Misa je večeras u 18.30 sati
Mogućnost za ispovijed od 17.00 sati do 18.00 sati
Večeras možete nabaviti i uskrsne svijeće
Misna čitanja
Prvo čitanje: Izl 12, 1-8.11-14
Naredbe o pashalnoj večeri.
Čitanje Knjige Izlaska
U one dane: Gospodin reče Mojsiju i Aronu u zemlji egipatskoj: »Ovaj mjesec neka vam bude početak mjesecima; neka vam bude prvi mjesec u godini. Ovo objavite svoj zajednici izraelskoj i recite: Desetog dana ovoga mjeseca neka svatko po porodici pribavi jedno živinče. Tako, jedno na kuću. Ako je porodica premalena da ga potroši, neka se ona priključi svome susjedu, najbližoj kući, prema broju osoba. Podijelite živinče prema tome koliko koja osoba može pojesti. Živinče neka bude bez mane, od jedne godine i muško. Možete izabrati bilo janje bilo kozle. Čuvajte ga do četrnaestoga dana ovoga mjeseca. A onda neka ga sva izraelska zajednica zakolje između dva sutona. Neka uzmu krvi i poškrope oba dovratnika i nadvratnik kuće u kojoj se bude blagovalo. Meso, pečeno na vatri, neka se pojede te iste noći s beskvasnim kruhom i gorkim zeljem. A ovako ga blagujte: opasanih bokova, s obućom na nogama i sa štapom u ruci. Jedite ga žurno: to je pasha Gospodnja.
Jer te ću noći ja proći egipatskom zemljom i pobiti sve prvorođence u zemlji egipatskoj, i čovjeka i životinju. Ja, Gospodin, kaznit ću i sva egipatska božanstva. Krv neka bude znak na kućama u kojima vi budete. Gdje god spazim krv, prijeći ću vas; tako ćete izbjeći pokolju zatornomu kad se oborim na zemlju egipatsku. Taj dan neka vam bude spomendan. Slavite ga u čast Gospodinu po trajnoj uredbi od koljena do koljena.«
Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam: Ps 116
Pripjev: Čaša blagoslovna zajedništvo je krvi Kristove!
Što da uzvratim Gospodinu
za sve što mi je učinio?
Uzet ću čašu spasenja
i zazvati ime Gospodnje.
Dragocjena je u očima Gospodnjim
smrt pobožnika njegovih.
Gospodine, tvoj sam sluga, sin službenice tvoje:
ti si razriješio okove moje.
Tebi ću prinijeti žrtve zahvalne,
zazvat ću ime Gospodnje.
Izvršit ću Gospodinu zavjete svoje
pred svim pukom njegovim.
Drugo čitanje: 1Kor 11, 23-26
Kad god jedete i pijete, smrt Gospodnju navješćujete.
Čitanje Prve poslanice svetoga Pavla apostola Korinćanima
Braćo: Ja od Gospodina primih što vama predadoh: Gospodin Isus one noći kad bijaše predan uze kruh, zahvalivši razlomi i reče: »Ovo je tijelo moje – za vas. Ovo činite meni na spomen.« Tako i čašu po večeri govoreći: »Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi. Ovo činite kad god pijete, meni na spomen.« Doista, kad god jedete ovaj kruh i pijete čašu, smrt Gospodnju navješćujete dok on ne dođe.
Riječ Gospodnja.
Pjesma prije Evanđelja: Iv 13,14
Zapovijed vam novu dajem, govori Gospodin: ljubite jedni druge, kao što sam ja ljubio vas.
Evanđelje: Iv 13, 1-15
Do kraja ih je ljubio.
Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu
Bijaše pred blagdan Pashe. Isus je znao da je došao njegov čas da prijeđe s ovoga svijeta Ocu, budući da je ljubio svoje, one u svijetu, do kraja ih je ljubio. I za večerom je đavao već bio ubacio u srce Judi Šimuna Iškariotskoga da ga izda. A Isus je znao da mu je Otac sve predao u ruke i da je od Boga izišao te da k Bogu ide pa usta od večere, odloži haljine, uze ubrus i opasa se. Nalije zatim vodu u praonik i počne učenicima prati noge i otirati ih ubrusom kojim je bio opasan.
