30. nedjelja kroz crkvenu godinu C – 23. 10. 2022.

 

Misna čitanja

 

Prvo čitanje: Sir 35, 12-14.16-18

Molitva poniznog prodire kroz oblake.

Čitanje Knjige Sirahove

Gospodin je sudac i ne gleda tko je tko. Nije pristran na štetu siromahovu i sluša molitvu potlačenoga. Ne prezire jauk siročeta ni udovice kad izlijeva svoj bol. Tko Boga služi svim srcem svojim, bit će uslišan, jer njegove se molbe dižu do oblaka.

Molitva poniznog prodire kroz oblake i on nema mira dok ona ne dođe do Boga

i ne popušta dok ga Svevišnji ne pogleda, pravedno ne presudi i pravdu ne uspostavi.

Riječ Gospodnja.

 

 

Otpjevni psalam: Ps 34, 2-3.17-19.23

Pripjev: Jadnik vapi i Gospodin ga čuje. https://www.youtube.com/watch?v=Z9TQh6Ls3k0&feature=share&utm_source=EJGixIgBCJiu2KjB4oSJEQ

Blagoslivljat ću Gospodina u svako doba,
njegova će mi hvala biti svagda na ustima!
Nek se Gospodinom duša moja hvali,
nek čuju ponizni i nek se raduju!

Lice se Gospodnje okreće protiv zločinaca
da im spomen zatre na zemlji.
Pravednici zazivaju i Gospodin ih čuje,
izbavlja ih iz svih tjeskoba.

Blizu je Gospodin onima koji su skršena srca,
a klonule duše spasava.
Gospodin izbavlja duše slugu svojih
i neće platiti tko god se njemu utječe.

 

 

Drugo čitanje: 2Tim 4, 6-8.16-18

Čeka me vijenac pravednosti 

Čitanje Druge poslanice svetoga Pavla apostola Timoteju

Predragi: Ja se već prinosim za žrtvu ljevanicu, prispjelo je vrijeme moga odlaska. Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao.

Stoga, pripravljen mi je vijenac pravednosti kojim će mi u onaj dan uzvratiti Gospodin, pravedan sudac; ne samo meni nego i svima koji s ljubavlju čekaju njegov pojavak.

Za prve moje obrane nitko ne bijaše uza me, svi me napustiše. Ne uračunalo im se! Ali Gospodin je stajao uza me, on me krijepio da se po meni potpuno razglasi poruka te je čuju svi narodi; i izbavljen sam iz usta lavljih. Izbavit će me Gospodin od svakoga zla djela i spasiti za svoje nebesko kraljevstvo. Njemu slava u vijeke vjekova! Amen!

Riječ Gospodnja.

 

 

Pjesma prije Evanđelja: 2 Kor 5,19

Bog je u Kristu svijet sa sobom pomirio i položio u nas riječ pomirenja.

 

 

Evanđelje: Lk 18, 9-14

Carinik siđe opravdan kući svojoj, a ne farizej.

Čitanje svetog Evanđelja po Luki

U ono vrijeme: Nekima koji se pouzdavahu u sebe da su pravednici, a druge podcjenjivahu, reče Isus ovu prispodobu:

»Dva čovjeka uziđoše u Hram pomoliti se: jedan farizej, drugi carinik. Farizej se uspravan ovako u sebi molio: ’Bože, hvala ti što nisam kao ostali ljudi: grabežljivci, nepravednici, preljubnici ili – kao ovaj carinik. Postim dvaput u tjednu, dajem desetinu od svega što steknem.’ A carinik, stojeći izdaleka, ne usudi se ni očiju podignuti k nebu, nego se udaraše u prsa govoreći: ’Bože, milostiv budi meni grešniku!’ Kažem vam: ovaj siđe opravdan kući svojoj, a ne onaj! Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen; a koji se ponizuje, bit će uzvišen.«

Riječ Gospodnja.

