Mise danas:
Basel, St. Michael u 11.00 sati
KRIŽNI PUTje u nedjelju, u 10.15 sati u Baselu,
kako bismo mogli na vrijeme završiti.
Liestal, Bruder Klaus u 13.00 sati
Misna čitanja
Prvo čitanje: Izl 17, 3-7
Daj nam vode da pijemo!
Čitanje Knjige Izlaska
U one dane: Narod je žeđao za vodom pa je mrmljao protiv Mojsija i govorio: »Zašto si nas iz Egipta izveo? Zar da žeđom pomoriš nas, našu djecu i našu stoku?« Mojsije nato zazva Gospodina: »Što ću s ovim narodom? Još malo pa će me kamenovati.« Gospodin odgovori Mojsiju: »Istupi pred narod! Uzmi sa sobom nekoliko izraelskih starješina; uzmi u ruku štap kojim si udario Rijeku i pođi. A ja ću stajati pred tobom ondje, na pećini na Horebu. Udari po pećini: iz nje će poteći voda pa neka se narod napije.« Mojsije učini tako naočigled izraelskih starješina. Mjesto prozovu Masa i Meriba zbog toga što su se Izraelci prepirali i kušali Gospodina govoreći: »Je li Gospodin među nama ili nije?«
Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam: Ps 95, 1-2.6-9
Pripjev: O da danas glas Gospodnji poslušate: »Ne budite srca tvrda!«
Dođite, kličimo Gospodinu,
uzvikujmo Hridi, Spasitelju svome!
Pred lice mu stupimo s hvalama,
kličimo mu u pjesmama!
Dođite, prignimo koljena i padnimo nice,
poklonimo se Gospodinu koji nas stvori!
Jer on je Bog naš, a mi narod paše njegove,
ovce što on ih čuva.
O da danas glas mu poslušate:
»Ne budite srca tvrda kao u Meribi,
kao u dan Mase u pustinji
gdje me iskušavahu očevi vaši,
iskušavahu me premda vidješe djela moja.«
Drugo čitanje: Rim 5, 1-2.5-8
Ljubav je razlivena u nama po Duhu koji nam je dan.
Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Rimljanima
Braćo: Opravdani vjerom, u miru smo s Bogom po Gospodinu našem Isusu Kristu. Po njemu imamo u vjeri i pristup u ovu milost u kojoj stojimo i dičimo se nadom slave Božje. Nada pak ne postiđuje. Ta ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan! Doista, dok mi još bijasmo nemoćni, Krist je, već u to vrijeme, za nas bezbožnike umro. Zbilja, jedva bi tko za pravedna umro; možda bi se za dobra tko i odvažio umrijeti. A Bog pokaza ljubav svoju prema nama ovako: dok još bijasmo grešnici, Krist za nas umrije.
Riječ Gospodnja.
Pjesma prije Evanđelja:
Gospodine, ti si uistinu Spasitelj svijeta; daj mi vode žive da ne ožednim!
Evanđelje: Iv 4, 5-42
Izvor vode koja struji u život vječni.
Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu
Dođe, dakle, Isus u samarijski grad koji se zove Sihar, blizu imanja što ga Jakov dade svojemu sinu Josipu. Ondje bijaše zdenac Jakovljev.
Isus je umoran od puta sjedio na zdencu. Bila je otprilike šesta ura. Dođe neka žena Samarijanka zahvatiti vode. Kaže joj Isus: “Daj mi piti!” Njegovi učenici bijahu otišli u grad kupiti hrane.Kaže mu na to Samarijanka: “Kako ti, Židov, išteš piti od mene, Samarijanke?” Jer Židovi se ne druže sa Samarijancima.
Isus joj odgovori:
“Kad bi znala dar Božjii tko je onaj koji ti veli:
‘Daj mi piti’,
ti bi u njega zaiskala
i on bi ti dao vode žive.”
Odvrati mu žena: “Gospodine, ta nemaš ni čime bi zahvatio, a zdenac je dubok. Otkuda ti, dakle, voda živa? Zar si ti možda veći od oca našeg Jakova koji nam dade ovaj zdenac i sam je iz njega pio, a i sinovi njegovi i stada njegova?”
