Aleksandar Solženjicin: Upozorenje Zapadu

Molio bih vas da mi vjerujete ako kažem da mi ništa ne bi pričinjalo veće zadovoljstvo nego kad bih vam mogao izraziti svoje udivljenje. Prije četvrt stoljeća, u radnim logorima Kazahstana, kad smo se pripremali na beznadnu zadaću, da zadržimo komunističke tenkove, Zapad je za nas značio utjelovljenje svjetla slobode. U našim očima Zapad nije bio samo utvrda duha, već i sabiralište mudrosti.

Iste godine uspjelo je jednom britanskom ministru, Herbertu Morrisonu, nekako nagovoriti list „Pravdu“ da ustupi cijelu stranicu njegovim izjavama – i to bez ikakve cenzure. Moj Bože, kako smo pohlepno požurili tamo gdje je list bio izvješen – hrpa osuđenika ošišanih glava, s prljavim, poderanim bluzama, nezgrapnim logorskim čizmama. To je to! Napokon je trebalo olabaviti sovjetsku cenzuru. Sada ćemo naći istinu! Ali što smo dalje čitali slabašni, nezanimljivi članak, tim više se gubila naša nada. To bijahu površne riječi nekoga tko nije imao ni najblaže predodžbe o jezivoj strukturi i nemilosrdnim ciljevima komunističkog svijeta – a to upravo bijaše razlog, zašto se „Pravda“odlučila to tiskati. Mi smo izdržali četrdeset godina pakla – a taj britanski ministar nije našao ni jedne jedine riječi nade za nas.

Čežnja za ropstvom?

Prolazile su godine i desetljeća. Unatoč željeznoj zavjesi, i dalje su do nas dopirale vijesti o tome što se zbiva na Zapadu, što ljudi tamo misle – zahvaljujući ponajprije ruskim radio-emisijama BBC., čak i u vrijeme kad je njihov prijam bio najjače ometan. I što god više smo saznavali, to nerazumljivije nam je bilo stanje toga svijeta.

Ljudska narav puna je zagonetka i proturječja. Jedna od tih zagonetka glasi: Kako to da ljudi, koje je zgnječio teret ropstva i gurnuo ih u provaliju, ipak u sebi nalaze snagu da se usprave i oslobode, prvo u duhu, a onda i u tijelu – dok naprotiv oni, koji nesmetano lebde nad vrhuncima slobode, odjednom izgube osjećaj za slobodu, kao i volju da je brane, te beznadno i bez orijentacije gotovo počnu čeznuti za ropstvom?

Na isti način: kako to da društva, koja su pola stoljeća omamljivana lažima što su ih morala prisilno gutati, u sebi nalaze nekakvu jasnoću srca i duše, što im omogućuju da stvari vide u njihovoj stvarnoj perspektivi i da procjene stvarno značenje događaja; dok naprotiv društva, koja imaju pristup svim informacijama, odjednom zapadnu u letargiju, neki oblik masovnog slijepila, dobrovoljne samoobmane?

Upravo to je ono što smo otkrili uspoređujući duhovni razvoj Istoka s razvojem Zapada. I žalibože, proces njihova razvoja odvija se pet, ako ne i deset puta brže od našega. A to čovječanstvu oduzima gotovo svaku nadu da može umaći globalnoj katastrofi. Godinama smo odbijali povjerovati u to. Nadali smo se, da bi naša slika Zapada mogla biti tako mračna samo zato što je stanje naše informiranosti nedostatno. Prije nekoliko godina o tome sam s priličnom zabrinutošću govorio prigodom dodjele Nobelove nagrade.

Pa ipak, prije nego sam osobno došao na Zapad i dvije godine promatrao što se tu zbiva, nikad ne bih mogao sebi predočiti u kako velikoj mjeri je Zapad bio slijep u odnosu na stvarno stanje svijeta, u kako velikoj mjeri je Zapad već postao svijet bez volje, svijet koji je naočigled opasnostima polako postajao kamenim, svijet koji se prije svega osjećao pritisnutim nužnošću da brani svoju slobodu.