 

 

Ruf vor dem Evangelium - Vers: vgl. 2 Kor 5, 19

Halleluja. Halleluja.
Gott hat in Christus die Welt mit sich versöhnt und uns das Wort von der Versöhnung anvertraut.
Halleluja.

Zum Evangelium:Das Beispiel vom Pharisäer und vom Zöllner wird denen erzählt, die von ihrer eigenen Gerechtigkeit überzeugt sind, heute etwa denen, die ihr Christentum „praktizieren“ und deshalb geneigt sind, die zu verachten, die es nicht tun; den Frommen also, die Gott, den Menschen und vor allem sich selbst vorrechnen, welch große Verdienste sie sich erworben haben. Von Gott aber wird nur der angenommen („gerechtfertigt“), der alles Vertrauen auf eigene Leistung und Gerechtigkeit preisgegeben hat. Der Zöllner gehört zu den Armen, die Hunger und Durst haben nach der Gerechtigkeit, die von Gott kommt.

 

Evangelium: Lk 18, 9–14                                 

Der Zöllner ging gerechtfertigt nach Hause zurück, der Pharisäer nicht

Aus dem heiligen Evangelium nach Lukas.

In jener Zeit erzählte Jesus einigen, die von ihrer eigenen Gerechtigkeit überzeugt waren
und die anderen verachteten, dieses Gleichnis:
Zwei Männer gingen zum Tempel hinauf, um zu beten; der eine war ein Pharisäer,
der andere ein Zöllner. Der Pharisäer stellte sich hin und sprach bei sich dieses Gebet:
Gott, ich danke dir, dass ich nicht wie die anderen Menschen bin, die Räuber, Betrüger, Ehebrecher oder auch wie dieser Zöllner dort. Ich faste zweimal in der Woche
und gebe den zehnten Teil meines ganzen Einkommens.
Der Zöllner aber blieb ganz hinten stehen und wollte nicht einmal seine Augen zum Himmel erheben, sondern schlug sich an die Brust und betete: Gott, sei mir Sünder gnädig!

Ich sage euch: Dieser ging gerechtfertigt nach Hause zurück, der andere nicht. Denn wer sich selbst erhöht, wird erniedrigt, wer sich aber selbst erniedrigt, wird erhöht werden.

 

 

Duhovna misao

 

„Bože, milostiv budi meni grešniku!“

Otkrij svoj stav pred Isusom Kristom

 

Draga braćo i sestre!

Prošle nedjelje slušali smo prispodobu o „sucu i udovici“, o potrebi ustrajne molitve. Danas, drugom prispodobom, prispodoba o „farizeju i cariniku“ (usp. Lk 18, 9-14), Evanđelist nam na svoj način daje do znanja da se Isus ovom prispodobom posebno obratio onima koji sebe smatraju pravednicima, a druge omalovažavaju. Isus želi poučiti svoje učenike o ispravanom stavu pred Bogom. „Dva čovjeka uziđoše u Hram pomoliti se: jedan farizej, drugi carinik. Farizej se uspravan ovako u sebi molio: ’Bože, hvala ti što nisam kao ostali ljudi: grabežljivci, nepravednici, preljubnici ili – kao ovaj carinik. Postim dvaput u tjednu, dajem desetinu od svega što steknem.’ A carinik, stojeći izdaleka, ne usudi se ni očiju podignuti k nebu, nego se udaraše u prsa govoreći: „Bože, milostiv budi meni grešniku!“

 

Farizeji i carinici

Farizeji su imali visoko mišljenje o sebi, smatrali su se savršenim poznavateljima i vršiteljima Božjeg zakona, a druge su prezirali. Carinici su bili zaduženi za ubiranje poreza i smatrani su ljudima koji više vole vlastitu korist nego vršenje Božjeg zakona i zbog toga su smatrani grešnicima. Farizej umjesto da hvali Boga, počeo je hvaliti samoga sebe: sve što je činio, bilo je dobro: postio je, plaćao desetinu… Farizej moli "uspravan" (r. 11) i koristi mnogo riječi. Farizeji su zbog oholosti postali strogi, kruti i zahtjevni prema bližnjima, a blagi i uviđavni prema sebi: »Tovarite na ljude terete nepodnosive, a sami ni da ih se jednim prstom dotaknete« - prigovara im Isus i k tome kaže: „Najveći među vama neka vam bude poslužitelj.“ Farizeju nedostaje poniznost i ljubav, a bez njih su i dobra djela, mrtva djela.

