Obredi Velike subote počimaju u 20.30 sati.
Mogućnost za ISPOVIJED je od 19.00 i točno do 20.00 sati.
Dođite i uđite u crkvu najkasnije u 20.20 sati da bismo neometano mogli na vrijeme početi.
U klupe u crkvi sjednite tako da i drugi imadnu mjesta.
1. Služba svjetla
2. Služba Božje riječi
3. Krsna služba
4. Euharistijska služba
5. i na kraju blagoslov jela.
Košare stavite ispred oltara (a opet da ne smetaju) kako biste imali više mjesta u klupama...
Velika subota je dan kada se Crkva zadržava kod Gospodnjeg groba te u molitvi i postu razmišlja o njegovoj muci, smrti i silasku u podzemlje mrtvih, očekujući njegovo uskrsnuće. Evo što trebamo znati o Velikoj suboti!
Evo što nam o Velikoj suboti kaže sveti Luka u svojem Evanđelju:
Dođe čovjek imenom Josip, vijećnik, čovjek čestit i pravedan; on ne privoli njihovoj odluci i postupku. Bijaše iz Arimateje, grada judejskoga, i iščekivaše kraljevstvo Božje. Taj dakle pristupi Pilatu i zaiska tijelo Isusovo. Zatim ga skinu, povi u platno i položi u grob isklesan u koji još ne bijaše nitko položen. Bijaše dan Priprave; subota je svitala. A pratile to žene koje su s Isusom došle iz Galileje: motrile grob i kako je položeno tijelo njegovo. Zatim se vrate i priprave miomirise i pomasti. U subotu mirovahu po propisu. (Lk 23, 50-56)
Poslušajmo nauk Crkve:
Česte tvrdnje Novog zavjeta po kojima je Isus uskrsnuo od mrtvih pretpostavljaju da je on, prije uskrsnuća, bio u boravištu mrtvih. To je prvotni smisao što ga je apostolsko propovijedanje dalo boravku Isusovu među mrtvima: Isus je kao svi ljudi upoznao smrt i stigao je k njima svojom dušom u boravište mrtvih. Ali on je onamo sišao kao Spasitelj, proglašujući Radosnu vijest duhovima (dušama) koji su ondje bili zatvoreni.
Boravište mrtvih, u koje je Krist sišao, Sveto pismo zove podzemljem, Šeolom ili Hadom, jer su oni koji se ondje nalaze lišeni gledanja Boga… Upravo te svete duše, koje su čekale svog Osloboditelja u Abrahamovu krilu, Isus je oslobodio kad je sišao k mrtvima.
Isusov silazak nad pakao jest puno dovršenje evanđeoskog navještaja spasenja. To je posljednja faza mesijanskog poslanja Isusova, faza sažeta u vremenu ali neizmjerna u svom stvarnom značenju; i da se naime otkupiteljsko djelo proteže na sve ljude svih vremena i svih mjesta, jer svi koji su spašeni postali su dionici Otkupljenja. (KKC 632-634)
Odgovor nam donosi Okružnica o pripravi i slavljenju Vazmenih blagdana Paschalis Sollemnitatis:
Na Veliku subotu Crkva se zadržava kod Gospodnjeg groba te u molitvi i postu razmišlja o njegovoj muci, smrti i silasku u podzemlje, očekujući njegovo uskrsnuće… U crkvi se mogu vjernicima na štovanje izložiti slika Krista raspetoga ili kako leži u grobu ili silazi u podzemlje, koja prikazuje otajstvo Velike subote, kao i slika Blažene Djevice Marije žalosne. (Br. 73-74)
Ova sabranost i šutnja priprava su za Vazmeno bdjenje – majku svih bdjenja (Sv. Augustin) – kada će iz srdaca novokrštenika i čitave kršćanske zajednice, radosne zbog Kristova uskrsnuća i zbog njegove pobjede nad smrću, u crkvama ponovno odjeknuti Slava Bogu na visini i uskrsni poklik Aleluja.
Izvrsni sažetak smisla i sadražaja Vazmenog bdjenja donosi nam papa Benedikt XVI.:
Ova jedinstvena subota završava Vazmenim bdjenjem koje uvodi u najvažniju nedjelju čitave povijesti, nedjelju Kristova Uskrsa. Crkva bdije uz novi blagoslovljeni oganj i razmišlja o velikom obećanju, sadržanu u Starom i Novom zavjetu, o konačnom oslobođenju od staroga ropstva grijehu i smrti. U tami noći novim je plamenom zapaljena vazmena svijeća, simbol Krista slavnoga koji uskršava. Krist, svjetlo čovječanstva, razgoni tmine srca i duha te osvjetljuje svakoga čovjeka koji dolazi na svijet. Uz vazmenu svijeću u Crkvi odjekuje veliki vazmeni navještaj: Krist je doista uskrsnuo, smrt nad njim nema više moći. Svojom smrću on je zauvijek pobijedio zlo i svim je ljudima podario sam Božji život. Prema drevnoj tradiciji za Vazmenoga bdjenja katekumeni primaju krštenje, čime se ističe dioništvo svih kršćana na otajstvu smrti i uskrsnuća Kristova. Iz blistave uskrsne noći, Kristova radost, svjetlo i mir šire se životom vjernika svake kršćanske zajednice i dostižu svaku točku u prostoru i vremenu. (Iz Kateheze pape Benedikta XVI.)