Samo iživjeti osjećaje?

Ima jedna njemačka poslovica: „Kad se izgubi hrabrost, sve je izgubljeno.“ Ima i latinska poslovica, po kojoj je gubitak razuma stvarna najava propasti. A što se događa s nekim društvom u kome se nađe oboje – koje istovremeno izgubi hrabrost i sposobnost jasnog mišljenja!

Naravno za taj proces postoji sasvim jednostavno objašnjenje – ne neko površno, kakvo je danas u modi, po kojemu je čovjek bez mane, a sva krivnja se svaljuje na loše organizirano društvo. Objašnjenje, na koje ja mislim, čisto je ljudsko. Kad je jednom navješteno i prihvaćeno učenje, da iznad čovjeka nema nikakva višeg Bića, već da je naprotiv čovjek kruna stvorenja i mjerilo svih stvari, njegove potrebe, njegove želje, štoviše njegove slabosti postadoše glavni imperativ svemira. Sukladno tome u svijetu postoji samo jedno dobro, samo jedno što treba činiti: treba iživjeti svoje osjećaje.

To je bilo u Europi, gdje je prije nekoliko stotina godina zaživjela ta filozofija. Tada su njezini materijalistički ispadi opravdavani podsjećanjem na prethodne ispade katolicizma. Ali tijekom stoljeća ona je nezaustavljivo preplavila čitav zapadni svijet i s čvrstim uvjerenjem dovela do toga, da je osvajala kolonije te u Africi i Aziji stvarala robove. A sve se to odvijalo dok se u isto vrijeme naizgled manifestiralo kršćanstvo i cvjetala individualna sloboda.

Početkom dvadesetoga stoljeća, tako se činilo, ta filozofija je postigla vrhunac civilizacije i razuma. Međutim 1914. godine na tu se civilizaciju sručila oluja. Četiri godine Europa se prepustila samouništenju kao nikad prije, a 1917. na rubovima Europe otvara se provalija, pukotina koja zjapi, koja čitav svijet mami u propast.

Uzroke nije teško naći. To bijaše najlogičnija posljedica onih učenja, što su u Europi dugo bila na djelu i imala velik uspjeh. Ali ta provalija imala je na sebi nešto kozmičko: u svojoj neistraženoj, neslućenoj dubini i u svojoj nezamislivoj sposobnosti da se sve više širi i proguta sve više ljudi.

Četrdeset godina prije toga Dostojevski je prorekao da će socijalizam Rusiju stajati stotinu milijuna ljudskih života. Tada se taj broj činio nevjerojatnim. Ali dopustite mi da preporučim britanskim novinama, da svoje čitatelje upoznaju s trostraničnim izvješćem ruskog statističara, profesora Ivana Kurganova. Ono je bilo prije dvanaest godina na Zapadu objavljeno, ali kao što se često događa u stvarima od društvenog značenja mi zapazimo samo one stvari koje ne proturječe našim vlastitim osjećajima. Od profesora Kurganova saznajemo da je Dostojevski, ako je tada pogriješio, prije pogriješio zbog velikog opreza. Od 1917. do 1959. godine socijalizam je u Sovjetskom Savezu odnio 110 milijuna ljudskih života!

Ako postoji geološko odbacivanje, kontinenti se ne ruše odjednom u more. Prvo se negdje pokaže fatalna pukotina. Iz čitavog niza razloga ona se pojavila prvo u Rusiji. Inače to je moglo biti posvuda. A Rusija, koja je slovila kao zaostala zemlja, morala je preskočiti čitavo jedno stoljeće, pri čemu je pretekla sve zemlje svijeta. Mi smo prošli neljudske doživljaje o kojima zapadni svijet nema pojma i o kojima iz straha radije i ne razmišlja.