Odgovori joj Isus:
“Tko god pije ove vode,
opet će ožednjeti.
A tko bude pio vode koju ću mu ja dati,
ne, neće ožednjeti nikada:
voda koju ću mu ja dati
postat će u njemu izvorom vode
koja struji u život vječni.”
Kaže mu žena: “Gospodine, daj mi te vode da ne žeđam i da ne moram dolaziti ovamo zahvaćati.”
Nato joj on reče: “Idi i zovni svoga muža pa se vrati ovamo.”
Odgovori mu žena: “Nemam muža.”
Kaže joj Isus: “Dobro si rekla: ‘Nemam muža!’ Pet si doista muževa imala, a ni ovaj koga sada imaš nije ti muž. To si po istini rekla.”
Kaže mu žena: “Gospodine, vidim da si prorok. Naši su se očevi klanjali na ovome brdu, a vi kažete da je u Jeruzalemu mjesto gdje se treba klanjati.”
A Isus joj reče:
“Vjeruj mi, ženo, dolazi čas
kad se nećete klanjati Ocu
ni na ovoj gori ni u Jeruzalemu.
Vi se klanjate onome što ne poznate,
a mi se klanjamo onome što poznamo
jer spasenje dolazi od Židova.
Ali dolazi čas – sada je! –
kad će se istinski klanjatelji klanjati Ocu
u duhu i istini
jer takve upravo klanjatelje traži Otac.
Bog je duhi koji se njemu klanjaju,
u duhu i istini treba da se klanjaju.”
Kaže mu žena: “Znam da ima doći Mesija zvani Krist – Pomazanik. Kad on dođe, objavit će nam sve.”
Kaže joj Isus: “Ja sam, ja koji s tobom govorim!”
Uto dođu njegovi učenici pa se začude što razgovara sa ženom.
Nitko ga ipak ne zapita: “Što tražiš?” ili: “Što razgovaraš s njom?”
Žena ostavi svoj krčag pa ode u grad i reče ljudima:
“Dođite da vidite čovjeka koji mi je kazao sve što sam počinila. Da to nije Krist?”
Oni iziđu iz grada te se upute k njemu.
Učenici ga dotle nudili: “Učitelju, jedi!”
A Isus im reče: “Hraniti mi se valja jelom koje vi ne poznajete.”
Učenici se nato zapitkivahu: “Da mu nije tko donio jesti?”
Kaže im Isus: “Jelo je moje vršiti volju onoga koji me posla i dovršiti djelo njegovo. Ne govorite li vi:‘Još četiri mjeseca i evo žetve?’ Gle, kažem vam, podignite oči svoje i pogledajte polja: već se bjelasaju za žetvu. Žetelac već prima plaću, sabire plod za vječni život da se sijač i žetelac zajedno raduju. Tu se obistinjuje izreka: ‘Jedan sije, drugi žanje.’ Ja vas poslah žeti ono oko čega se niste trudili; drugi su se trudili, a vi ste ušli u trud njihov.”
Mnogi Samarijanci iz onoga grada povjerovaše u njega zbog riječi žene koja je svjedočila: “Kazao mi je sve što sam počinila.”
Kad su, dakle, Samarijanci došli k njemu, moljahu ga da ostane u njih. I ostade ondje dva dana.
Tada ih je još mnogo više povjerovalo zbog njegove riječi pa govorahu ženi:
“Sada više ne vjerujemo zbog tvoga kazivanja; ta sami smo čuli i znamo: ovo je uistinu Spasitelj svijeta.”
Riječ Gospodnja.
Duhovna misao
Draga braćo i sestre!
Prva korizmena nedjelja nas je pozvala na odricanje od Sotone, njegove zavodljivosti i izvora grijeha. Druga korizmena nedjelja nas poziva da se vratimo Bogu i njemu se jedinome klanjamo. Današnja nedjelja, Isus je Samarijanki obećao dar "vode žive". To je voda našega krštenja i pozvani smo dobro razmisliti o svome krštenju. Neka nam na tom putu razmišljanja pomogne susret svetog Pavla s Uskrslim Kristom i susret Samarijanke s Gospodinom.