Vazmeno bdjenje, u kojem Crkva bdije iščekujući Kristovo uskrsnuće, ima četiri dijela, o čemu čitamo u Paschalis Sollemnitatis br. 81:
Vazmeno bdjenje se uređuje tako da
- poslije službe svjetla i vazmenog hvalospjeva
- sveta Crkva razmišlja o čudesnim djelima što ih je Bog učinio svome narodu od početka
- sve dok s novim članovima, preporođenim u krstu
- ne bude pozvana k stolu, što ga Gospodin pripravlja Crkvi, spomenčinu svoje smrti i uskrsnuća, dok on ne dođe.
Služba svjetla ili lucernarij u Vazmenom je veličanstveni obred unošenja Uskrsne svijeće u mračnu crkvu i simbolizira Kristovo uskrsnuće.
Izvan Crkve pripravi se lomača (ognjište) za blagoslov novoga ognja, a njezin plamen neka bude takav da može zaista raspršiti tamu i rasvijetliti noć. S novog ognja ili vatre pali se Uskrsna svijeća, unosi u crkvu i triput podiže u zrak s riječima: SVJETLO KRISTOVO! Narod odgovara: BOGU HVALA! - i pali svoje male svijeće nas Uskrsne svijeće. Kao što je sinove Izraelove noću vodio stup od ognja, tako i kršćani slijede Krista uskrsnuloga.
Nakon ophoda s Uskrsnom svijećom slijedi Hvalospjeva uskrsnoj svijeći (Exsultet). Narod stoji sa svojim upaljenim svijećama.
Poslušaj: Hvalospjeva uskrsnoj svijeći (Exsultet)
https://youtu.be/3npP8sQn5Fc
Služba riječi najstariji je dio Vazmenog bdjenja, a u prvo vrijeme činila su je čitanja iz Knjige Izlaska (Izlazak Izraela iz Egipta), te Knjige Postanka (Stvaranje i žrtvovanje Izaka) i naravno Evanđelja. Broj čitanja u različitim se liturgijskim tradicijama kretao od pet do petnaest, dok u današnjoj liturgiji Vazmenog bdjenja imamo sedam čitanja.
O službi riječi čitamo i u Paschalis Sollemnitatis:
Čitanja Svetog pisma sačinjavaju drugi dio bdjenja. Opisuju preslavne događaje povijesti spasenja, a u njihovu laganom razmišljanju vjernicima pomaže pjevanje pripjevnog psalma, šutnja i molitva svećenika predsjedatelja. Obnovljeni red bdjenja ima sedam čitanja Staroga zavjeta uzetih iz Zakona i Proroka, koja su većinom primljena od najstarije predaje kako Istoka tako i Zapada, i dva iz Novog zavjeta, tj. Iz Apostola i Evanđelja. Tako Crkva, počevši od Mojsija i svih proroka, tumači Kristovo vazmeno otajstvo. (Br. 85)
Premda Okružnica preporuča da se čitaju sva čitanja, iz pastoralnih se razloga neka čitanja mogu izostaviti. Ipak, čitanje iz Knjige Izlaska o prvoj Pashi (Izl 14) i pripadajući hvalospjev mora se pročitati.
Nakon starozavjetnih čitanja slijedi himan Slava Bogu na visini, prema običaju se uključuju sva svjetla, a tijekom pjevanja zvone zvona. Potom slijede čitanja iz Novog zavjeta, te svečani trostruki Aleluja kao pripjev Psalma 118.
Konačno, slijedi navještaj uskrsnuća Gospodnjeg iz Evanđelja kao vrhunac službe riječi, a zatim i homilija.
Treći dio bdjenja je krsna služba. Kristov i naš vazam sada se slavi u sakramentu. Potpuno se doduše izrazuje u onim crkvama koje imaju krsni zdenac, tim više kad se vrši kršćanska inicijacija odraslih ili barem krštenje djece. Ali ako i nema krštenika, u župnim crkvama neka bude blagoslov krsne vode… Poslije ovoga biva obnova krsnih obećanja… (Paschalis Sollemnitatis, 88-89)
Potom slijedi škropljenje blagoslovljenom vodom uz pjevanje krsne pjesme, kao posljednji dio obnove krsnih obećanja. Treći dio Vazmenog bdjenja završava molitvom vjernika.
Euharistijska služba predstavlja vrhunac Vazmenog bdjenja. U njoj se, nakon prisutnosti u simbolu uskrsne svijeće, prisutnosti u riječi te u snazi krštenja, ostvaruje najviši stupanj prisutnosti uskrslog Krista pod prilikama kruha i vina.
O vrhuncu Vazmenog bdjenja u Okružnici čitamo sljedeće:
Euharistijsko slavlje je četvrti dio bdjenja i njegov vrhunac, jer ovo je najpotpuniji vazmeni sakrament, naime spomenčin žrtve križa i prisutnost Krista uskrsnuloga, dovršenje kršćanske inicijacije, predokus vječnoga Vazma. (Br. 90)
Slavlje završava svečanim uskrsnim blagoslovom
O euharistijskoj službi…
- Basel, u 11.00 sati
- Liestal, u 13.00 sati
- Basel, u 11.00 sati