Ponovljena prošlost

Oni između nas koji dolaze iz Sovjetskog Saveza danas promatraju Zapad s neobičnim osjećajima. To je kao da nismo susjedi na istom planetu ni suvremenici – a ipak mi Zapad promatramo pod vidikom njegove budućnosti – ili pak mi se osvrćemo sedamdeset godina natrag i vidimo kako se naša prošlost iznenada ponavlja.

I to što vidimo, uvijek je isto, uvijek isto kao onda: odrasli koji se podlažu mišljenju svoje djece; mladi naraštaj zaveden plitkim, bezvrijednim idejama; profesori što se boje plivati protiv struje mode; novinari koji se ustežu preuzeti odgovornost za riječi kojima se obilato razbacuju; posvemašnje simpatije za revolucionarne ekstremiste; ljudi s ozbiljnim zamjerkama koji nisu u stanju glasno ih izraziti; većina koja se pasivno prepušta osjećaju prokletstva; društva kojima su zablokirali obrambeni refleksi; duhovna zbrka što vodi u politički prevrat. Što će od svega toga biti, to je još pred nama. Ali vrijeme je blizu i iz našeg gorkog sjećanja možemo lako proreći što će biti.

U godinama poslije promjene koja je 1917. zahvatila čitav svijet ta pragmatična filozofija, koja se odrekla donošenja moralnih odluka, a kojom se hrani današnja Europa, dosegla je svoj logičan zaključak: budući da iznad nas nema nikakvih viših duhovnih sila i budući da sam JA – pojedinac pisan velikim slovima – kruna stvorenja, onda dopustite, ako danas netko mora nestati, da to bude netko drugi – ne ja, moje dragocjeno vlastito ja, ili oni koji su mi bliski.

Apokaliptička oluja još je bjesnila nad zemljom, nad negdašnjom Rusijom, kad se zapadna Europa izvlačila iz strašnoga Prvog svjetskog rata, žurno nastojeći zaboraviti ga i učiniti sve da se vrate blagostanje, moda i najnoviji plesovi. Lloyd George neuvijeno je rekao: „Zaboravimo Rusiju. Naša je zadaća osigurati blagostanje našeg vlastitog društva.“

Godine 1914, kad su zapadne demokracije same bile potrebne pomoći, nisu imale ništa protiv toga da apeliraju na Rusiju. Ali su 1919. onim ruskim generalima, koji su se tri godine uz najveće napore zemlje borili da spase Marne, Somme i Verdun, uskratili svaku vojnu pomoć, a kamoli savezništvo. Pokoji je ruski vojnik ostao pokopan u francuskoj zemlji; drugi, što su otišli u Istambul, morali su sami plaćati svoje uzdržavanje. Poslije toga su bili nagovarani da se vrate u Rusiju, gdje su ih čekali boljševici, ili pak da se brodom upute u Brazil, gdje su na plantažama kave postali napola robovi.

Nelijepa djela obično prate zvučna, štoviše sjajna opravdavanja. Godine 1919. nitko nije otvoreno rekao: „što mi imamo s vašom patnjom?“ Umjesto toga, govorilo se: „Mi nemamo prava braniti vlast nekog saveznika protiv želja njihova naroda. (Potrebno je naravno primijetiti da je 1945., kad su milijuni sovjetskih građana bili određeni za transport u arhipelag Gulag, taj argument na spretan način izokrenut. Sad je on glasio: „Mi nemamo prava ispuniti želje tih milijuna i ignorirati naše obveze prema vlasti jedne savezničke zemlje.“ Kako je lako vlastiti egoizam opravdati zgodnom floskulom!).

No bilo je još plemenitijih opravdavanja: To što se u Rusiji zbiva nije ništa drugo doli nastavak svega onoga, što se u 18. i 19. stoljeću odvijalo u Europi, ponavljanje prijelaza iz liberalizma u socijalizam. Ta tendencija što se nalazi u idejama, da prirodnim putem idu naprijed, ulijevala je ljudima udivljenje. Tako se dogodilo da su se svi divili progresivnim, utjecajnim elementima društva, što su nazvali „jedinstvenim naprednim eksperimentom u Sovjetskom Savezu“ – dok smo se mi gušili u zloćudnom zagrljaju Arhipelaga Gulaga i dok su milijuni seljaka usred zime slani u Sibir u smrt.