Bez susreta s Isusom Kristom nema kršćanina
Prve korizmene nedjelje svećenik moli u ime svih vjernika: "Svemogući Bože, udijeli da godišnjom proslavom Korizme napredujemo u spoznaji Isusa Krista i u životu slijedimo njegov primjer". Malo tko od nas je svjestan da je to cilj Korizme: susresti i upoznati Isusa Krista i njegov primjer slijediti. Vjera je prije svega osobni, intimni susret s Isusom, ona je iskustvo susreta s Njim i iskustvo Njegove ljubavi. Bez susreta s Isusom Kristom nema kršćanina. Kršćanin živi s Kristom i u Kristu i iz njega crpi svu svoju snagu. Za kršćanina je zapravo Isus Krist ponajprije život našega života (usp. Gal 2,20; Fil 1,21), ovdje i sada (usp. 2Kor 6,2). Dan koji se pamti i koji nas mijenja je dan kada smo pustili i dopustili da nas Bog ljubi u Isusu Kristu.
Kako to mi možemo danas susresti Isusa Krista?
Kršćanstvo nije neki intelektualni napor, filozofija niti neki novi moral, nego zbilja živi susret sa živim Isusom Kristom. Kršćanin živi s Kristom i u Kristu i iz njega crpi svu svoju snagu. Ostaje pitanje: Kako to mi možemo danas susresti Isusa Krista? Istina, Isus nam se ne pokazuje kao što je to bio slučaj sa svetim Pavlom, ali mi možemo susresti Krista u čitanju Svetoga pisma, u molitvi, u liturgijskome životu Crkve, posebno u svetoj misi i sakramentima, i ne zaboravimo, u drugima.
Što je bitno u susretu s Isusom Kristom?
Odgovor na ovo pitanje možemo najbolje naći kod obraćenja sv. Pavla koji je bio progonitelj Crkve, kršćana, na putu u Damask. Upravo na putu u Damask Pavao je susreo Isusa Krista i dogodilo se njegovo obraćenje.
Interesantno je da Pavao u svojim Poslanicama nikada nije tumačio taj trenutak obraćenja. Ostaje pitanje: Zašto? On je duboko bio svjestan da promjena njegova života nije bila plod nekog psihološkog procesa, niti nekog intelektualnoga i moralnoga razvoja, već je promjena došla „izvana“, nije bila plod njegove misli, već susreta s Isusom Kristom. Dvije stvarnosti se dogodile: smrt i uskrsnuće. U susretu s Isusom Kristom „umro“ je stari Pavao, a s Uskrslim Kristom „rodio se“ novi Pavao. Sve psihološke analize ne mogu razjasniti ovu Pavlovu promjenu, samo događaj, snažan susret s Kristom, ključ je objašnjenja što se dogodilo s Pavlom. Taj susret je promijenio sva njegova mjerila u odnosu na prijašnji život. Sve ono što je prije za njega predstavljalo najveći ideal, gotovo razlog njegovoga života i postojanja, sada to smatra „gubitkom" i "otpadom": “Ali što mi god bijaše dobitak, to poradi Krista smatram gubitkom. Štoviše, čak sve gubitkom smatram zbog onoga najizvrsnijeg, zbog spoznanja Isusa Krista, Gospodina mojega, radi kojega sve izgubih i otpadom smatram: da Krista steknem.“(Fil 3,7-8).
