4. uskrsna nedjelja kroz crkvenu godinu C – 08. 05. 2022.

Nedjelja Dobrog Pastira

Misna čitanja

Prvo čitanje: Dj 13, 14.43-52       

Čitanje Djela apostolskih

U one dane: Pavao i Barnaba krenuše iz Perge i stigoše u Antiohiju pizidijsku. U dan subotni ušli su u sinagogu i sjeli. I mnogi Židovi i bogobojazne pridošlice pođoše za njima, koji su ih nagovarali ustrajati u milosti Božjoj.

Iduće se subote gotovo sav grad zgrnu čuti riječ Gospodnju. Kad su Židovi ugledali mnoštvo, puni zavisti psujući suprotstavljali su se onomu što je Pavao govorio. Na to im Pavao i Barnaba smjelo rekoše: »Trebalo je da se najprije vama navijesti riječ Božja. Ali kad je odbacujete i sami sebe ne smatrate dostojnima života vječnoga, obraćamo se evo poganima. Jer ovako nam je zapovjedio Gospodin:

’Postavih te za svjetlost poganima,

da budeš na spasenje do na kraj zemlje.’«

Pogani koji su slušali radovali su se i slavili riječ Gospodnju te povjerovaše oni koji bijahu određeni za život vječni. Riječ se pak Gospodnja pronese po svoj onoj pokrajini. Ali Židovi potakoše ugledne bogobojazne žene i prvake gradske te zametnuše progon protiv Pavla i Barnabe pa ih izbaciše iz svoga kraja. Oni pak stresu prašinu s nogu protiv njih pa odu u Ikonij. A učenici su se ispunjali radošću i Duhom Svetim.

Riječ Gospodnja.

 

 

 

Otpjevni psalam: Ps 100, 2-3.5

Pripjev: Njegov smo narod i ovce paše njegove.

Kliči Gospodinu, sva zemljo!
Služite Gospodinu u veselju!
Pred lice mu dođite
s radosnim klicanjem!

Znajte da je Gospodin Bog:
on nas stvori i mi smo njegovi,
njegov smo narod i ovce paše njegove.

Jer dobar je Gospodin,
dovijeka je ljubav njegova,
od koljena do koljena vjernost njegova.

 

 

 

Drugo čitanje: Otk 7, 9.14b-17 

Čitanje Otkrivenja svetog Ivana apostola

Ja, Ivan, vidjeh: eno velikoga mnoštva što ga nitko ne mogaše izbrojiti, iz svakoga naroda, i plemena, i puka, i jezika! Stoje pred prijestoljem i pred Jaganjcem odjeveni u bijele haljine; palme im u rukama. I reče mi jedan od starješina: »Oni dođoše iz nevolje velike i oprali su haljine svoje i ubijelili ih u krvi Jaganjčevoj. Zato su pred prijestoljem Božjim i služe mu dan i noć u hramu njegovu, i onaj koji sjedi na prijestolju razapet će šator svoj nad njima. Neće više gladovati ni žeđati, neće ih više paliti sunce nit ikakva žega jer – Jaganjac koji je posred prijestolja bit će pastir njihov i vodit će ih na izvore vodâ života. I otrt će Bog svaku suzu s očiju njihovih.«

Riječ Gospodnja.

 

 

Pjesma prije Evanđelja Iv 10, 14

Ja sam pastir dobri, govori Gospodin, i ja poznajem ovce svoje i mene poznaju moje.

 

 

Evanđelje: Iv 10, 27-30 

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

U ono vrijeme: Reče Isus: »Ovce moje slušaju glas moj; ja ih poznajem i one idu za mnom. Ja im dajem život vječni te neće propasti nikada i nitko ih neće ugrabiti iz moje ruke. Otac moj, koji mi ih dade, veći je od svih i nitko ih ne može ugrabiti iz ruke Očeve. Ja i Otac jedno smo.«

Riječ Gospodnja.