Dođe tako do Šimuna Petra. A on će mu: »Gospodine! Zar ti da meni pereš noge?« Odgovori mu Isus: »Što ja činim, ti sada ne znaš, ali shvatit ćeš poslije.« Reče mu Petar: »Nećeš mi prati nogu nikada!« Isus mu odvrati: »Ako te ne operem, nećeš imati dijela sa mnom.« Nato će mu Šimun Petar: »Gospodine, onda ne samo noge, nego i ruke i glavu!« Kaže mu Isus: »Tko je okupan, ne treba drugo da opere nego noge – i sav je čist! I vi ste čisti, ali ne svi!« Jer znao je tko će ga izdati. Stoga je i rekao: »Niste svi čisti.«
Kad im dakle opra noge, uze svoje haljine, opet sjede i reče im: »Razumijete li što sam vam učinio? Vi me zovete Učiteljem i Gospodinom. Pravo velite jer to i jesam! Ako dakle ja – Gospodin i Učitelj – vama oprah noge, treba da i vi jedni drugima perete noge. Primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama učinih.«
Riječ Gospodnja.
Napomene za današnji dan
Na početku večernje službe na Veliki Četvrtak svetohranište je prazno. Kruh za pričest vjernika mora se posvetiti u samome slavlju Mise Večere Gospodnje. U nekoj obližnjoj crkvi, kapeli ili pokrajnjoj lađi uredi se mjesto gdje će se nakon mise pohraniti Presv. Sakrament. Mjesto pohrane Presvetoga neka nipošto ne bude u obliku groba. Neka se izbjegava i sam izraz »grob« jer se kapela za pohranu ne pripravlja da bi označila Gospodinov ukop, nego kao mjesto čuvanja euharistijskoga kruha za pričest vjernika u liturgiji Velikoga Petka. Narav vazmenoga trodnevlja ne dopušta izlaganje Presvetoga u pokaznici nakon Mise Večere Gospodnje nego samo njegovo pohranjivanje.
Nakon večernje mise pozvani smo provesti dio noći u molitvi i klanjanju pred Presvetim sakramentom u kapeli
Neka se vjernici pozovu da nakon večernjeg bogoslužja dio noći provedu u molitvi i klanjanju u kapeli s Presv. Sakramentom. Budući da se Presv. Sakrament pohranjuje radi pričesti vjernika u bogoslužju Velikoga Petka, prijenos Svetootajstva ne vrši se u crkvama u kojima se neće slaviti bogoslužje Muke Gospodnje na Veliki Petak.
Darovi za siromahe
Darovi za siromahe, sabrani osobito u korizmi kao plod pokore, mogu se donijeti i predstaviti u misnoj procesiji s darovima, dok narod pjeva »Gdje je ljubav, prijateljstvo«.
Draga braćo i sestre!
Veliki četvrtak nije samo dan ustanove presvete Euharistije, svete mise, čiji sjaj i svjetlo zrači na sve ostale događaje iz Isusova života povezane s današnjim danom. Velikom četvrtku pripada i tamna noć Maslinske gore prema kojoj Isus odlazi sa svojim učenicima nakon Posljednje večere; Velikom četvrtku pripada i samoća i napuštenost Isusa koji moleći ide prema tami smrti; Judina izdaja, Isusovo uhićenje od strane vojnika, Petrovo zatajenje da ga nikad nije ni vidio, optužba Isusa pred Velikim vijećem, Sinedrijem, predaja Pilatu. U svim tim događajima rađalo se naše otkupljenje ili spasenje, odnosno «izlazak» iz ropstva grijeha.
Izlazak Isusa u Jeruzalem
Prema Evanđelju po Mateju, Marku i Luki, Isus slavi Posljednju večeru sa svojim učenicima kao židovsku Pashu. Međutim, Isus je izborom dana i načina slavlja pokazao da ne želi slaviti ništa više od stare židovske Pashe. „Prvoga dana Beskvasnih kruhova pristupiše učenici Isusu i upitaše: »Gdje hoćeš da ti pripravimo te blaguješ pashu?« On reče: »Idite u grad tomu i tomu i recite mu: ‘Učitelj veli: Vrijeme je moje blizu, kod tebe slavim Pashu sa svojim učenicima.’« I učine učenici kako im naredi Isus i priprave Pashu." (Mt 26.17-19).