Središnji događaj je: Svjetlo Uskrsloga Krista, iz kojega se Isus obraća Pavlu, učinilo ga je slijepim. Pavlova sljepoća pokazuje njegovu nutarnju stvarnost u odnosu na istinu i svjetlo koje je Isus Krist. Tek nakon njegova krštenje s očiju mu spadaju ljuske, otvaraju mu se oči. „Ananija je otišao do tog mjesta i položio ruke na Pavla rekavši: „’Savle, brate! Gospodin, Isus koji ti se ukaza na putu kojim si išao, posla me da progledaš i napuniš se Duha Svetoga.’ I odmah mu s očiju spade nešto kao ljuske te on progleda pa usta, krsti se i uzevši hrane, okrijepi se.“ (Dj 9, 17-18). Zato se u prvoj Crkvi krštenje nazivalo još i "prosvjetljenje", jer Uskrsli Krist -„Svjetlo na prosvjetljenje naroda“- daje nam stvarno vidjeti.
Dvije su ključne riječi: „smrt i uskrsnuće“
Ovdje su dvije ključne riječi i ključ za razumijevanje onoga što se zbilo sa svetim Pavlom: smrt i uskrsnuće. Sveti Pavao svjedoči kako je krštenje najdublje egzistencijalno sjedinjenje s Isusovom smrću i uskrsnućem, ustajanje na novi život, kako on i piše Rimljanima: „Ili zar ne znate: koji smo god kršteni u Krista Isusa, u smrt smo njegovu kršteni. Krštenjem smo zajedno s njime ukopani u smrt, da kao što Krist slavom Očevom bi uskrišen od mrtvih, i mi tako hodimo u novosti života (Rim 6,3-4). Zato u sv. misi molimo Tajnu vjere: „Tvoju smrt, Gospodine, naviještamo, tvoje uskrsnuće slavimo, tvoj slavni dolazak iščekujemo. To je ispovijed naše vjere: Umirem grijehu, samom sebi, a rađam se za novi život u Uskrslom Kristu. Sveti Pava bi rekao: „Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist. A što sada živim u tijelu, u vjeri živim u Sina Božjega koji me ljubio i predao samoga sebe za mene.“ (Gal 2, 20).
Svjedočanstvo sv. Pavla
Uskrsli se obratio Pavlu, pozvao ga na apostolat, učinio ga je pravim apostolom, svjedokom uskrsnuća s posebnom zadaćom da naviješta evanđelje poganima, grčko-rimskome svijetu. Zato su razumljive riječi sv. Pavla: “Meni je živjeti Krist!” (Fil 1,21a). U krštenju primamo svi mi i poslanje: svjedočiti svoje krštenje, novost života, u svakodnevnom življenju. Kršćani koji ne svjedoči svoje krštenje, može se reći, i nije kršćanin.
Susret Isusa i Samarijanke
Ove, treće korizmene nedjelje, liturgija ove godine pred nas donosi jedan od najljepših i najdubljih biblijskih tekstova: razgovor između Isusa i Samarijanke (usp. Iv 4,5-42). Ona je mogla dodirnuti Kristovo srce i osjetiti da On dira njeno srce i dušu. U tom osobnom odnosu s Kristom, u tom susretu s Uskrslim, ona postaje «novo stvorenje», dobiva živu vjeru, otvoreno srce i veliku ljubav.
Sveti Augustin je napisao da je nemoguće u kratkom razlaganju prikazati bogatstvo ovog evanđeoskog odlomka: valja ga osobno čitati i meditirati, poistovjećujući se s tom ženom koja je se jednoga dana na Jakovljevu zdencu susrela s Isusom. Poslušajmo savjet sv. Augustina i učinimo kako nam preporuča.
Dar „vode žive“
Isus je Samarijanki obećao dar "vode žive". To je voda našega krštenja, voda koja spašava, Voda živa, voda koja gasi svaku žeđ; ta je voda sam Kristov Duh. „A tko bude pio vode koju ću mu ja dati, ne, neće ožednjeti nikada: voda koju ću mu ja dati postat će u njemu izvorom vode koja struji u život vječni.”Simbol vode označava sakramenat našega krštenja i ova Treća korizmena nedjelja nas poziva da duboko posvijestimo svoje krštenje. Prema Prvom čitanju brdo Horeb i stijena iz koje izvira voda označava Isusa. Ta voda predstavlja Duha Svetoga. Onaj koji se u KRŠTENJU ponovno rađa od vode i Duha Svetoga, on ulazi u stvarni odnos s Bogom, sinovski odnos i može mu se klanjati „u duhu i istini" (Iv 4,23.24), kao što to Isus otkriva Samarijanki. To nam potvrđuje drugo današnje čitanje: „Ta ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan!“ (Rim 5,5).