Nedaleko od svoga zavičaja, u Ukrajini i na rijeci Kubanu, od gladi je umrlo šest milijuna seljaka, uključujući djecu, starce i starice, natjerani glađu, savijajući se od bolova.

Ni jedne jedine zapadne novine nisu objavile slike ili izvješća o toj gladi. Štoviše, sam njihov veliki Bernard Shaw nije htio ni čuti za to. „Glad u Rusiji?“ Na to je odgovorio: „Nikad nisam tako dobro i tako izdašno jeo kao u Rusiji.“ Desetljećima su njihovi moćnici, njihovi parlamentarci, njihovi glasnogovornici, njihovi novinari, njihovi pisci, njihovi vodeći duhovi uspijevali ne zapaziti Arhipelag Gulag i njegovih petnaest milijuna. Tridesetak je knjiga u Europi objavljeno o Gulagu prije nego sam ja nešto napisao, a jedva da je ijedna od njih uzeta na znanje.

Ima jedna granica onkraj koje je naravni uzrok „napretka“, „početka novog doba“ u biti sračunato, svjesno licemjerstvo; jer ono život čini mnogo lagodnijim.

Postojala je doduše jedna iznimka u posljednjih otprilike stotinu godina – to je bila naša borba protiv Adolfa Hitlera. Tada je Velika Britanija bacila u more filozofiju pragmatizma ili utilitarizma, naime princip da svaku gangstersku bandu, svaku marionetu, čim zavladaju nekom zemljom, priznaju kao vlast te zemlje. Prema Hitleru Velika je Britanija zauzela moralan stav; On je Englesku inspirirao na najjunačkiji otpor u njezinoj povijesti.

Moralno stajalište – i u politici – štiti naš karakter; Katkada ono štiti, kako vidimo, i našu fizičku egzistenciju. Moralno stajalište može se odjednom pokazati kao mnogo dalekovidnije nego bilo koji proračunati pragmatizam.

Njihov rat protiv Hitlera nije doduše bio tragičan u aristotelovskom smislu. Njihove žrtve, njihove patnje i gubici bili su opravdani; one nisu bile protivne ciljevima rata. Oni su branili – i to uspješno – točno ono što su željeli braniti. Ali za ljude iz Sovjetskog Saveza rat je bio tragičan. Mi smo morali naš zavičaj braniti svim snagama, koje smo mogli mobilizirati (i s beskrajno većim gubicima; Kurganove brojke su neosporne: četrdeset i četiri milijuna). Pritom smo morali jačati i štititi sve ono što nam je bilo mrsko – moć naših vlastitih mučitelja, našeg porobljavanja, našeg uništenja, kako danas možemo vidjeti, naposljetku i njihova uništenja. A kad su se usudili milijuni sovjetskih građana, pobjeći svojim porobljivačima ili izazvati nacionalni pokret oslobođenja, naši slobodoljubivi zapadni saveznici su ih podmuklo razoružali, vezali i izručili komunistima, da ih ovi onda pobiju: bili su poslani u radne logore na Uralu, gdje su morali kopati uran za atomske bombe, koje su u konačnici opet usmjerene protiv njih.

