5. nedjelja kroz crkvenu godinu C – 06. 02. 2022.

Misna čitanja

Prvo čitanje: Iz 6,1-2a. 3-8

Čitanje Knjige proroka Izaije

One godine kada umrije kralj Uzija, vidjeh Gospodina gdje sjedi na prijestolju visoku i uzvišenu. Skuti njegova plašta ispunjahu svetište. Iznad njega stajahu serafi i klicahu jedan drugome: „Svet! Svet! Svet! Gospodin nad vojskama! Puna je sva zemlja slave njegove!“

Od gromka glasa onih koji klicahu stresoše se dvorci na pragovima, a Dom se napuni dimom. Rekoh: „Jao meni, propadoh jer čovjek sam nečistih usana. U narodu nečistih usana prebivam, a oči mi vidješe Kralja, Gospodina nad vojskama!“

Jedan od serafa doletje k meni: u ruci mu žerava koju uze kliještima sa žrtvenika; dotače se njome mojih usta i reče: „Evo, usne je tvoje dotaklo, krivica je skinuta i grijeh oprošten.“ Tada čuh glas Gospodnji: „Koga da pošaljem? I tko će nam poći?“ Ja rekoh: „Evo me, mene pošalji!“

Riječ Gospodnja

 

Pripjevni psalam -  138

- Pred licem anđela pjevam tebi, Gospodine. https://youtu.be/UNMIc5-I1aU

Zahvaljujem ti, Gospodine, iz svega srca

jer si čuo riječi mojih usta.

Pred licem anđelâ pjevam tebi,

bacam se nice prema svetom hramu tvojemu.

 

Zahvaljujem imenu tvojem

za tvoju dobrotu i vjernost.

Kad sam te zazvao, uslišio si me,

dušu si moju pokrijepio.

 

Nek ti zahvaljuju, Gospodine, svi kraljevi zemlje

kad čuju riječi usta tvojih,

nek pjevaju putove Gospodnje:

»Zaista, velika je slava Gospodnja!«

 

Gospodine, tvoja me desnica spašava!

Gospodin će dovršiti što započe za me!

Gospodine, vječna je ljubav tvoja:

djelo ruku svojih ne zapusti!

 

 

Drugo čitanje: 1 Kor 15, 1-11

Čitanje Prve poslanice svetog Pavla apostola Korinćanima

Dozivljem vam, braćo, u pamet evanđelje koje vam navijestih, koje primiste, u kome stojite, po kojem se spasavate, ako držite što sam vam navijestio; osim ako uzalud povjerovaste. Doista, predadoh vam ponajprije što i primih: Krist umrije za grijehe naše po Pismima; bî pokopan i uskrišen treći dan po Pismima; ukaza se Kefi, zatim dvanaestorici. Potom se ukaza braći, kojih bijaše više od pet stotina zajedno; većina ih još i sada živi, a neki usnuše. Zatim se ukaza Jakovu, onda svim apostolima. Najposlije, kao nedonoščetu, ukaza se i meni. Da, ja sam najmanji među apostolima i nisam dostojan zvati se apostolom jer sam progonio Crkvu Božju. Ali milošću Božjom jesam što jesam i njegova milost prema meni ne bijaše zaludna; štoviše, trudio sam se više nego svi oni - ali ne ja, nego milost Božja sa mnom. Ili dakle ja ili oni: tako propovijedamo, tako vjerujete.

Riječ Gospodnja

 

Pjesma prije Evanđelja: Mt 4,19

Hajdete za mnom, govori Gospodin,učinit ću vas ribarima ljudi!

 

Evanđelje: Lk  5,1-11

Čitanje svetog Evanđelja po Luki

U ono vrijeme:Dok se jednom oko njega gurao narod da čuje riječ Božju, stajaše on pokraj Genezaretskog jezera. Spazi dvije lađe gdje stoje uz obalu; ribari bili izašli iz njih i ispirali mreže. Uđe u jednu od tih lađa; bila je Šimunova pa zamoli Šimuna da malo otisne od kraja. Sjedne te iz lađe poučavaše mnoštvo. Kada dovrši pouku, reče Šimunu: «Izvezi na pučinu i bacite mreže za lov.»