Ako je tko žedan, neka dođe k meni! - govori Gospodin
Sve je počelo od žeđi. Tema žeđi prožima cijelo Evanđelje po Ivanu: od susreta sa Samarijankom, pa sve do križa, gdje je Isus, prije no što će umrijeti, da bi ispunio Pisma, rekao: "Žedan sam" (Iv 19,28). Kristova žeđ nam svjedoči koliko je Bog žedan naše vjere i naše ljubavi. Kao što je milosrdni Otac bio žedan ljubavi svog „izgubljenog sina“.
Žena iz Samarije predstavlja žeđ svakog čovjeka
Žena iz Samarije pak predstavlja životno nezadovoljstvo onoga koji nije našao ono što traži: imala je "pet muževa" i sad živi s nekim muškarcem...; njezini ponovljeni dolasci na zdenac... izriču jedan dosadni način života koji se stalno ponavlja, vrti u krug. Žena tako predstavlja i žeđ svakog čovjeka: „Kao što košuta žudi za izvor-vodom, tako duša moja čezne, Bože, za tobom. Žedna mi je duša Boga, Boga živoga: o kada ću doći i lice Božje gledati?“ (usp. 42 Psalam).
Žena iz Samarije svjedoči i druge dovodi Kristu
Sve se međutim za ženu promijenilo toga dana, dana susreta s Isusom, i zahvaljujući razgovoru s Gospodinom Isusom, koji ju je potresao do te mjere da ju je naveo da ostavi svoj krčag za vodu i potrči javiti ljudima u selu: "Dođite vidjeti čovjeka koji mi je kazao sve što sam počinila. Da to nije Krist?" (Iv 4,28-29). Njezin život je preobražen, njezino srce ispunjeno - prepuno ljubavi i ona odmah to prenosi dalje. Do tada prezrena i bespomoćna žena - sada prenosi dalje poruku Spasiteljevu... To je jedna od oznaka kršćanina, koji je primio svjetlo na krštenju: to svjetlo treba dalje darivati, treba staviti na svijećnjak svojega života da svijetli.
Poistovjetimo se sa Samarijankom
Svatko se od nas može poistovjetiti sa Samarijankom i u ovm korizmenom vremenu susresti se sa živim Kristom. Zaustavimo se na trenutak u tišini, u svojoj sobi, crkvi ili na nekom usamljenom mjestu, razmislimo o svome krštenju i čujmo Isusov glas koji i nama danas govori: „Kada biste znali dar Božji“…?
Za kraj
Danas kršćanin često ne poznaje čak ni osnove svoje katoličke vjere. To udaljava čovjeka od Boga. A, kada se čovjek udalji i udaljava od Boga, i on sam i društvo sve više propada i pati. Crkva se tako danas suočava s vrlo teškim vremenima. Prava kriza jedva da je počela. Moramo računati na nevjerojatne preokrete, kao što je ispisivanje iz Crkve, udaljenost od Boga i Crkve, osamljenost ljudi, razaranje brakova, obitelji i da ne nabrajam. Ali, Crkva neće propasti. Crkvu neće nadvladati ni «vrata paklena», jer joj je početak i svršetak Uskrsli Krist. Danas u teškim vremenima Crkva se ponovno rađa. Rađa se Crkva vjere. Ona će ponovno procvasti i biti prepoznatljiva i prihvatljiva. Klanjat će se Bogu u duhu i istini, a to je Duh Sveti. U njoj će živjeti i vladati živi Isus Krist. Život i Božja ljubav.