Nisu prezali ni pred tim, da puščanim kundakom ljude sa sedamdeset godina tuku po glavi, ljude koji su u Prvom svjetskom ratu bili saveznici Velike Britanije, a koji su sada po brzom postupku bili izručeni i potom ubijeni. Samo s britanskih otoka je prisilno repatrirano stotinu tisuća sovjetskih građana; a njihov broj na kontinentu premašuje cifru od jednog milijuna. Ali najčudnije je bilo što je njihovo slobodno, neovisno, nepotkupivo novinstvo, njihov čuveni „Times“, njihov „Guardian“, njihov „New Statesman“ i svi ostali listovi sudjelovali u prikrivanju tog zločina i što bi sve do danas šutjeli, da se nije profesor Epstein iz Amerike tako taktično prihvatio istraživanja fašističkih tehnika, koje su demokracije u stanju primijeniti. Zavjera britanskog novinstva bila je jako uspješna: Mora da danas u Velikoj Britaniji ima mnogo onih koji o tom zločinu što je počinjen na kraju Drugog svjetskog rata nemaju pojma. Ali on je počinjen i u ruskom je sjećanju ostavio duboku i bolnu ranu. Dvaput smo im pomogli da sačuvaju slobodu zapadne Europe. A dvaput su nam vratili milo za drago tako što su nas prepustili ropstvu.

Jasno je, što su željeli. Još jednom su htjeli što je brže moguće izvući se iz toga strašnoga rata; htjeli su mir, htjeli su blagostanje. Ali to je imalo svoju cijenu. A plemenita filozofija pragmatizma propisivala je, da ponovo moraju zatvoriti oči pred mnogo toga: pred deportacijom čitavih naroda u Sibir, pred Katinskom šumom, pred Varšavom – upravo u onoj zemlji zbog koje je rat i započeo; da su zaboravili Estoniju, Letoniju i Litvu; da su šest svojih europskih sestrinskih zemalja prepustili ropstvu, a sedmu podjeli; da su u Nürnbergu ljubazno sjedili jedan do drugoga sa sucima, koji su u svakom smislu bili isto takvi ubojice kao i optuženici; i da se svim time nisu dali zbuniti u svom britanskom smislu za pravednost. Kad god bi nastala neka nova tiranija – na primjer u Kini ili Laosu -, Velika Britanija bi u priznanju uvijek bila prva i svim drugim konkurentima je uskratila tu čast.

Duh vremena i protest

Sve to je tražilo veliku moralnu snagu – a njihovu društvu toga nije manjkalo. Trebalo je samo trajno ponavljati čarobnu formulu: „Početak novoga doba“. Oni su je šaputali. Oni su je glasno izvikivali. A kad su je bili siti i kad su odlučili, da pred očima svijeta iznova pokažu svoju hrabrost i da ponovno postignu samopoštovanje, njihova zemlja je poduzela neusporedivo mnogo – prema Islandu, Španjolskoj, zemljama koje im nisu mogle ni odgovoriti.

Za kolone tenkova u istočnom Berlinu, Budimpešti, Pragu govorili su da su „tamo po volji naroda“, ali ni jedan jedini put britanska vlada nije iz tih mjesta iz protesta povukla svoje veleposlanike. U jugoistočnoj Aziji ubijen je nepoznati broj zarobljenika i još uvijek se ubija; ali britanski veleposlanici nisu povučeni. Danomice u Sovjetskom Savezu psihijatri uz pomoć injekcija ubijaju ljude, samo zato što ne razmišljaju kako je propisano ili pak vjeruju u Boga – i opet se ne opozivlju britanski veleposlanici.

Ali kad je pet terorista – koji su stvarno ubijali – bilo u Madridu pogubljeno, britanski je veleposlanik opozvan, a mrzovolja je odjeknula cijelim svijetom. Kakav je orkan tada bjesnio na britanskim otocima! Treba znati kako se protestira. Za to je potrebno puno bijesa – samo on ne smije biti protivan duhu vremena i ne smije za vlasti onih koji protestiraju predstavljati nikakvu opasnost.

Kad bi se ipak samo za trenutak poslužili svojom britanskom skeptičnošću – nije moguće da ih je posve napustila – i kad bi se stavili u položaj porobljenih naroda istočne Europe, mogli bi svoje neslavno ponašanje zapaziti vlastitim očima! Španjolski premijer je bio ubijen, a cijela kultivirana Europa bila je očarana. Ubijeno je nekoliko španjolskih policajaca, ili možda nekoliko španjolskih frizera – a europske zemlje su bile izvan sebe od radosti, kao da bi njihova vlastita policija bila sigurna pred međunarodnim teroristima.

