s Bogom, je početak naše molitve koju Duh Sveti - ne samo da razumije - već ju nosi i tumači kod Boga. Upravo ta naša slabost postaje, po Duhu Svetom, prava naša molitva, pravi i prvi dodir s Bogom. Tako shvaćamo da smo slabi, da smo zaboravili moliti i kao što kaže Apostol – da "ne znamo što da molimo kako valja" (Rim 8, 26), ali shvaćamo da naša duša traži i žeđa Boga živoga.
Duh Sveti je učitelj molitve
Sveti Pavao nas poučava kako je Duh Sveti veliki učitelj molitve i uči nas obraćati se Bogu prisnim sinovskim izrazima, nazivajući ga "Abbà, Oče". Već od samih svojih početaka Crkva je prihvatila i usvojila taj zaziv kao vlastiti, osobito u molitvu Oče naš, u kojoj svakodnevno molimo: "Oče… Budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji" (Mt 6, 9-10). U Poslanici Galaćanima sveti Pavao se obraća Galaćanima tim riječima: "A budući da ste sinovi, odasla Bog u srca vaša Duha Sina svoga koji kliče: 'Abba! Oče!'" (Gal 4, 6). A u Poslanici Rimljanima, sveti Pavao ponovno kaže: "Ta ne primiste duh robovanja da se opet bojite, nego primiste Duha posinstva u kojem kličemo: 'Abba! Oče!'" (Rim 8, 15). Te dvije jezgrovite tvrdnje govore nam o pozivu i prihvaćanju Duha Svetoga koji je dar Uskrsloga Krista svojoj Crkvi i koji nas stavlja u jedan sinovski odnos s Bogom, odnos dubokog povjerenja, poput djetinjeg povjerenja.
Duh Sveti upravlja naše srce prema Isusu Kristu, tako da "ne živimo više mi, već Krist živi u nama"
Tom prisutnošću Duha ostvaruje se naše sjedinjenje s Kristom, jer je riječ o Duhu Sina Božjega, u kojem smo posinjeni. Apostol podsjeća da "nitko ne može reći: 'Gospodin Isus' osim u Duhu Svetom" (1 Kor 12, 3). Dakle, Duh upravlja naše srce prema Isusu Kristu, tako da "ne živimo više mi, već Krist živi u nama" (usp. Gal 2, 20). Sveti Ambrozije sažeto kaže: "Tko se napaja Duhom ukorijenjen je u Kristu".
Ne postoji prava molitva bez prisutnosti Duha Kristova u nama.
Zaključak: Ne postoji prava molitva bez prisutnosti Duha Kristova u nama. Doista, jedino u Kristu možemo ući u dijalog, u razgovor s Bogom Ocem, drukčije to nije moguće. U zajedništvu sa Sinom možemo mu se i mi obraćati kao što mu se on obraćao: "Abba" - Oče. U zajedništvu s Kristom možemo spoznati Boga kao pravog Oca: „Sve je meni predao Otac moj i nitko ne pozna Sina doli Otac niti tko pozna Oca doli Sin i onaj kome Sin hoće objaviti“ (usp. Mt 11, 27). Zato se kršćanska molitva sastoji u tome da gledamo neprestano i na uvijek nov način u Krista, da govorimo s njim, šutimo s njim, da ga slušamo, djelujemo i trpimo s njim. Kršćanin ponovno otkriva ili upoznaje samoga sebe u Kristu, ponovno otkriva svoj osobni identitet, identitet pravog sina koji gleda u Boga kao u Oca punog ljubavi.
Duh Sveti, koji je Duh Krista, uvodi nas u sinovski odnos ljubavi, zbog čega mu možemo pustiti da On govori u nama i da mi sami govorimo Bogu: "Abbà! Oče!", sa svim bogatstvom koje sadrži taj zaziv. U molitvi ulazimo u duboki odnos s Trojstvom, da se ono nastani u nama i uključi nas u sam svoj krug ljubavi, koja nalazi vrhunac u euharistijskoj žrtvi svete mise. U svetoj misi Krist nas hrani svojim tijelom i krvlju ujedinjujući nas sa sobom „pretvarajući“ nas u sebe.
Moliti – jednako je živjeti u stalnoj Kristovoj pisutnosti
Dakle, molitveni život ili MOLITVA se sastoji u tome da smo naviknuti na Božju prisutnost i da smo je svjesni, da živimo u stalnom odnosu s Isusom Kristom kako se žive uobičajeni odnosi našega života, s najbližima, s pravim prijateljima; štoviše – takav odnos s Bogom je odnos koji rasvjetljuje sve međuljudske ostale odnose i čini ih sretnima i lijepima.
Priča: Kako je jedan seljak naučio župnika moliti
Kako je jedan seljak naučio svetog Župnika Arškog važnu lekciju o molitvi
Molitva pred svetohraništem
Sveti župnik Ivan Arški često je u crkvi viđao nekog priprostog seljaka svoje župe kako kleči pred svetohraništem. Čovjek je satima klečao ne mičući usnama.
Jednog dana župnik ga upita: “Što radiš tu tako dugo?”
“Ništa posebno: on gleda mene, ja gledam njega.
Pred svetohranište možeš doći takav kakav jesi, prestrašen, neosiguran, rastresen, smeten, pun nadanja i izdaja. Dobit ćeš sjajan odgovor: “Ja sam tu!”
“Što će biti sa mnom kad je sve tako nesigurno?”
“Ja sam tu!”
“Ne znam što odgovoriti, kako uzvratiti, što odlučiti u teškoj situaciji u kojoj sam.”
“Ja sam tu!”
“Put je tako dug, a ja sam malen, umoran, sam…”
“Ja sam tu!”
Tekst je izvadak iz knjige Bruna Ferrera “365 malih priča za dušu”. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.
Ja sam tu – govori Isus…
Draga braćo i sestre, učimo moliti u Isusovoj prisutnosti i tako kušati u svojoj molitvi ljepotu što smo Božji miljenici, štoviše djeca Božja, da ga možemo zazivati onim pouzdanjem i povjerenjem koje dijete ima prema roditeljima koji ga vole. Otvorimo svoju molitvu djelovanju Duha Kristova da u nama kliče: "Abbà! Oče!"i da naša molitva neprestano mijenja naš način razmišljanja, naš način molitve, naše međuljudske odnose, naše riječi i ponašanja - da bi sve to bilo usklađeno i što sukladnije Sinu Isusu Kristu i Njegovu Duhu.
Mariji, Majci Božjoj i Majci Crkve, Učiteljici molitve, povjerimo sebe, svoje obitelji, misijsku zajedicu, Crkvu, ovo naše vrijeme i pustimo da nas Marija uči nužnosti molitve i pokazuje nam kako samo sa stalnom povezanošću u ljubavi s njezinim Sinom možemo bez prestanka moliti, raditi i živjeti. Amen.