Tijekom hoda prema Maslinskoj gori, Isus je pjevao sa svojim učenicima psalme oslobođenja i otkupljenja Izraela (Hallel – Psalmi od 113 – 118), koji su podsjećali na izlazak Izraela iz Egiptu, noć oslobođenja. Mi smo večeras čitali prvo čitanje iz Knjig Izlaska koje nam govori o danu židovske Pashe, sjećanju na dan izlaska izraelskog naroda izegipatskog ropstva. Pasha se slavila 14. nisana (otprilike 31. ožujka/1. travnja). Taj dan Židovi su jeli janjetinu, sjećajući se kako su u noći bijega iz Egipta namazali nadvratnike i dovratnike tom janjećom krvlju, te kako je te noći Jahve pobio sve egipatske prvorođence, a židovske poštedio. Jeli su beskvasne kruhove. Beskvasni su ih kruhovi prisjećali noći bijega, jer su žurno ili brzo trebali ići i nisu imali vremena prirediti kvasni kruh. Jeli su gorko zelje, hranu koja ih je podsjećala na gorčinu egipatskog ropstva, kao i na četrdesetogodišnje lutanje po pustinji nakon izlaska iz ropstva, a prije ulaska u Obećanu zemlju.
Izlazak Isusa u Jeruzalem je Izlazak Izraela iz Egipta. Kao što su nekada Židovi pod Mojsijevim vodstvom izišli iz egipatskog ropstva, tako nas je Krist svojom poslušnošću Ocu do smrti, smrti na križu, izvodi iz ropstva grijeha, sotonine prevare i uvodi u novu Obećanu zemlju, u zajedništvo s Nebeskim Ocem i u međusobno zajedništvo utemeljeno na ljubavi, krvi Kristovoj
Vrijeme je moje blizu
„Moje vrijeme je blizu"- naglašava Isus; a to znači da se „staro vrijeme“ bliži kraju i nastaje „Isusovo vrijeme“. Krist je na Posljednjoj večeri jasno uputio na značenje sebe kao pashalnoga janjeta, janjeta čija se krv prolijeva za otpuštenje grijeha. Jeste li se ikad zapitali zašto Isusa zovemo Jaganjcem? U misnom slavlju, pred obred Pričesti, zazivamo: „Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, smiluj nam se!“ I dodajemo: „Daruj nam mir!“ Zasigurno ste i na misnicama naših svećenika u Vazmenom vremenu, kao i na oltarnicima ili u liturgijskoj simbolici susreli lik janjeta, a niste znali zašto se on tu nalazi? Nema sumnje, u kršćanskoj je umjetnosti janje simbol Krista. Ali zašto? Isusa je tim pojmom označio Ivan Krstitelj. Kada ga je vidio, uskliknuo je: „Evo Jaganjca Božjega“ (Iv 1,35) i „Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta“ (Iv 1,29). Taj biblijski tekst preuzet je u misni obrazac. Isusov Preteča, koji stoji kao poveznica Staroga i Novog zavjeta nije slučajno izgovorio te riječi. U proročkim tekstovima Starog zavjeta čitamo o Sluzi Jahvinom kojega progone, krotak je kao janje što ga vode na klanje: „K'o janje na klanje odvedoše ga; k'o ovca, nijema pred onima koji je strižu, nije otvorio usta svojih“ (Iz 53,7). U Isusovoj muci vidimo upravo to, Slugu Jahvinog koji stoji pred članovima Sinedrija i pred Pilatom.
Ustanovljenje svte mise i svećeničkog reda
„I dok su blagovali, uze Isus kruh, izreče blagoslov pa razlomi, dade svojim učenicima i reče: »Uzmite i jedite! Ovo je tijelo moje!« I uze čašu, zahvali i dade im govoreći: »Pijte iz nje svi! Ovo je krv moja, krv Saveza koja se za mnoge prolijeva na otpuštenje grijeha. A kažem vam: ne, neću od sada piti od ovog roda trsova do onoga dana kad ću ga - novoga - s vama piti u kraljevstvu Oca svojega.« Otpjevavši hvalospjeve, zaputiše se prema Maslinskoj gori.» (Mt 26, 26-30).
Isus izlazi u noć
Noć u krajnjem slučaju predstavlja simbol smrti, posebno, duhovnu smrt, čovjekova udaljenost od Boga poslije prvog Adamovog grijeha. Noć i tama predstavlja gubitak zajedništva i života s Bogom i međusobno jedni s drugima. Noć znači nedostatak komunikacije, situacija u kojoj jedan ne vidi drugoga, simbol je nerazumijevanja, zamračenja istine. To je prostor u kojem se zlo razvija i koje bježi od svjetla koje ga razotkriva. Sam Isus je svijetlost i istina, komunikacija, čistoća i dobrota. On ulazi u noć. Isus ulazi u noć da bi je nadvladao i otvorio novi Božji dan, dan Svjetla, Uskrs, u povijesti čovječanstva.