Ni jedna jedina obitelj ne može biti sigurna, da na putu prema zračnoj luci neće biti ustrijeljena od nekog „borca“ za nečiju „slobodu“. Nitko ne može biti siguran da će zdrav i siguran stići do kraja ulice. Ali teroristi mogu biti sigurni: javno mnijenje im jamči da se njihov život štiti, da će njihova stvar postići publicitet i da su im zajamčeni pristojni uvjeti zatvora – dok jednog dana ne dođu drugi teroristi i oslobode ih. Doista, društvo za zaštitu terorista! U Rusiji je prije njezina sloma postojalo takvo društvo: i mi smo prolazili taj smrtni put.

U međuvremenu pukotina se otvara sve više, širi se dalje diljem globusa, premješta se na druge kontinente. Najmnogoljudnija zemlja svijeta naglavce se survala u nju. Čitav niz drugih također. Isto tako brojna bespomoćna plemena – Kurdi, stanovnici sjeverne Abesinije, Somalije, Angole -, a da se Britanci sa svojom veličanstvenom slobodarskom tradicijom nimalo ne uznemiruju zbog takvih sitnica. Oni i danas u svojoj pospanosti misle, da njihovi lijepi otoci nikad neće biti zahvaćeni tom pukotinom i da nikad neće biti dignuti u zrak. A provalija je ipak tu, tik pred njihovim nogama. Svake godine zaposjeda se nekoliko zemalja više i uređuju kao mostobrani za budući svjetski rat, a cijeli svijet stoji postrance i ne čini ništa. Čak se zaposjedaju i oceani – pa treba Britancima reći što to znači i za što mora trebaju biti upotrijebljena.

Što se to danas događa s Europom? Ona nije ništa više već zbirka kulisa od kartona, gdje se međusobno cjenka o tome, da se što manje izdvaja za obranu, kako bi što više ostalo na ugodnosti života. Europski kontinent, koji se stoljećima pripremao na zadaću da predvodi čovječanstvo, sam se odrekao svoje snage i svoga utjecaja na svjetske poslove – i to ne samo svoga fizičkog već i svoga intelektualnog utjecaja. Dinamične odluke, veći pokreti danas sazrijevaju onkraj granica Europe. Kako je sve to čudno! Otkada to moćna Europa treba pomoći izvana, kako bi se obranila? Nekoć je imala takav višak snage, da je, dok je vodila ratove unutar svojih granica i međusobno se mrcvarila, ipak istovremeno mogla osvajati kolonije. U jednom drugom trenutku osjetila se iznenada beznadno slaba, iako nije izgubila ni jedan veći rat.

Koliko god to bilo skriveno ljudskom pogledu, kako god se činilo neočekivanim za praktični smisao – katkada postoji izravna povezanost između zla, koje smo nanijeli drugima i zla pred kojim se iznenada nađemo. Pragmatičari će možda tu povezanost protumačiti kao naravni splet uzroka i djelovanja. Ali tko više naginje nekakvoj religioznoj životnoj filozofiji, taj će odmah otkriti povezanost između grijeha i kazne. Nju se može promatrati u povijesti svake zemlje. Sadašnja generacija morala je ispaštati za greške svojih očeva i djedova, koji su zatvarali uši pred jaucima svijeta i oči pred njegovom bijedom i nesrećom.

Mogu njihove novine biti na glasu zbog svoje tradicije, ali one tiskaju niz članaka i komentara, koji su sramotno prazni i kratkovidni. Što reći na to, ako vodeće liberalne novine sadašnji duhovni preporod u Rusiji uspoređuje s pokusima na svinjama, koje uče letjeti? To nije samo nisko s obzirom na duhovni potencijal moga naroda. To je neka vrsta prijezira svakog oblika duhovnog preporoda svega onoga što ne potječe izravno iz gospodarstva, već se oslanja na moralne kriterije. Kako neslavan kraj nakon 400 godina materijalizma!