- Odgovori Šimun: «Učitelju, svu smo se noć trudili i ništa ne ulovismo, ali na tvoju riječ bacit ću mreže.» Učiniše tako te uhvatiše veoma mnogo riba; mreže im se gotovo razdirale. Mahnuše drugovima na drugoj lađi da im dođu pomoći. Oni dođoše i napuniše obje lađe, Umalo im ne potonuše. Vidjevši to, Šimun Petar pade do nogu Isusovih govoreći: «Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!» Zbog lovine riba što ih uloviše bijaše se zapanjio on i svi koji bijahu s njime, a tako i Jakov i Ivan, Zebedejevi sinovi, drugovi Šimunovi. Isus reče Šimunu: «Ne boj se! Odsada ćeš loviti ljude!»

- Oni izvukoše lađe na kopno, ostaviše sve i pođoše za njim.

Riječ Gospodnja

 

 

Duhovna misa

 

Gospodin Isus Krist - koji nas je pozvao
- uvijek je uz nas i nikada nas ne napušta

 

"Neka u vama bude isto mišljenje kao i u Kristu Isusu"                                                                                                     

Draga braćo i sestre!

Zadnje dvije nedjelje svojim misnim čitanjima su govorile o Crkvi, o Crkvi u slici ljudskoga tijela kojoj je  glava Isus Krist. Crkva Božja tako postoji i danas, i ona je i dalje važan instrument po kojemu nas Bog spašava i ljubi. Danas ima mnogo ljudi koji ponizno vjeruju, trpe i ljube, i u kojima nam se pokazuje pravi Bog, Bog koji nas ljubi i spašava. I danas Bog u svijetu ima svoje svjedoke, i mnoge mučenike (martyres). Da bismo ih vidjeli i čuli, potrebne su nam oči vjere, Božje oči. Ako se osvrnemo oko sebe i poslušamo pažljivim srcem, Krisove svjedoke danas možemo pronaći posvuda, naročito među običnim ljudima, no i na visokim crkvenim položajima, one koji svjedoče za Boga svojim životom i trpljenjem. To su ljudi koji su se spremno ODAZVALI NA BOŽJI POZIV po Isusu Kristu o čemu govore današnja misna čitanja: Božji poziv.

 

Božji poziv

Misna čitanja ove pete nedjelje kroz godinu predstavlja nam temu Božjeg poziva ili Božji poziv.

U divnom viđenju, Izaija se našao pred licem tri put svetoga Gospodina i obuzet je velikim strahom i dubokim osjećajem zbog svoje grešnosti i svoje nedostojnosti. Ali serafin čisti njegova usta žeravom i briše njegov grijeh te on, osjetivši se spremnim odgovoriti na poziv, kliče: "Evo me, mene pošalji!" (usp. Iz 6,1-2.3-8).

Isti slijed osjećaja prisutan je i u izvješću o čudesnom ribolovu, o kojem govori današnji ulomak iz Evanđelja. Pozvani od Isusa baciti mreže, usprkos tome što čitavu noć nisu ništa ulovili, Šimun Petar i drugi apostoli, povjerovavši u njegovu riječ, uloviše mnoštvo riba. Pred tim čudom, Šimun Petar se ne baca Isusu u zagrljaj kako bi time izrazio radost zbog neočekivanog ulova, već se, kao što izvješćuje evanđelist Luka, baca se pred njegove noge govoreći: "Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!" (usp. Lk 5,10). Nato ga Isus poče bodriti: "Ne boj se! Odsada ćeš loviti ljude!"; i, ostavivši sve, on pođe za njim.

Pavao također, podsjećajući da je bio progonitelj Crkve, govori kako je nedostojan zvati se apostolom, ali priznaje da je milost Božja učinila u njemu čuda i, usprkos vlastitim ograničenjima, povjerila mu zadatak i čast propovijedati evanđelje (usp. 1 Kor 15,8-10).

U ta tri iskustva vidimo kako istinski susret s Bogom potiče čovjeka prepoznati vlastito duhovno siromaštvo i nedostojnost, prepoznati vlastito ograničenje i vlastiti grijeh. Ali, usprkos toj krhkosti i slabosti, Gospodin, bogat milosrđem i oproštenjem, preobražava čovjekov život i poziva čovjeka da ga slijedi: «Hajde za mnom!»

Poniznost koju su posvjedočili Izaija, Petar i Pavao poziva sve nas koji su primili dar Božjeg poziva po Isusu Kristu, da ne gledamo na vlastita ograničenja i svoje slabosti, nego da svoj pogled čvrsto upremo u Gospodina Isusa Krista i na njegovo milosrđe, kako bi došlo do obraćenja našega srca."Čovjek gleda na oči, a Bog gleda što je u srcu" (1 Sam 16,7). Tako su mnogi, koji su i sami istina siromašni i slabi, ali kada su povjerovali Isusu, postali su neustrašivi apostoli i navjestitelji spasenja.