 

 

Duhovna misao

 

Isus – Dobri Pastir

                     

Danas je nedjelja Dobrog pastira.
Na početku razmišljanja o Isusu – Dobrom Pastiru i nedjelji Dobrog Pastira kada nas Crka na poseban način poziva na molitvu za svećenike i za nova svećenička i duhovna zvanja, jedno pitanje svim vjernicima: Tko je od vas roditelja i kada zadnji put se molio Gospi, Majci svećenika, da jedno od vaše djece Bog pozove u svećeničku službu kako bi Krista iz bližeg slijedilo i odazvalo se na Njegov poziv? Tko odgovori na ovo pitanje, bilo pozitivno ili negativno – bit će mu mnogo toga jasnije… A sad zašto Biblija uspoređuje Isusa s Dobrim Pastirom?

 

Pastir u Isusovo vrijeme

U Isusovo vrijeme pastiri su se posvema posvećivali svojim stadima. Nije bilo dovoljno paše ili hrane za stado u mjestima gdje su stanovali, tako da je pastir morao putovati sa svojim stadom tamo gdje je znao da ima hrane. Pasiri su tako tjednima i mjesecima boravili i noćevali sa stadima po dalekim pašnjacima, noćivali pod šatorom. Brinuli se za svoje ovce tražeći im ispašu, liječili su iznemogle i hrome, pazili da na putovanju svaka ovca može uhvatati korak. Pastir je sve svoje ovce poznavao po imenu. Možda nam najbolju sliku o tome može dati priča koju je prorok Natan ispričao kralju Davidu: „A siromah nemaše ništa osim jedne jedine ovčice koju bijaše kupio. Hranio ju je, i ona je rasla kraj njega i s njegovom djecom; jela je od njegova zalogaja, pila iz njegove čaše, spavala je na njegovu krilu. bila mu je kao kći“ (2 Sam 12,3). Može se slobodno kazati da je u to vrijeme život pastira bio tijesno vezan uz njegovo stado. Valjalo ga je braniti od divljih zvijeri, koji put i od razbojnika, kradljivaca. Takvog pastira Isus ima pred očima kada u današnjem evanđelju sebe uspoređuje s pastirom: „Ja sam pastir dobri. Pastir dobri život svoj polaže za ovce.“

 

Isus – lik ili slika pastira

Lik Pastira svoju punu istinu i jasnoću nalazi u Kristovu licu, i to u svjetlu otajstva njegove smrti i uskrsnuća. Isus kaže: "Ja sam pastir dobri" i odmah dodaje, što je temeljna karakteristika pastira: "Dobri pastir život svoj polaže za ovce" (Iv 10,11). Danas čitamo u Evanđelju svetog Ivana: "Ovce moje slušaju glas moj; ja ih poznajem i one idu za mnom. Ja im dajem život vječni te neće propasti nikada i nitko ih neće ugrabiti iz moje ruke" (Iv 10,27-28).

 

Ovce moje idu za mnom

Poslije Kristova uskrsnuća nitko ne može ići za Njim bez žive vjere i same Kristove ljubavi u sebi. Vjernost Isusu Kristu, Dobrom Pastiru, prije svega je pitanje tvoje vjere i ljubavi. To potvrđuju Isusove riječi nakon njegova uskrsnuća upućene nevjernome Tomi: »Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku i stavi je u moj bok i ne budi nevjeran, nego vjeran.« Odgovori mu Toma: »Gospodin moj i Bog moj!« - pa onda Isusove riječi Petru: „Šimune, sine Jonin! Ljubiš li me više od ostalih?“ Ražalosti se Petar što ga upita treći put: »Voliš li me?« pa mu odgovori: »Gospodine, ti sve znaš! Tebi je poznato da te volim.« Kaže mu Isus: »Pasi ovce moje!« Konačno, Petrova ljubav postaje Isus i njegova ljubav. Petar bez Kristove ljubavi nije mogao voditi Crkvu ili ispuniti zadaću: «Pasi ovce moje!»

Zato je najveća potreba svakoga od nas i danas otkriti radost nasljedovanja Isusa Krista kako bismo postali ljudi žive vjere i ljubavi koja je sam Isus.Jer, »Bog je ljubav i tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje, i Bog u njemu« (1 Iv 4,16). Ove riječi su središte kršćanske vjere i put na koji smo pozvani. To je put ljubavi. To je put Isusa Krista. To je put kojim dolazimo do najkraće definicije kršćanskog života: »I mi smo upoznali ljubav koju Bog ima prema nama i povjerovali joj.« Kršćani su tako tijesno POVEZANI S KRISTOM u ljubavi i poznavanju Krista.