Propast suvremene misli ubrzana je maglovitom sablasti socijalizma. Socijalizam je probudio iluziju, kako on može utažiti žeđ ljudi za pravednošću; socijalizam je uljuljao svijest ljudi, tako da vjeruju kako je parni valjak, koji prijeti da ih sravni sa zemljom, ustvari prikriveni blagoslov, izbavljenje. Socijalizam je više nego bilo što drugo omogućio da javno licemjerstvo uspijeva kao korov; on je omogućio da je Europa ignorirala zatiranje 66 milijuna ljudi izravno na svojim granicama.

Nema ni jedne jedine precizne definicije socijalizma, koja bi bila općenito prihvaćena: sve što imamo jest neodređeno svjetlucavi koncept nečega dobroga, nečega plemenitoga. Pa i dvojica socijalista, koji razgovaraju o socijalizmu, govore kao o posve različitim stvarima. I naravno moguće je svakog prebjeglog afričkog diktatora nazvati socijalistom, a da to ne naiđe na protivljenje.

Zaštićen od svake kritike?

Ali socijalizam prkosi logici. On je emocionalni impuls, neke vrsti svjetske religije, i nitko ne treba ozbiljno studirati učenje njegovih ranih proroka ili ih samo ponovno iščitavati. Njihove se knjige ocjenjuju po načelu rekla-kazala; njihovi se zaključci prihvaćaju kao gotova konfekcija. Socijalizam se brani žestokim manjkom razuma; njega se nikad ne analizira; on je zaštićen od svake kritike. Socijalizam – posebice onaj marksističkog oblika – služi se najčistijim trikovima kako bi svaku ozbiljnu kritiku stavio izvan okvira moguće diskusije; mora se 95 posto socijalističkog učenja prihvatiti kao „podlogu za diskusiju“ – sve drugo, o čemu bi trebalo diskutirati, jesu preostalih pet postotaka. Tu je u igri još jedan daljnji mit – da je socijalizam neke vrsti ultramoderne tvorevine, nekakva alternativa kapitalizmu koji umire.

Moj prijatelj, član Akademije Igor Šafarevič, u svojoj iscrpnoj studiji o socijalizmu pokazao je da su socijalistički sistemi – dakle sistemi, koji danas služe tomu da nas obmanjuju obećavajući nam fantastičnu budućnost – dosad obilježavali najveći dio ljudske povijesti, u starom Orijentu, u Kini; i da su kasnije u krvavim eksperimentima reformacije doživjeli novo izdanje. Što se tiče socijalističkih učenja, Šafarevič je dokazao da su se ona razvila tek kasnije, premda egzistiraju već više od 2000 godina; te da nisu bila rezultat nekakve erupcije naprednih misli, kako se danas podvaljuje, već samo reakcija – Platonova reakcija na atensku demokraciju, reakcija gnostika na kršćanstvo, reakcija protiv dinamičnog svijeta individualizma i povratak k neosobnom, okorjelom sistemu Antike.

Socijalizam započinje tako što sve ljude izjednačava samo u materijalnom pogledu. To naravno prolazi samo pod pritiskom; zagovornici svih oblika socijalizma u tome su jedinstveni. Uostalom logičan daljnji razvoj u smjeru takozvane „idealne“ jednakosti znači neizbježnu primjenu sile. Osim toga to znači da se moraju ujednačiti i osnovni elementi osobnosti – one crte koje na temelju odgoja i nadarenosti, mišljenja i osjećaja dopuštaju snažna odstupanja od norme. Engleska uzrečica: „My home is my Castle“ protivi se socijalizmu.

