Papa Franjo
Trg Svetog Petra
Svetkovina Svih svetih
1. studenog 2024.
Draga braćo i sestre, dobar dan i sretnu vam svetkovinu želim!
Danas, na svetkovinu Svih svetih, u Evanđelju (usp. Mt 5, 1-12) Isus proglašava osobnu iskaznicu kršćanina. A koja je to osobna iskaznica kršćanina? To su blaženstva. To je naša osobna iskaznica i ujedno put svetosti (usp. apost. pob. Gaudete et exsultate, 63). Isus nam pokazuje jedan put, put ljubavi, kojim je On sam prvi prošao postavši čovjekom, a koji je za nas ujedno Božji dar i naš odgovor. Dar i odgovor.
To je Božji dar, jer, kako kaže sveti Pavao, On je taj koji posvećuje (usp. 1 Kor 6, 11). I zato prije svega molimo Gospodina da postanemo sveti, da naša srca budu slična njegovu (usp. enc. Dilexit nos, 168). On nas svojom milošću liječi i oslobađa od svega što nas sprječava da ljubimo kao što nas On ljubi (usp. Iv 13, 34), tako da u nama, kao što je govorio blaženi Carlo Acutis, uvijek ima „sve manje mene kako bih ostavio prostora Bogu“.
I to nas dovodi do ovog drugog: našeg odgovora. Otac nebeski nam, naime, nudi svoju svetost, ali nam je ne nameće. Sije je u nas, daje nam je kušati i vidjeti njenu ljepotu, ali zatim čeka i poštuje naš odgovor. Ostavlja nama slobodu da slijedimo njegova dobra nadahnuća, da dopustimo da budemo uključeni u njegove planove, da njegovi osjećaji postanu naši osjećaji (usp. Dilexit nos, 179), stavljajući se, kako nas je On učio, u službu drugih, s ljubavlju koja je sve više univerzalna, otvorena i usmjerena prema svima, čitavom svijetu.
Sve to vidimo u životima svetaca, pa i u našem vremenu. Pomislimo, na primjer, na svetog Maksimilijana Kolbea, koji je u Auschwitzu tražio da uzmu njega umjesto oca osuđenog na smrt; ili na svetu Tereziju iz Kolkate, koja je sav svoj život utrošila u služenju najsiromašnijima među siromašnima; ili na biskupa svetog Oskara Romera, ubijenog na oltaru zato što je branio prava onih s dna društvene ljestvice od zlostavljanja silnika. I možemo tako dalje nabrajati mnoge svece, mnoge: one koje častimo na oltarima kao i druge, koje ja volim nazivati svecima iz „susjedstva“, one iz naše svagdašnjeg života, skrivene, koji svoje kršćanstvo žive u svakodnevici. Braćo i sestre, koliko je samo skrivene svetosti u Crkvi! Prepoznajmo braću i sestre oblikovane blaženstvima: siromašne, krotke, milosrdne, gladne i žedne pravednosti, mirotvorce. To su ljudi „puni Boga“, koji ne mogu ostati ravnodušni prema potrebama drugih; svjedoci putova svjetla, kojima i mi možemo kročiti.
Zapitajmo se sada: tražim li od Boga, u molitvi, dar svetoga života? Dopuštam li da me vode dobri poticaji koje u meni pobuđuje njegov Duh? I zalažem li se osobno oko toga da blaženstva iz evanđelja provodim u djelo u sredinama u kojima živim?
Neka nam Marija, Kraljica svih svetih, pomogne da naš život bude put svetosti.
————–
Papa Benedikt XVI
Papin nagovor uz molitvu Anđeo Gospodnji
Na svetkovinu Svih svetih, 1. studenoga 2012.
Draga braćo i sestre!
Naš se današnji susret održava u radosnom ozračju svetkovine Svih svetih. Taj nas blagdan potiče razmišljati o dvojakom obzoru čovječanstva, kojeg na simboličan način izražavamo riječima “zemlja” i “nebo”: zemlja predstavlja povijesni hod, nebo vječnost, puninu života u Bogu. I tako nas ovaj blagdan potiče promatrati Crkvu u njezinoj dvojakoj dimenziji: Crkvu na putu u vremenu i Crkvu u kojoj se slavi bez kraja, nebeski Jeruzalem. Ta dva vidika povezuje stvarnost “općinstva svetih”: stvarnost koja započinje ovdje na zemlji i postiže svoje ispunjenje na Nebu. U ovozemaljskom svijetu Crkva je početak tog misterija zajedništva koje ujedinjuje ljudski rod, misterija potpuno usredotočena na Isusa Krista: on je onaj koji je uveo u ljudski rod tu novu dinamiku, pokret koji je vodi prema Bogu i istodobno prema jedinstvu, prema miru u dubokom smislu. Isus Krist – kaže se u Ivanovom Evanđelju (11, 52) – je umro “zato da raspršene sinove Božje skupi u jedno” i to se njegovo djelo nastavlja u Crkvi koja je ujedno i “jedna” i “sveta” i “katolička”. Biti kršćani, biti dijelom Crkve znači otvoriti se tome zajedništvo, kao neko sjeme koje se, umirući, otvara u zemlji i tjera klice prema gore, prema nebu.
Sveci – one koje je Crkva proglasila takvima, ali također svi sveci i svetice koji su samo Bogu poznati, a koje također danas slavimo – snažno su živjeli tu dinamiku. U svakome se od njih, na veoma osoban način, uprisutnio Krist, zahvaljujući svome Duhu koji djeluje po Riječi i sakramentima. Naime, biti sjedinjeni s Kristom, u Crkvi, ne poništava osobnost, već je otvara, preobražava snagom ljubavi i podjeljuje joj, već ovdje na zemlji, jednu vječnu dimenziju. To u suštini znači postati suobličeni slici Sina Božjega (usp. Rim 8, 29), ostvarujući naum Boga koji je stvorio čovjeka na svoju sliku i priliku. Ali ta uronjenost u Krista nas otvara – kao što sam rekao – također zajedništvu sa svim ostalim udovima njegova Mističnog tijela koje je Crkva, zajednice koja je savršena u “Nebu” gdje nema nikakve izolacije, suparništva ili odvojenosti. Na današnji blagdan osjećamo predokus ljepote toga života potpune otvorenosti pogledu ljubavi Boga i braće, u kojem smo sigurni da dopiremo do Boga u drugom i do drugoga u Bogu. S tom vjerom punom nade mi častimo sve svete i pripravljamo se na sutrašnji spomen vjernih mrtvih. U svecima vidimo pobjedu ljubavi nad sebičnošću i smrću: vidimo da slijediti Krista vodi životu, vječnom životu, i daje smisao sadašnjosti, svakom trenutku koji prolazi, jer ga ispunja ljubavlju i nadom. Samo vjera u vječni život nam pomaže doista ljubiti povijest i sadašnjost, ali bez navezanosti, u slobodi hodočasnika, koji voli zemlju jer mu je srce na Nebu.
Neka nam Djevica Marija izmoli milost da čvrsto vjerujemo u vječni život i osjećamo se u punom zajedništvu s našim dragim pokojnicima.