 

Odnos između Dobrog Pastira i njegova stada

Evanđelje svetog Ivana, u desetom poglavlju, opisuje nam posebne značajke odnosa između Krista Pastira i njegova naroda, stada. To je tako tijesan odnos da nitko neće moći nikada oteti ovce iz njegovih ruku. One su, naime, povezane s njim svezom ljubavi i uzajamnog poznavanja. Ostaje nam se upitati, kao kršćanima, jesmo li mi povezani s Isusom svezom ljubavi i uzajamnim poznavanjem?

 

Naše ponašanje prema Dobrom Pastiru

Istodobno, ponašanje stada prema Dobrom Pastiru, Kristu, evanđelist prikazuje s dva točno određena glagola: slušati i slijediti. Ti izrazi označavaju temeljne osobine onih koji nasljeduju Gospodina. To je ponajprije slušanje njegove riječi, iz koje se rađa i kojom se hrani vjera. Iz slušanja zatim proizlazi nasljedovanje Isusa, a prvenstveno ga trebamo nasljedovati kada nam kaže, što je nakon Posljednje večere (prve svete mise) rekao svojim učenicima: „Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas tako i vi ljubite jedni druge. Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge“ (Iv 13,34-35). "Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti" (Iv 14,23).

 

Sveta misa je hrana koju nam je pripravio Dobri Pastir

Vjera i ljubav su duboko povezane sa svetom misom s kojom smo dovedeni izravno do središnje točke, do vrhunca objave Boga kao Pastira svoga naroda, naroda kojemu je pripremio za hranu ili pašu gozbu ljubavi koja je On sam: „Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati tijelo je moje - za život svijeta. Tijelo je moje jelo istinsko, krv je moja piće istinsko. Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu. Kao što je mene poslao živi Otac i ja živim po Ocu, tako i onaj koji mene blaguje živjet će po meni. Ovo je kruh koji je s neba sišao, ne kao onaj koji jedoše očevi i pomriješe. Tko jede ovaj kruh, živjet će uvijeke“ (Iv 6,51.55-58).

Ova je središnja točka i vrhunac Božje objave koja se ispunila u Isusu koji umire na križu i uskrisuje iz groba treći dan, kao što u misi molimo: „Tvoju smrt, Gospodine, naviještamo, Tvoje uskrsnuće SLAVIMO!“ Misa je trajni Isusov Uskrs, „vrata“ kroz koja se ulazi u vječni život. Samo kroz ta "vrata"- vrata misne žrtve, muškarci i žene svih vremena i mjesta mogu ući u vječni život; i na svom "svetom putu" mogu biti izvedeni iz ropstva grijeha i odvedeni u "obećanu zemlju" na "zelene pašnjake" – livade mira i beskrajne radosti (usp. Iv 10,7.9; Ps 77,14). ,20; Psalam 23:2). Po misi Bog nas i danas ljubi, hrani i spašava i nitko i ništa nas ne bi trebalo istrgnuti iz njegovih ruku. Zato je sveta misa neodvojiva od svećeničkog poziva i našega kršćanskoga života. Ako i kada se zanemari slavlje Kristove žrtve ili svete mise, sve u Crkvi i kršćankom životu gubi svoju snagu - i sakramenti i molitva. Zato su nam potrebna svećenička zvanja.

 

Isus nije došao na zemlju da nas oslobodi svih križeva

Nemojmo se zavaravati! Isus nije došao na Zemlju da nas oslobodi svih križeva, nego da nas nauči kako ih treba prihvaćati i nositi. “Ako tko hoće ići za mnom, neka se odreče samog sebe, neka uzme svoj križ i neka me slijedi” (Mt 16,24).

Križ je duboko utkan u našu ljudsku narav i od njega se ne može pobjeći. Osoba koja se ne može sa svojim križem pomiriti, koja ga ne želi ili ne može prihvatiti - jest nezrela osoba koja bježi od stvarnosti. Osoba koja ne prihvaća križ, ne prihvaća ni samu sebe. Križ nije, prije svega, nešto što nam je nametnuto izvana, nego sastavni dio naše ljudske naravi. Tko ne prihvaća svoj križ, tj. tko ne prihvaća svakodnevne teškoće koje mu život donosi, nego ostane u iluziji kako sve mora biti onako kako on zaželi, a to je život bez križa, takva osoba postaje neurotičar. Neurotici su ljudi koji se bune što je život takav kakav jest, dakle težak, a ne onakav kakvog bi oni željeli da bude, tj. život bez križa.

