14. nedjelja kroz godinu B
04. 07. 2021.

Misna čitanja:

Prvo čitanje: Ez 2, 2-5

Rod su odmetnički, ali neka znaju da je prorok među njima.

Čitanje Knjige proroka Ezekiela

U one dane: Uđe u me duh te me podiže na noge i ja čuh glas onoga koji mi govoraše. I reče mi: »Sine čovječji, šaljem te k sinovima Izraelovim, k narodu odmetničkom što se odvrže od mene. Oni i oci njihovi bunili su se protiv mene sve do dana današnjega. Šaljem te k sinovima tvrdokorna pogleda i okorjela srca. Reci im: ’Ovo govori Gospodin Bog!’ I poslušali oni ili ne poslušali - rod su odmetnički – neka znaju da je prorok među njima.«

Riječ Gospodnja.

 

Otpjevni psalam: Ps 123, 1-4

Pripjev: Oči su naše uprte u Gospodina dok nam se ne smiluje.
https://youtu.be/ccQF_SnSu9M

Oči svoje uzdižem k tebi
koji u nebesima prebivaš.

Evo, kao što su uprte oči slugu u ruke gospodara
i oči sluškinje u ruke gospodarice,
tako su oči naše uprte u Gospodina, Boga našega,
dok nam se ne smiluje.

Smiluj nam se, Gospodine, smiluj se nama
jer se do grla nasitismo prezira.
Presita nam je duša
podsmijeha obijesnih, poruga oholih.

 

Drugo čitanje: 2Kor 12, 7-10

Hvalit ću se svojim slabostima da se nastani u meni snaga Kristova.

Čitanje Druge poslanice svetoga Pavla apostola Korinćanima

Braćo: Da se zbog uzvišenosti objavâ ne bih uzoholio, dan mi je trn u tijelu, anđeo Sotonin, da me udara da se ne uzoholim. Za to sam triput molio Gospodina da odstupi od mene. A on mi reče: »Dosta ti je moja milost jer snaga se u slabosti usavršuje.« Najradije ću se dakle još više hvaliti svojim slabostima da se nastani u meni snaga Kristova. Zato uživam u slabostima, uvredama, poteškoćama, progonstvima, tjeskobama poradi Krista. Jer kad sam slab, onda sam jak.

Riječ Gospodnja.

 

Pjesma prije Evanđelja : usp. Lk 4,18

Duh Gospodnji na meni je: on me posla blagovjesnikom biti siromasima.

 

Evanđelje: Mk 6,1-6

Nije prorok bez časti doli u svom zavičaju.

Čitanje svetog Evanđelja po Marku

U ono vrijeme: Isus dođe u svoj zavičaj. A doprate ga učenici. I kada dođe subota, poče učiti u sinagogi. I mnogi što su ga slušali preneraženi govorahu: »Odakle to ovome? Kakva li mu je mudrost dana? I kakva se to silna djela događaju po njegovim rukama? Nije li ovo drvodjelja, sin Marijin, i brat Jakovljev, i Josipov, i Judin, i Šimunov? I nisu li mu sestre ovdje među nama?« I sablažnjavahu se o njega.

A Isus im govoraše: »Nije prorok bez časti doli u svom zavičaju i među rodbinom i u svom domu.« I ne mogaše ondje učiniti ni jedno čudo, osim što ozdravi nekoliko nemoćnika stavivši ruke na njih. I čudio se njihovoj nevjeri.

Riječ Gospodnja.

 

 

Evanđelje na njemačkom:

EvangeliumMk 6, 1b–6

Nirgends ist ein Prophet ohne Ansehen außer in seiner Heimat

Aus dem heiligen Evangelium nach Markus.

In jener Zeit kam Jesus in seine Heimatstadt; seine Jünger folgten ihm nach. Am Sabbat lehrte er in der Synagoge. Und die vielen Menschen, die ihm zuhörten, gerieten außer sich vor Staunen und sagten: Woher hat er das alles? Was ist das für eine Weisheit, die ihm gegeben ist? Und was sind das für Machttaten, die durch ihn geschehen?

Ist das nicht der Zimmermann, der Sohn der Maria und der Bruder von Jakobus, Joses, Judas und Simon? Leben nicht seine Schwestern hier unter uns? Und sie nahmen Anstoß an ihm.

Da sagte Jesus zu ihnen: Nirgends ist ein Prophet ohne Ansehen außer in seiner Heimat, bei seinen Verwandten und in seiner Familie. Und er konnte dort keine Machttat tun; nur einigen Kranken legte er die Hände auf und heilte sie.