 

I nama je potrebna poniznost ako želimo odgovoriti na Božji poziv po Isusu Kristu

Poniznost je temelj sveg duhovnog života. Poniznost je majka kršćankoga života. Ako se sjetimo da je Sotona pao zbog svoga ponosa: Non serviam, 'Neću služiti' – bit će nam jasno šta je poniznost. S druge strane, poniznost se uvijek tumači odgvorom Blažene Djevice Marije anđelu Gabrijelu: «Evo službenice Gospodnje, nek mi bud po riječi tvojoj!»

Tako je u susretu s rođakinjom Elizabetom Gospa nazvana blaženom među svim ženama; blaženom, jer je povjerovala da će se ispuniti riječi koje joj je Gospodin rekao. Marija uzvraća Gospodinu pjevanjem himna: »Veliča duša moja Gospodina « (Lk 1,46) s kojim ona uzdiže i veliča Boga, s kojim na vidjelo dolazi njezina vjera. Ona sebe ubraja među "siromašne" i "ponizne" koji se ne uzdaju u vlastite snage, već svoje pouzdanje stavljaju u Boga. Njena poniznost stvara prostor Božjem djelovanju koje je u moći učiniti tako velika djela unatoč našoj ljudskoj slabosti koja kada prijeđe u poslušnost Božjoj riječi - čini čuda. Marija je velika upravo zato što ne želi veličati samu sebe, već Boga. Ona je ponizna! Njezina je jedina želja biti službenica Božja (usp. Lk 1,38.48). Ona zna kako je jedini način da pridonese spasenju svijeta taj, da se namjesto, da ostvaruje vlastite projekte, stavi potpuno na raspolaganje Bogu i njegovoj volji. Njena poniznost stvara prostor Božjem djelovanju.

Božji poziv nas poziva na poniznost koju su posvjedočili Izaija, Petar i Pavao, da ne gledamo na vlastitu ograničenost, na svoje grijehe, nego da se ostavimo grijeha i svoj pogled čvrsto upravimo u Gospodina Isusa Krista i na njegovo milosrđe, kako bi obratili srce svoje i nastavili, s radošću, ići za onim koji uzeo lik sluge, ponizio samog sebe i bio i ostao poslušan svom Nebeskom Ocu, sve do smrti na križu.

 

Jedinstvo u poniznosti

Ima li dakle u Kristu kakve utjehe, ima li kakva ljubazna bodrenja, ima li kakva zajedništva Duha, ima li kakva srca i samilosti, 2 ispunite me radošću: složni budite, istu ljubav njegujte, jednodušni, jedne misli budite; 3 nikakvo suparništvo ni umišljenost, nego – u poniznosti jedni druge smatrajte višima od sebe; 4 ne starajte se samo svaki za svoje, nego i za ono što se tiče drugih! 5 Neka u vama bude isto mišljenje kao i u Kristu Isusu« (Fil 2, 1-11).

Sveti Augustin je rekao kako je poniznost temelj svih drugih kreposti (i vjere i nade i ljubavi). Stoga, u duši u kojoj poniznost ne djeluje, ne može biti niti jedna druga krepost osim samo naizgled da smo kršćani, a srce i način življenja su nam daleko od onga što Bog traži od nas.

- Danomice bismo trebali moliti Gospodina cijelim srcem za poniznost, za milost da shvatimo da smo u sebi ništavni, te da naša tjelesna i duhovna dobra proizlaze od Njega samoga - kaže Ivan Maria Vianney.

Zazovimo majčinski zagovor Blažene Djevice Marije, Majke Božje i Majke Crkve, da prati svakog od nas i čitavu misijsku zajednicu. Dragi vjernici; Bog i danas vodi svoju Crkvu, uvijek je podupire, a osobito u teškim trenucima. Ne gubimo nikada taj pogled vjere, to je jedini pravi pogled na Crkvu i svijet. Neka u srcu svakog od nas, bude uvijek radosna sigurnost da je Gospodin - koji nas je pozvao - uvijek uz nas, da nas ne napušta, da nam je blizu i grli nas svojom ljubavlju. Amen.