 

Križ nije konačni cilj. Ubijelimo svoje „haljine“ u krvi Jaganjčevoj

Treba odmah reći kako križ nije konačni cilj. Bog je zamislio čovjekov život bez križa, ali je sam čovjek svojim grijehom unio u ovaj svijet i u svoj život križ. A Isus je onda želeći uništiti grijeh svijeta prihvatio taj križ koji je po grijehu ušao u ovaj svijet.

Bog će otrti svaku suzu s naših očiju i u Kraljevstvu Božjemu neće više biti, ne samo nikakvoga križa, nego neće više biti ni smrti, ni starog svijeta, nego će sve biti novo i neizrecivo lijepo. Međutim, ulazak u taj čudesno lijepi Božji svijet bez križa, događa se prihvaćanjem križa na ovom svijetukako čitamo u današnjem drgom čitanju: „Ja, Ivan, vidjeh: eno velikoga mnoštva što ga nitko ne mogaše izbrojiti, iz svakoga naroda, i plemena, i puka, i jezika! Stoje pred prijestoljem i pred Jaganjcem odjeveni u bijele haljine; palme im u rukama. I reče mi jedan od starješina: »Oni dođoše iz nevolje velike i oprali su haljine svoje i ubijelili ih u krvi Jaganjčevoj. Zato su pred prijestoljem Božjim i služe mu dan i noć u hramu njegovu, i onaj koji sjedi na prijestolju razapet će šator svoj nad njima. Neće više gladovati ni žeđati, neće ih više paliti sunce nit ikakva žega jer – Jaganjac koji je posred prijestolja bit će pastir njihov i vodit će ih na izvore vodâ života. I otrt će Bog svaku suzu s očiju njihovih.«

 

Pozvani smo danas moliti za svećenike, svećenička i duhovna zvanja

Nitko ne može moliti za svećenička zvanja bez dobrog poznavanja Isusa Krista i njegove riječi, bez poslušnosti Isusu i bez nasljedovanja Isusa; bez žive vjere, bez Kristove ljubavi i svete mise. Sa svim tim mi smo čvrsto u Krstovim rukama i tada smijemo i možemo moliti za svećenička zvanja.

                  

Zvanja niče iz molitve

Postoji priča o jednom mjestu u Italiji za koje su mnogi sociolozi i drugi stručnjaci pokazali iznimno zanimanje. Naime, u mjestu koje broji 500-tinjak obitelji bilo je 300 mladića i djevojaka koji su se odlučili na duhovni poziv. Sve je zaintrigirao taj podatak i počeli su istraživati kako je to moguće! Otkrili su, da je skoro iz svake obitelji netko svećenik ili časna sestra. A onda su saznali i razlog tomu. Naime, u njihovoj župi se redovito molilo za duhovna zvanja, i to na način, da su roditelji molili Gospu, Majku svećenika, da jedno od njihove djece pozove u svećeički službu kako bi Krista iz bližeg slijedilo i odazvalo se na Njegov poziv. Lako je slati „tuđu“ djecu i govoriti kako je to lako i dobro. U našem narodu je uvriježeno mišljenje kako je svećenicima lako i kako ništa ne rade, a imaju sve. Bilo bi lijepo kad bismo slijedili primjer ovih roditelja iz Italije i tako molili.

Draga braćo i sestre, ojačani uskrsnom radošću i vjerom u Uskrsloga, ne zaboravite da je svaki kršćanin i svećenik i to po općem svećenstvu koje nastupa s našim krštenjem. Povjerimo svoje naume i nakane Djevici Mariji, Majci svećenika i Majci svih kršćana, da bude što više roditelja koji redovito mole Gospu da jedno od njihove djece Bog pozove u svećeničku službu kako bi Krista izbližeg slijedilo i odazvalo se na Njegov poziv. Amen.