Und er wunderte sich über ihren Unglauben. Und Jesus zog durch die benachbarten Dörfer und lehrte dort.

 

Duhovna misao

"Nijedan prorok nije dobro došao u svojem kraju!“

Nirgends ist ein Prophet ohne Ansehen außer in seiner Heimat

 

Božja ljubav i znakovi Božje ljubavi se ostvaruju samo tamo gdje Božja ljubav u Isusu Kristu susreće čovjekovu živu i veliku vjeru!

 

Svima nama ostaje pitanje: Kako to da ne opažamo da Bog ne stanuje negdje daleko iza oblaka. On je TU. Bog je poslao svoga Sina da OBNOVI SVIJET, da nas same Isus obnovi i pretvara u sebe kao što kruh na oltaru pretvara u svoje tijelo (dass wir uns erneuern lassen, verwandeln lassen, als neue Menschen aus diesem neuen Beginn her leben).

Zato je upravo Isus Krist najveći Božji dar ovom svijetu i svima nama; On je i najveće čudo svemira, u Isusu Kristu je sva Božja ljubav stavljena u jedno ljudsko srce i ljudsko lice. Tko vidi Isusa vidi i Boga! Čovjek Isus iz Nazareta je odsjaj lica Božjega. U njemu Bog u punini stanuje među nama i s nama. Sve do svršetka svijeta. U Njemu je Bog: „Bog s nama“.

Zašto mi ljudi onda tražimo stalno da se Isus ponaša kao što mi želimo i hoćemo? Zašto mi ljudi tražimo neke druge znakove, druga čudesa s kojima bi se Isus trebao dokazati, a ne prihvaćamo Isusa Krista kao najveći Božji dar?

Ostaje pitanje za sve nas: Bi li se Isus čudio i našoj nevjeri kao što se čudio nevjeri svojih sumještana u Nazaretu?

 

Draga braćo i sestre!

Želim se kratko zadržati na ulomku iz Evanđelja ove nedjelje iz kojeg je preuzeta poznata izreka "Nijedan prorok nije dobro došao u svojem zavičaju, u kraju u kojem je odrastao» (usp. Mk 6, 4).

Naime, svi stanovnici Nazareta su znali da se s njihovim sumještanom Isusom počelo događati nešto čudno. I do njih je stigao glas o onome što je on govorio i činio: ozdravljao bolesnike, izgonio zloduhe, ozdravljao mnoge koje su mučile razne bolesti: guba, sljepoća, hromost, nijemost, uskrsio Lazara, uskrsio sina jedinca jedne udovice... Danas Isusa vide ispred sebe. U svoj sinagogi u Nazaretu. Čuju ono što govori. Sve to u njima izaziva brojna pitanja: „Odakle to ovome? Kakva mu je mudrost data? I kakva se to silna djela događaju po njegovim rukama?“

 

„Nije prorok bez časti, doli u svom domu, u svom zavičaju i među rodbinom i u svom domu.“

Isusovi sumještani su zbunjeni. Da ga nisu poznavali, vjerojatno bi mu priznali da je poseban, silan i velik prorok. Ovako, oni ga poznaju. I jer ga poznaju, ne mogu prihvatiti da se po njemu može dogoditi išta posebno i veliko. „I sablažnjavahu se o njega.“ (gerieten außer sich vor Staunen). Razlog sablazni nije ono što Isus govori i čini, nego što je bio „drvodjelja, sin Marijin, i brat Jakovljev, i Josipov, i Judin, i Šimunov“, onaj čije su sestre među njima, onaj koji je, drugim riječima, trebao govoriti i činiti ono što oni govore i čine, trebao je ostati na njihovoj razini, a ne izdići se iznad toga i biti drukčiji. I zato Isus, koji je bio poseban i činio velika djela, zbog njihov enevjere kojoj se čudio, među njima nije mogao učiniti ni jedno čudo. I mogao je samo sa žaljenjem ustvrditi: „Nije prorok bez časti, doli u svom domu, u svom zavičaju i među rodbinom i u svom domu.“

 

Potrebno je izdići svoj pogled iznad čisto ovozemaljske zbilje i otvoriti se Bogu i Božjoj ljubavi i to s velikom vjerom