Zato je potrebno svaki dan obnoviti i obnavljati zanos vjere u Isusa Krista, jedinog Spasitelja svijeta, da bi u nama oživjela i rasla radost što nas je Bog ponovno pozvao po svome Sinu na put preobražavajuće snage vjere. Susret s Kristom zahvaća, obnavlja i preobražava ne samo naš um, već čitav život, sve ono što jesmo: čuvstva, srce, um, volju, tjelesnost, emocije, ljudske odnose. Zato je bitno biti svjestan riječi koje izgovaramo u Vjerovanju - čvrsto ih obdržavajući i živeći. Moramo se vratiti Bogu, Bogu Isusa Krista, moramo otkriti poruku evanđelja, pustiti da ono uđe duboko u naše svijesti i u svakodnevni život. Moramo prepoznati snagu sakramenta krštenja i svaki dan ga živjeti u Isusu Kristu. O tome ovisi naš svadašnji i vječni život.
Duhovna misao
Draga braćo i sestre!
Prva korizmena nedjelja nas je pozvala na odricanje od Sotone, njegove zavodljivosti i izvora grijeha. Druga korizmena nedjelja nas poziva da se vratimo Bogu i njemu se jedinome klanjamo. Današnja nedjelja, Isus je Samarijanki obećao dar "vode žive". To je voda našega krštenja i pozvani smo dobro razmisliti o svome krštenju. Neka nam na tom putu razmišljanja pomogne susret svetog Pavla s Uskrslim Kristom i susret Samarijanke s Gospodinom.
Bez susreta s Isusom Kristom nema kršćanina
Prve korizmene nedjelje svećenik moli u ime svih vjernika: "Svemogući Bože, udijeli da godišnjom proslavom Korizme napredujemo u spoznaji Isusa Krista i u životu slijedimo njegov primjer". Malo tko od nas je svjestan da je to cilj Korizme: susresti i upoznati Isusa Krista i njegov primjer slijediti. Vjera je prije svega osobni, intimni susret s Isusom, ona je iskustvo susreta s Njim i iskustvo Njegove ljubavi. Bez susreta s Isusom Kristom nema kršćanina. Kršćanin živi s Kristom i u Kristu i iz njega crpi svu svoju snagu. Za kršćanina je zapravo Isus Krist ponajprije život našega života (usp. Gal 2,20; Fil 1,21), ovdje i sada (usp. 2Kor 6,2). Dan koji se pamti i koji nas mijenja je dan kada smo pustili i dopustili da nas Bog ljubi u Isusu Kristu.
Kako to mi možemo danas susresti Isusa Krista?
Kršćanstvo nije neki intelektualni napor, filozofija niti neki novi moral, nego zbilja živi susret sa živim Isusom Kristom. Kršćanin živi s Kristom i u Kristu i iz njega crpi svu svoju snagu. Ostaje pitanje: Kako to mi možemo danas susresti Isusa Krista? Istina, Isus nam se ne pokazuje kao što je to bio slučaj sa svetim Pavlom, ali mi možemo susresti Krista u čitanju Svetoga pisma, u molitvi, u liturgijskome životu Crkve, posebno u svetoj misi i sakramentima, i ne zaboravimo, u drugima.
Što je bitno u susretu s Isusom Kristom?
Odgovor na ovo pitanje možemo najbolje naći kod obraćenja sv. Pavla koji je bio progonitelj Crkve, kršćana, na putu u Damask. Upravo na putu u Damask Pavao je susreo Isusa Krista i dogodilo se njegovo obraćenje.
Interesantno je da Pavao u svojim Poslanicama nikada nije tumačio taj trenutak obraćenja. Ostaje pitanje: Zašto? On je duboko bio svjestan da promjena njegova života nije bila plod nekog psihološkog procesa, niti nekog intelektualnoga i moralnoga razvoja, već je promjena došla „izvana“, nije bila plod njegove misli, već susreta s Isusom Kristom. Dvije stvarnosti se dogodile: smrt i uskrsnuće. U susretu s Isusom Kristom „umro“ je stari Pavao, a s Uskrslim Kristom „rodio se“ novi Pavao. Sve psihološke analize ne mogu razjasniti ovu Pavlovu promjenu, samo događaj, snažan susret s Kristom, ključ je objašnjenja što se dogodilo s Pavlom. Taj susret je promijenio sva njegova mjerila u odnosu na prijašnji život. Sve ono što je prije za njega predstavljalo najveći ideal, gotovo razlog njegovoga života i postojanja, sada to smatra „gubitkom" i "otpadom": “Ali što mi god bijaše dobitak, to poradi Krista smatram gubitkom. Štoviše, čak sve gubitkom smatram zbog onoga najizvrsnijeg, zbog spoznanja Isusa Krista, Gospodina mojega, radi kojega sve izgubih i otpadom smatram: da Krista steknem.“(Fil 3,7-8).