Isusov odnos s Bogom
Isus odlazi nakon Posljednje večere u Getsemanij. On je redovito običavao sam moliti i razgovarati kao Sin s Ocem. Najkarakterističnije za Isusa u Evanđeljima je Njegov odnos s Bogom. On je uvijek u zajedništvu s Bogom. Biti s Ocem je bit Njegove osobnosti. Preko Krista uistinu upoznajemo Boga. „Boga nitko nikada ne vidje“ kaže Ivan. On „koji je u krilu Očevu, on ga obznani“ (1,18). Sad poznajemo Boga kakav uistinu jest. On je Otac, i to apsolutne dobrote u koju se možemo uzdati.
Za razliku od uobičajenog Isusova stava u molitvi pred Ocem, On sada u svojoj blizini želi imati trojicu učenika: Petra, Jakova i Ivana. Trojicu koja imaju iskustvo preobraženja i koji su Ga vidjeli u središtu između Zakona i Proroka, između Mojsija i Ilije. Čuli su kako On razgovara sa obojicom o njegovu „izlasku“ u Jeruzalem. Izlazak Isusa u Jeruzalem je Izlazak Izraela iz Egipta.
Isusov izlazak u Jeruzalem ima jedan cilj
Učenici postaju svjedoci prvog dijela tog izlaska, krajnjeg poniženja, koje je, međutim, bitan korak izlaska iz ropstva prema slobodi i novom životu. Učenici, čiju je blizinu u onom smrtnom času Isus tražio kao element ljudske podrške, ubrzo se uspavljuju. Međutim, čuli su neke dijelove Isusove molitve i primjećivali su njegovo držanje. Oboje im se urezalo u dušu i oni su ih prenijeli kršćanima za vječnost. Isus zove Boga „Abba“, što znači - „Oče“. Međutim to nije uobičajeni oblik za riječ „otac“, već riječ u dječjem govoru - Tata– srdačna riječ kojom se nitko nije usuđivao obraćati Bogu. Sad je to govor Onoga koji je uistinu „dijete“, Sin Oca, Onog koji se nalazi u zajedništvu s Bogom, u najdubljem jedinstvu s njime. Ovo povjerenje možemo naučiti iz Isusove molitve na Maslinskoj gori. To je i cilj Isusova izlaska u Jeruzalem : spoznati da smo ponovno ljubljena djeca Božja koju je Bog zamilovao usvome ljubljenome Sinu.
Isusov stav tijekom molitve
Matej i Marko govore da On „ pade ničice“ (Mt. 26,39; Mk 15,35), dakle stav potpune podložnosti, predanosti, koji je sačuvan u rimskoj liturgiji Velikog petka. Međutim, Luka nam opisuje da je Isus molio klečeći. U Djelima apostolskim on govori kako i sveci mole klečeći: mučenik Stjepan tijekom kamenovanja, Pavao na putu mučeništva. Tako je Luka trasirao malu povijest molitve u klečećem stavu u Crkvi koja je nastajala. Kršćani, svojim klečanjem, ulaze u molitvu Isusa na Maslinskoj gori. U prijetnji vlasti zla oni su i klečeći uspravni pred svijetom, ali kao sinovi Oca Nebeskoga, kleče pred Ocem. Pred slavom Božjom, mi kršćani poklekujemo i priznajemo njegovo božanstvo, ali u tom činu izražavamo i naše povjerenje i predanost i svijest da Božja ljubav pobjeđuje.
Isus nas vodi Ocu
Isus se bori s Ocem. Bori se sa samim sobom. I bori se za nas. Doživljava tjeskobu pred snagom smrti. Ovo je prije svega jednostavno previranje samog čovjeka i dapače svakog živog stvorenja pred prisutnosti smrti. Kod Isusa se radi o nečem višem. On produžuje pogled u noći zla. On vidi blato svih laži i kleveta koje mu dolaze ususret u onom kaležu koga mora piti. To je pomutnja potpuno Čistog i Svetog pred cijelom bujicom zla ovog svijeta koja se slijeva na Njega. On također vidi i mene, te moli za mene. Tako je ovaj trenutak Isusove smrtne tjeskobe bitni element u procesu Otkupljenja. Poslanica Hebrejima je stoga označila Isusovu borbu na Maslinskog gori kao svećenički čin. U ovoj Isusovoj molitvi, prožetoj smrtnom tjeskobom, Gospodin vrši svećeničku službu: preuzima na sebe grijeh čovječanstva, svih nas i vodi nas ponovno k Ocu.