Naime, nakon što je Isus, s tridesetak godina, napustio Nazaret i neko vrijeme prolazio krajevima propovijedajući i čineći ozdravljenja na drugim mjestima, vratio se jednom prigodom u svoj kraj i počeo naučavati u sinagogi. Njegovi su sugrađani "preneraženi" (gerieten außer sich vor Staunen) zbog njegove mudrosti i, budući da su ga poznavali kao "sina Marijina" i "drvodjeljina" koji je živio među njima, namjesto da ga prime s vjerom, oni se sablažnjavahu o njega (usp. Mk 6, 2-3). Zaključak je: Kada ljudi dobro poznaju nekog čovjeka, teško im je izdići svoj pogled iznad čisto ovozemaljske zbilje tog čovjeka i otvoriti se Bogu. Upravo je to potrebno!  

Nemoguće je živjeti u Crkvi, crkvenoj i bilo kojoj drugoj zajednici, u braku, u obitelji, ako se svatko od nas ne zna izdići iznad onoga što je ljudsko, kako bi sveti Pavao rekao: «iznad moje slabosti» i početi život i drugoga gledati Božjim očima i ljubiti Božjom ljubavlju.

 

Isus se čudio njihovoj nevjeri

Dakle, čini se da Isus - kao što se kaže - pokušava samom sebi objasniti loš prijem na kojeg je naišao u Nazaretu. Međutim, na kraju izvješća, nalazimo jedno opažanje koje govori sasvim suprotno. Evanđelist piše, naime, da se Isus "čudio njihovoj nevjeri" (Mk 6, 6). Ius se čudio – kako je moguće da ne prepoznaju Božju prisutnost na djelu, svjetlo Istine? Zašto se ne otvore Bogu koji je htio dijeliti s nama naše slabosti?

Zbog te duhovne skučenosti, Isus nije mogao u Nazaretu "učiniti ni jedno čudo, osim što ozdravi nekoliko nemoćnika stavivši ruke na njih" (Mk 6, 5). Naime, Kristova čuda nisu pokazivanje moći, već znakovi prihvaćene Božje ljubavi, koja se ostvaruje tamo gdje se susreće čovjekovova živa vjera. Origen piše: "Jednako kao što među ljudima postoji neka prirodna uzajamna privlačnost, kao između magneta i željeza… tako čovjekova živa i jaka vjera privlači Božju moć, Božju ljubav.»

 

I mi smo u opasnosti da nam Isus postane «običan»

Svi smo mi u opasnosti da Isusa svedemo na nivo svoga razmišljanja i zamišljanja; na naš nivo i tražimo od njega da On čini ono što mi želimo i hoćemo, a ne obratno..
- Mi tražimo od Boga izvanredna djela, ali ga ne prepoznajemo i ne priznajemo u običnim stvarima, događajima i ljudima. Tražimo, na primjer, njegovu prisutnost u dobrom zdravlju, uspjehu, sreći…, a zaboravljamo da je on prisutan, dapače još i više, u našoj bolesti, neuspjehu, nesreći…
- Božje djelovanje prepoznajemo u onima koji su nam daleko i s kojima ne živimo, a zaboravljamo da je za nas, dapače još i više, sa svojim djelovanjem Bog prisutan u ljubavi muža i žene, otvorenosti novom životu, rađanju, trudu roditelja oko odgoja djece, molitvi i dobrom savjetu djedova i baka…
- Isusa, u ovom istom smislu, često tražimo u nekom dalekom svetištu ili u velikim blagdanima, hodočašćima i «karizmaticima», a zaboravljamo da je on također prisutan, za nas dapače još i više, u svakoj župnoj crkvi, i svake nedjelje, i svakog blagdana kad smo kao vjernici pozvani na misu, ali i kada čistimo crkvu…

 

Možda bi se Isus začudio i našoj nevjeri

Svi smo mi u opasnosti da se naviknemo na Isusa, da nam postane „običan“ do te mjere da ga ne prepoznamo kao najveći DAR Neba i Zemlje, nego sebe ističemo. Tako, naviknuvši se na Isusa, mi odemo nedjeljom na misu, prekrstimo se, ali ne pada nam napamet razmišljati bi li se Isus čudio i mojoj ili našoj nevjeri!

Sa žaljenjem možemo ustvrditi da se danas mi premalo čudimo činjenici da među vjernicima ima mnogo nevjernika, kao što ih je bilo u sinagogi u Nazaretu; da u brakovima i obiteljima ima toliko nevjernika… kojima nevalja Kristova Crkva, kojima nevalja svećenik, koji govore i protiv Crkve i protiv svećenika, koji ne idu na misu, ne organiziraju obiteljsku molitvu. Sve i svakoga kritiziraju, a sami ništa ne žele učiniti; ne žele se izdignuti iznad onog ljudskoga i gledati i Crkvu i svećenika i brata čovjeka Kristovim očima.   