Središnji događaj je: Svjetlo Uskrsloga Krista, iz kojega se Isus obraća Pavlu, učinilo ga je slijepim. Pavlova sljepoća pokazuje njegovu nutarnju stvarnost u odnosu na istinu i svjetlo koje je Isus Krist. Tek nakon njegova krštenje s očiju mu spadaju ljuske, otvaraju mu se oči. „Ananija je otišao do tog mjesta i položio ruke na Pavla rekavši: „’Savle, brate! Gospodin, Isus koji ti se ukaza na putu kojim si išao, posla me da progledaš i napuniš se Duha Svetoga.’ I odmah mu s očiju spade nešto kao ljuske te on progleda pa usta, krsti se i uzevši hrane, okrijepi se.“ (Dj 9, 17-18). Zato se u prvoj Crkvi krštenje nazivalo još i "prosvjetljenje", jer Uskrsli Krist -„Svjetlo na prosvjetljenje naroda“- daje nam stvarno vidjeti.
Dvije su ključne riječi: „smrt i uskrsnuće“
Ovdje su dvije ključne riječi i ključ za razumijevanje onoga što se zbilo sa svetim Pavlom: smrt i uskrsnuće. Sveti Pavao svjedoči kako je krštenje najdublje egzistencijalno sjedinjenje s Isusovom smrću i uskrsnućem, ustajanje na novi život, kako on i piše Rimljanima: „Ili zar ne znate: koji smo god kršteni u Krista Isusa, u smrt smo njegovu kršteni. Krštenjem smo zajedno s njime ukopani u smrt, da kao što Krist slavom Očevom bi uskrišen od mrtvih, i mi tako hodimo u novosti života (Rim 6,3-4). Zato u sv. misi molimo Tajnu vjere: „Tvoju smrt, Gospodine, naviještamo, tvoje uskrsnuće slavimo, tvoj slavni dolazak iščekujemo. To je ispovijed naše vjere: Umirem grijehu, samom sebi, a rađam se za novi život u Uskrslom Kristu. Sveti Pava bi rekao: „Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist. A što sada živim u tijelu, u vjeri živim u Sina Božjega koji me ljubio i predao samoga sebe za mene.“ (Gal 2, 20).
Svjedočanstvo sv. Pavla
Uskrsli se obratio Pavlu, pozvao ga na apostolat, učinio ga je pravim apostolom, svjedokom uskrsnuća s posebnom zadaćom da naviješta evanđelje poganima, grčko-rimskome svijetu. Zato su razumljive riječi sv. Pavla: “Meni je živjeti Krist!” (Fil 1,21a). U krštenju primamo svi mi i poslanje: svjedočiti svoje krštenje, novost života, u svakodnevnom življenju. Kršćani koji ne svjedoči svoje krštenje, može se reći, i nije kršćanin.
Susret Isusa i Samarijanke
Ove, treće korizmene nedjelje, liturgija ove godine pred nas donosi jedan od najljepših i najdubljih biblijskih tekstova: razgovor između Isusa i Samarijanke (usp. Iv 4,5-42). Ona je mogla dodirnuti Kristovo srce i osjetiti da On dira njeno srce i dušu. U tom osobnom odnosu s Kristom, u tom susretu s Uskrslim, ona postaje «novo stvorenje», dobiva živu vjeru, otvoreno srce i veliku ljubav.