Sadržaj Isusove molitve
Na kraju moramo još obratiti pažnju na sadržaj Isusove molitve na Maslinskoj gori. Isus govori: “Oče! Tebi je sve moguće! Otkloni čašu ovu od mene! Ali ne što ja hoću, nego što hoćeš ti!“ (Mk 14,36). Prirodna volja Isusa Čovjeka uzmiče pred tako grozotom zla. Moli da od toga bude pošteđen. Međutim, pošto je Sin, polaže ljudsku volju u volju Oca: ne ja, već Ti.
Time je On preoblikovao Adamov stav, preoblikovao čovjekov prvi ili istočni grijeh, i tako ozdravio čovjeka. Adamov je stav bio: Ne ono što si ti htio, Bože; nego ja želim biti bog. Ova oholost je prava bit grijeha. Mislimo da smo slobodni i uistinu svoji samo ako isključivo slijedimo svoju volju. Bog nam se čini kao protivnik naše slobode. Moramo se osloboditi od Njega - ovo je naša misao – i samo tada ćemo biti slobodni. To je temeljna pobuna koja prožima povijest i temeljna laž koja uništava nas i naš život. Kada se čovjek suprotstavlja Bogu, usprotivljuje se vlastitoj istini, ne postaje slobodan, već otuđen od sebe. Slobodni smo jedino ako smo u našoj istini koja je Bog, ako smo sjedinjeni s Bogom. Tada zaista postajemo „kao Bog“ – ne suprostavljajući se Bogu, ne riješavajući Ga se i niječući Ga. U borbi molitve na Maslinskoj gori Isus je ostvario i otvorio put prema slobodi. Molimo Gospodina da nas uvede u ovaj „da“ Božjoj volji, čineći nas tako uistinu slobodnima.
Tako se danas spominjemo ustanovljenja euharistije ili svete mise, ministerijalnog svećeništva ili svećeničkog reda i nove zapovijedi ljubavi
Na popodnevnoj Misi večere Gospodnje, Crkva se spominje ustanovljenja euharistije ili svete mise, ministerijalnog svećeništva ili svećeničkog reda i nove zapovijedi ljubavi, koju je Isus ostavio svojim učenicima: “Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas tako i vi ljubite jedni druge. Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge.” (Iv 13,34-35). U pranju nogu ponavlja se gesta koju je On, budući da je ljubio svoje i ljubio ih do kraja (usp. Iv 13,1), učenicima ostavio kao znak i primjer ljubavi sve do smrti: „Primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama učinih.«
O onome što se dogodilo u dvorani Posljednje večere, uoči Gospodinove muke, sveti Pavao nudi jedno od najstarijih svjedočanstava: "Gospodin Isus – piše on pozivajući se na usmenu predaju koja je tada već jamačno bila veoma raširena – one noći kad bijaše predan uze kruh, zahvalivši razlomi i reče: 'Ovo je tijelo moje - za vas. Ovo činite meni na spomen.' Tako i čašu po večeri govoreći: 'Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi. Ovo činite kad god pijete, meni na spomen'" (1 Kor 11, 23-25).
Riječi su to plodonosne tajnom vjere, koje jasno očituju Kristovu volju: pod prilikama kruha i vina On se uprisutnjuje svojim predanim tijelom i svojom prolivenom krvlju. To je žrtva novog i konačnog saveza ponuđenog svima, bez razlike u rasi i kulturi.
I tim svetim obredom, kojeg predaje Crkvi kao najviši dokaz svoje ljubavi, Isus ustanovljuje službenike i svoje učenike i sve one koji će tijekom stoljeća vršiti taj misterij. Veliki četvrtak predstavlja zato novi poziv na zahvaljivanje Bogu za najviši dar euharistije ili svete mise, kojeg treba pobožno primati i kojem se treba klanjati živom vjerom.
Misa je središte i izvor kršćanskoga života
U svetoj misi sâm Bog dolazi na tjelesan način da bi nastavio svoje djelo i danas u nama i po nama. Iz toga jasno slijedi da je „euharistija ili sveta misa središte i cilj sveukupnog kršćanskog života“, a kršćanin je pozvan da svojem životu dâ autentično euharistijsko utemeljenje. Kršćanin živi od mise, iz mise. Kršćanin je euharistisjki čovjek. Neka vas prati Blažena Djevica Marija koja je, nakon što je svoga božanskoga Sina pratila u času muke i križa, podijelila i radost njegova uskrsnuća.
Zato, Crkva, nakon slavljenja mise, potiče na bdijenje u prisutnosti Presvetog sakramenta, podsjećajući na žalosni čas koji je Isus prošao u samoći i molitvi u Getsemaniju, prije no što će biti uhićen i potom osuđen na smrt.