Svatko bi od nas trebao sebi postaviti pitanje, pa i oni koji pohađaju svetu misu i primaju sakramente, koliko ja uopće vjerujem? Koliko vjeruje moj muž; žena, djeca… Možda bi se Isus i danas začudio našoj nevjeri kao što se čudio u sinagogi nevjeri svojih sumještana u Nazaretu…

 

Naučimo kakvi bismo trebali biti

Današnje nas evanđelje ne poziva samo na to da se od Isusovih suvremenika naučimo kakvi ne bismo trebali biti, nego je ono za nas poziv da naučimo kakvi bismo trebali biti. I mi smo izabrani poput svetog Pavla da upravo budemo navjestitelji evanđelja i svjedocima evanđelja Božje ljubavi prije svega «našima». Važno je, međutim, da nas u tome naše vrijeme i mentalitet ne učine prosječnima, nego je potrebno da budemo, pa i po cijenu neprihvaćanja i odbacivanja, drukčiji, Kristovi. U ovom biti drukčiji osobito moramo paziti na dvije opasnosti u koje lako možemo upasti.

 

Strah od neuspjeha

Prva je opasnost strah od neuspjeha, strah od onog biti drukčiji, biti poput Krista, jer ako smo takvi imamo strah da nećemo biti prihvaćeni u društvu. Ovo je problem s kojim se suočavaju mnogi, a osobito mladi kršćani. To je taj strah koji koči i onesposobljuje za biti ono što smo pozvani biti: BITI KRISTOVI, biti kršćani.

 

Oholost

Druga opasnost je oholost koja nas zna uhvatiti jer mislimo da smo bolji od drugih. Nitko se ne bi trebao zbog toga uzoholiti i misliti da je on bolji od drugih. Na taj način nitko ne može svjedočiti Isusa Krista. Nažalost, takva osoba može biti samo prepreka drugima da susretnu Krista. Isus nije i ne može biti u oholosti. Isus je prisutan u poniznosti. Naša je snaga Isus Krist u našoj slabosti. Istinite su riječi: „Jer kad sam slab, onda sam jak.“

 

Ne ostanimo sinovi tvdokorna pogleda i okorjela srca!

Uspijemo li odoljeti ovim dvjema napastima, napasti straha i napasti oholosti, moći ćemo u otvorenosti Božjem poslanju i njegovoj milosti, koja je uvijek dostatna za ono poslanje koje Bog ima s nama, biti poput Krista i pružati svoje kršćansko svjedočenje usprkos svim protivštinama, pokazujući svima da Bog ljubi i poštiva svakoga čovjeka, ali ujedno šalje proroka: »Sine čovječji, šaljem te … k narodu odmetničkom što se odmetnu ili odvrže od mene. … Šaljem te k sinovima tvrdokorna pogleda i okorjela srca. Reci im: ’Ovo govori Gospodin Bog!’ I poslušali oni ili ne poslušali - rod su odmetnički - neka znaju da je prorok među njima.«

Mi bismo trebali znati: i kada molimo, i kada radimo i kada govorimo i kada smo u crkvi - da je ISUS S NAMA I MEĐU NAMA.

Nek svima nama Marija bude „primjer u vjeri i u povjerenju Bogu (Maria als ein „Vorbild im Glauben und im Vertrauen auf Gott) kako bi Bog mogao djelovati u nama i među nama. Marija se nije sablaznila o svog Sina: njezino čuđenje prema njemu je puno vjere, puno ljubavi i radosti, dok ga promatra tako ljudskog i ujedno tako božanskog. Naučimo od nje, naše Majke u vjeri, prepoznati u Kristovu čovještvu savršenu objavu Boga i savršenu Božju ljubav. Izdignim se skupa s Marijom iznad dimenizije svoje duhovne ograničenosti, i iznad čisto ovozemaljskog i materijalističkog shvaćanja života. Nek se Božja ljubav utjelovi u našem životu i postane opipljiva! Ona sve liječi: i tijelo i dušu. Amen.

Raspored misa za idući tjedan

Nedjelja, 11. 07. 2021.

- Basel, u        8.30 sati
- Basel, u       10.00 sati