Tu je onda i zavodnička formula o „socijalističkoj demokraciji“, koja ima otprilike toliko smisla, kao kad bi se govorilo o „kuhanju željeza“. Jer upravo je demokracija ta koju želi progutati zmaj socijalizma. U onoj mjeri u kojoj demokracija slabi, u Europi i Americi sve više gubi tlo pod nogama, širi se moć tiranije na kugli zemaljskoj. Dopustite mi da vas podsjetim kako „prisilni rad“ spada u program svih proroka socijalizma, pa i komunističkog manifesta. Nema ni najmanjeg razloga da bi se „Arhipelag Gulag“ smatralo azijatskim izrodom jedne plemenite ideje. On je vječno pravilo.

Slijepi pred opasnošću

Moderno društvo je hipnotizirano od socijalizma. On ga je učinio slijepim pred smrtnim opasnostima, kojima je izloženo. A jedna od najvećih opasnosti je: da su izgubili svaki smisao za opasnost. Oni više i ne prepoznaju odakle ta opasnost dolazi, dok se ona već kreće prema njima. Njihovo društvo sve dosad je odbijalo poslušati naše upozoravajuće glasove.Kako god je to žalosno dalje predati: svatko mora sve iskusiti na vlastitoj koži.

Jasno je da se to ne tiče samo Engleske ili samo Zapada, tiče se nas svih, na Istoku i na Zapadu. Svi smo mi uvezani u zajedničku sudbinu, zarobljeni istim željeznim obručima. I svi mi stojimo na rubu jednog velikog povijesnog sloma, pred poplavom koja se obrušava na našu civilizaciju i najavljuje novu epohu. Današnje stanje svijeta još i time se komplicira što su na satu svjetske povijesti istovremeno otkucali različiti satovi. Svi se mi moramo suočiti s tom krizom – a ona nije samo društvena, nije samo politička, nije samo vojna kriza.

I to ne samo s tom krizom se moramo suočiti; osim toga moramo se još održati u velikim previranjima – u zaokretu koji je usporediv s onim što je obilježio prijelaz od Srednjeg vijeka k Renesansi. Kao što je čovječanstvo spoznalo stranputice kasnog Srednjeg vijeka i zaprepašteno se od njih okrenulo, tako i mi moramo uvidjeti katastrofalne zablude kasnog prosvjetiteljstva. Mi smo beznadno zapleteni u naše ropsko obožavanje svega onoga što je ugodno i lagodno, svega onoga što je materijalno – mi se klanjamo stvarima, mi se klanjamo stvarima koje služe za našu upotrebu.

Oni vjeruju da u drugim dijelovima svijeta prepoznaju opasnost i tamo odapinju svoje strijele iz gotovo praznog tobolca. Ali najveća opasnost je u tome što su oni izgubili volju da sami sebe brane.

I Velika Britanija – jezgra zapadnog svijeta – doživjela je to slabljenje svoje snage i svoje volje možda u većoj mjeri nego ijedna druga zemlja. Već dvadesetak godina glas Engleske se ne čuje više na našem planetu; izgubila je svoj karakter, nestalo je njezine svježine. Mjesto Engleske u svijetu danas je od manje važnosti od onog Rumunjske pa možda i…Ugande. Engleski common sense, njezin zdrav ljudski razum – nekoć prije tako jasan i općenito prihvaćen – Englesku je danas očito ostavio na cjedilu. Britansko društvo naših dana živi politički kao i duhovno od samoobmane i iluzija. Ono se hrabri klimavim konstrukcijama da nema nikakve opasnosti te da neopozivi napredak smjera pema uspostavi stabilnog svijeta.

Mi, porobljeni narodi Rusije, porobljeni narodi istočne Europe, sa strahom u srcu promatramo tragično slabljenje Europe. Nudimo vam iskustvo naše patnje; željeli bismo da iskoristite to iskustvo, kako ne biste morali plaćati golemu cijenu smrti i ropstva koju smo mi platili.

Hoće li nam uspjeti zbaciti taj teret i osloboditi put duhu, onom duhu koji nam je udahnut našim rođenjem i koji nas razlikuje od životinja?