Dok se farizej hvali zbog vlastite moralne savršenosti, carinik... „ne usudi se ni očiju podignuti k nebu, nego se udaraše u prsa govoreći: Bože milostiv budi meni grešniku!"

 

Isusov komentar i dva različita stava pred Bogom

Isus sve to komentira: "Kažem vam: ovaj siđe opravdan kući svojoj, a ne onaj! Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen a koji se ponizuje, bit će uzvišen" (Lk 18,13-14).

Ovdje se otvara glavno pitanje: Predstavlja li farizej čovjeka koji je opravdan po svojim dobrim djelima i predstavlja li carinik čovjeka koji je opravdan po milosrđu Božjem - iako nema dobrih djela? Drugačije postavljeno pitanje: Opravdava li se čovjek svojim dobrim djelima ili milosrđem Božjim?

U stvarnosti se ovdje ne radi o pitanju dobrih djela (NE - da ili ne dobrim djelima), nego se radi o dva različita stava pred Bogom i pred samim sobom.

 

Meni Bog nije potreban

Jedan stav, stav farizeja, zapravo uopće ne vidi Boga, nego samo sama sebe. Njemu na kraju krajeva Bog nije potreban, jer on sve od sebe radi ispravno. To nije pravi odnos s Bogom. On mu je u konačnici suvišan. Farizej je dostatan sam sebi. Taj čovjek (farizej) opravdava i hvali samoga sebe.

 

Bože, ti si mi potreban

Drugi (carinik), naprotiv, promatra sebe polazeći od Boga. On je bacio pogled na Boga i tu mu se otvorio pogled na samoga sebe: „Bože, milostiv budi meni grješniku.“ On dobro zna da mu je potrebno Božje milosrđe i on će od Božjega milosrđa naučiti sam biti milosrdan prema drugima. On praktično zna da mu je potreban dar Božje dobrote i opraštanja, ali će iz toga sam učiti biti dobar prema drugima i praštati. Milost za koju moli ne oslobađa ga dobrih djela, nego ga Božja milost tek sada čini sposobnim za činjenje dobrih djela. Uviđa kako ga zahvaća Božja dobrota, te i sam počinje biti dobar. Znači, dobra djela se ne isključuju, ne niječu, nego tek kada je carinik stavljen u kontekst odosa s Božjom ljubavlju i milosrđem, po kojeme je opravdan, on biva sposoban činiti dobra djela kao što je njemu Gospodin učinio...

 

Isus ne može djelovati među „pravednicima“, jer oni nemaju potrebe za Bogom, za oprostom i za obraćenjem...

Ako je carinik, sa svim svojim neospornim grijesima, pravedniji pred Bogom od farizeja sa njegovim stvarno dobrim djelima (Lk 18,9-14), to nije zato što carinikovi grijesi nisu grijesi ili što farizejeva dobra djela nisu dobra djela i to ne znači da čovjekova dobrota nije dobra pred Bogom ili da čovjekova zloća nije loša ili čak nevažna... Razlog za ovu Božju paradoksalnu osudu farizeja vidi se iz našeg pitanja o stavu pred Bogom. Farizej više ne zna da je i on kriv. Potpuno mu je čista savjest. Ušutkana savjest. Sve to ga čini neprobojnim za Boga i ljude. Carinikov vapaj savjesti: ’Bože, milostiv budi meni grešniku!“ - čini ga sposobnim i otvorenim za istinu i ljubav. Isus može surađivati ​​s carinikom i grešnicima, jer su postali spremni promjeni koju Bog od njih očekuje. Na primjer, prispodoba o farizeju i cariniku (usp. Lk 18,9-14) daje pouku koja se nalazi ista kod Pavla kad on naglašava obvezu isključivanja svake oholosti pred Bogom. I Isusova rečenica o carinicima i bludnicama: Nato će im Isus: "Zaista, kažem vam, carinici i bludnice pretekoše vas u kraljevstvo Božje!“ (Mt 21, 28) – to najbolje potvrđuje. Isus ne može djelovati među „pravednicima“, jer oni nemaju potrebe za Bogom, za oprostom i obraćenjem; jer ih njihova savjest više ne optužuje, nego ih opravdava.

