Dragi vjernici,
Može se dogoditi da netko, bilo iz neznanja ili svjesno, redovito pristupa sakramentima, a da za to nema potrebne uvjete. No, nije dovoljno oslanjati se na osobni osjećaj o tome što se u Crkvi smije činiti, a što ne. Crkva ima jasno određene propise kojih se, kao njezini članovi, trebamo pridržavati.
Iako je važno svakom pojedincu pristupiti s razumijevanjem, jer životne okolnosti nisu iste za sve, postoji opće važeće pravilo: osobe koje žive u izvanbračnoj zajednici ne mogu, prema crkvenom zakonu, pristupati sakramentima dok se njihovo stanje ne uskladi s crkvenim naukom.
Ovo ograničenje ne treba shvaćati prvenstveno kao kaznu, nego kao putokaz i poticaj na promišljanje. Podsjeća nas da postoji zakon koji nadilazi naše pojedinačne prosudbe te nas poziva da uredimo svoje životne odnose u skladu s njime. Time se u srcima vjernika može probuditi dublja čežnja za sakramentima, tako da zakon ne doživljavaju kao krutost, već kao priliku da usmjere svoj život prema najvišim vrijednostima.
Ipak, oni koji trenutno nisu u mogućnosti primati službene sakramente i dalje mogu sudjelovati u životu Crkve i osjetiti Božju prisutnost. Isus je rekao: „Tko napoji jednoga od ovih najmanjih samo čašom hladne vode zato što je moj učenik, zaista, kažem vam, neće mu propasti plaća“(Mt 10, 41-42). To znači da i oni koji ne mogu pristupiti sakramentima ispovijedi ili pričesti mogu, čineći djela ljubavi, na poseban način iskusiti Božju milost. Također, Isus kaže: „Gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima“(Mt 18, 20), što nam otkriva da i zajednička molitva omogućuje doživljaj Božje prisutnosti.
Stoga, dokle god vjernici nemaju uvjete za primanje sakramenata, trebali bi s poštovanjem prihvatiti crkveni zakon i suzdržati se od njihova primanja. Ipak, kroz razna djela ljubavi i zajedništvo u molitvi mogu i dalje doživjeti Kristovu prisutnost i Njegov blagoslov.
Fra Stanko Ćosić