Sveti Augustin je napisao da je nemoguće u kratkom razlaganju prikazati bogatstvo ovog evanđeoskog odlomka: valja ga osobno čitati i meditirati, poistovjećujući se s tom ženom koja je se jednoga dana na Jakovljevu zdencu susrela s Isusom. Poslušajmo savjet sv. Augustina i učinimo kako nam preporuča.
Dar „vode žive“
Isus je Samarijanki obećao dar "vode žive". To je voda našega krštenja, voda koja spašava, Voda živa, voda koja gasi svaku žeđ; ta je voda sam Kristov Duh. „A tko bude pio vode koju ću mu ja dati, ne, neće ožednjeti nikada: voda koju ću mu ja dati postat će u njemu izvorom vode koja struji u život vječni.”Simbol vode označava sakramenat našega krštenja i ova Treća korizmena nedjelja nas poziva da duboko posvijestimo svoje krštenje. Prema Prvom čitanju brdo Horeb i stijena iz koje izvira voda označava Isusa. Ta voda predstavlja Duha Svetoga. Onaj koji se u KRŠTENJU ponovno rađa od vode i Duha Svetoga, on ulazi u stvarni odnos s Bogom, sinovski odnos i može mu se klanjati „u duhu i istini" (Iv 4,23.24), kao što to Isus otkriva Samarijanki. To nam potvrđuje drugo današnje čitanje: „Ta ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan!“ (Rim 5,5).
Ako je tko žedan, neka dođe k meni! - govori Gospodin
Sve je počelo od žeđi. Tema žeđi prožima cijelo Evanđelje po Ivanu: od susreta sa Samarijankom, pa sve do križa, gdje je Isus, prije no što će umrijeti, da bi ispunio Pisma, rekao: "Žedan sam" (Iv 19,28). Kristova žeđ nam svjedoči koliko je Bog žedan naše vjere i naše ljubavi. Kao što je milosrdni Otac bio žedan ljubavi svog „izgubljenog sina“.
Žena iz Samarije predstavlja žeđ svakog čovjeka
Žena iz Samarije pak predstavlja životno nezadovoljstvo onoga koji nije našao ono što traži: imala je "pet muževa" i sad živi s nekim muškarcem...; njezini ponovljeni dolasci na zdenac... izriču jedan dosadni način života koji se stalno ponavlja, vrti u krug. Žena tako predstavlja i žeđ svakog čovjeka: „Kao što košuta žudi za izvor-vodom, tako duša moja čezne, Bože, za tobom. Žedna mi je duša Boga, Boga živoga: o kada ću doći i lice Božje gledati?“ (usp. 42 Psalam).
Žena iz Samarije svjedoči i druge dovodi Kristu
Sve se međutim za ženu promijenilo toga dana, dana susreta s Isusom, i zahvaljujući razgovoru s Gospodinom Isusom, koji ju je potresao do te mjere da ju je naveo da ostavi svoj krčag za vodu i potrči javiti ljudima u selu: "Dođite vidjeti čovjeka koji mi je kazao sve što sam počinila. Da to nije Krist?" (Iv 4,28-29). Njezin život je preobražen, njezino srce ispunjeno - prepuno ljubavi i ona odmah to prenosi dalje. Do tada prezrena i bespomoćna žena - sada prenosi dalje poruku Spasiteljevu... To je jedna od oznaka kršćanina, koji je primio svjetlo na krštenju: to svjetlo treba dalje darivati, treba staviti na svijećnjak svojega života da svijetli.
Poistovjetimo se sa Samarijankom
Svatko se od nas može poistovjetiti sa Samarijankom i u ovm korizmenom vremenu susresti se sa živim Kristom. Zaustavimo se na trenutak u tišini, u svojoj sobi, crkvi ili na nekom usamljenom mjestu, razmislimo o svome krštenju i čujmo Isusov glas koji i nama danas govori: „Kada biste znali dar Božji“…?
Dan koji se pamti i koji nas mijenja je dan kada smo pustili i dopustili da nas Bog ljubi u Isusu Kristu!
Neka nam pomogne Djevica Marija da ne propustimo taj susret, o kojem ovisi naš svagdašnji i vječni život. Amen!