U Psalmu 19,13 nalazi se rečenica o kojoj uvijek vrijedi razmišljati:Ali tko propuste svoje da zapazi? Od potajnih grijeha očisti me! „Wer bemerkt seine eigenen Fehler? Sprich mich frei von der Schuld, die mir nicht bewusst ist.“Od oholosti čuvaj slugu svoga da mnome ne zavlada. Tad ću biti neokaljan, čist od grijeha velikoga.

 

Današnji čovjek i nezinteresiranost za Boga

Današji čovjek ne vidi svoju krivnju. On je ušutkao svoju savjest. Sve je postalo normalo. Nema više grijeha. To je postala bolest duše, koja je opasnija od grijeha grešnika koji vide i priznaju svoje grijehe.   

Glavni problem danas i u Crkvi i svijetu - nije ateističko nijekanje Boga ili protest protiv Božjeg postojanja, - nego „nezainteresiranost za Boga“. Srca ljudi su postala zatvorena Bogu i Njegovoj istini i ljubavi. Blještavilo današnjega društva je zabljesnulo i zaslijepilo mnoge pojedince i ljudski umovi su tako u dobroj mjeri otupjeli. Tako se uvukla u mnoge duše i obitelji „kriza vjere u Boga“ - kakva nije bila vidljiva prije 50-ak godina. Sjetimo se prošlonedjeljnog evanđelja kako je završilo Isusovim riječima: „Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?

Unatoč svemu tome Crkva ima i sadašnjost i budućnost. Nema Crkve bez Krista. Oni koji gledaju Crkvu bez Isusa Krista, vide samo sami sebe. Mjerilo kojim se svi mi moramo izmjeriti zove se Isus Krist. Ostaje svakom da se upita: 'Kakav je njegov stav pred Isusom Kristom?

 

Svetost je živjeti onako kako Bog od nas traži

Približavamo se svetkovini Svih Svetih i Spomenu svih vjernih mrtvih - Dušnom danu. Za kršćanina postoji samo jedna žalost, a ta je: „ne postati svet i ne biti blizu Bogu“, ne biti  u Bogu sa svojim pokojnima i živima. Svatko može postati svet. Svetost nije naše djelo ili ljudski čin. Za svetost je bitno otvoriti prozore svoje duše Isusu Kristu kako bi svjetlost Božja mogla ulazaiti u naše duše. Pitali su jedanput svetu Majku Tereziju: kako se postiže svetost u naše vrijeme? Ona je jednostvano odgovorila da nije riječ o postizanju svetosti, svetost se ne postiže, nego živi u svakidašnjem životu tako što treba živjeti onako kako Bog od nas traži. To je svetost života.“

Pred poniznim srcem, Bog otvara potpuno svoje srce. To je ona poniznost koju Djevica Marija izražava u hvalospjevu Veliča: "Pogleda na neznatnost službenice svoje […] Od koljena do koljena dobrota je njegova nad onima što se njega boje." (Lk 1, 48.50). Neka nam ona, naša Majka, pomogne moliti i živjeti ponizna srca. A mi ponovimo zajedno tri puta tu lijepu molitvu: "Bože, milostiv budi meni grešniku!" Amen.