Uzvišenje svetog Križa

U svakoj osobi postoji duboka čežnja za prisutnošću drugoga, želja za zajedništvom. Rođeni smo s vječnom, neugasivom glađu za ljubavlju, za ispunjenjem. Odakle u čovjeku ta težnja? Jer da bi se nečemu moglo težiti, mora se već na neki način spoznavati, inače bi ta težnja bila besmislena. Tražeći izvor sreće sv. Augustin kaže: „I ne samo ja ili nas nekolicina, nego uopće svi želimo biti blaženi. Kad to ne bismo sigurnom spoznajom znali, ne bismo tako sigurnom voljom to željeli. Ali što je to?“  

Knjiga Postanka opisuje da je čovjek stvoren na sliku i priliku Boga, koji je Otac, Sin i Duh Sveti. Bog koji je zajedništvo ne može stvoriti čovjeka drugačije nego zajedništvo. Ljudska osoba sama u sebi nije potpuna. Stvoreni smo da bismo ušli u odnos ljubavi; u neprestano darivanje i primanje, kako bismo tako dosegli puninu svojega bića. Često čujemo, a možda i sami tvrdimo da ljubav prije svega znači darivati. „To nije do kraja istina“, zapisa netko. „Jer ljubav je kao disanje: uzimati zrak i puštati ga, davati i primati. Ljubav se guši ako se taj ritam ne poštuje. Pogledajte Božju pedagogiju: On koji nikoga ne treba, htio je iz ljubavi postati ovisan o ljudima. Bog treba ljude. I mi trebamo druge. Bog nas poznaje i dobro zna da je to nešto što iz nas izvlači ono najviše, što nas dovodi do vrhunca ostvarenja. Biti ovisan o bližnjemu. On je odlučio biti ovisan o majci i vidite na koju je visinu svetosti taj poziv doveo Mariju. On je odlučio imati apostole, i do kojega je savršenstva Pavla doveo njegov poziv. Znati da smo potrebni onome kojemu sve dajemo: tu se nalazi ispunjenje ljubavi“.  

Svatko od nas žudi za nečim istinitim, nečim što će trajati, nečim što je iznad i izvan nas. I tu počinju prvi koraci određenog nemira, traženja i usmjerenja vlastitoga života. Kad uspijemo otkriti koji je stvarni cilj našega postojanja – da smo od Boga nastali i da se ponovno njemu vraćamo – tada puno stvari počinjemo gledati u drugačijem svjetlu. „Naš Bog je Bog iznenađenja jer nas je prvi zavolio, svojom ljubavlju nas je iznenadio“, rekao je jednom prigodom papa Franjo. „Sjetite se sv. Mateja. Isus poziva njega; carinika, izdajnika. Iznenađenje da ga Isus voli, nadvladalo je Mateja. Nije mogao ni zamisliti što će mu se toga dana dogoditi. Bog Mateja iznenađuje više nego li novac koji je imao. Iznenađenja nam potresaju tlo pod nogama i čine da se osjećamo nesigurnima, ali nas pokreću u ispravnom smjeru“. 

Na izvoru našega bića postoji susret s jednom Osobom. Svaki čovjek teži Bogu i svatko od nas je sposoban imati istinski, stvaran odnos s Njim. Sv. Ivan evanđelist, ljubljeni Isusov učenik piše: I mi smo upoznali ljubav koju Bog ima prema nama i povjerovali joj. Valja najprije upoznati Boga da bismo mu mogli povjerovati, a onda i zavoljeti ga. To je slično kao i u našem običnom ljudskom ophođenju: najprije nekoga upoznamo, steknemo povjerenje u njega, zavolimo ga, postajemo mu sve bliskiji.  

Ljubav životu otvara nove obzore, a time daje i konačni pravac. Duboki odnosi ljubavi nisu uvijek lagani. Oni zahtijevaju puno hrabrosti, preispitivanja, mudrosti i spremnosti na rizik. Ali život lišen dubokih, istinskih odnosa bio bi lišen istinske ljepote. Cvijet treba sunce da postane cvijet, a čovjek treba ljubav da postane čovjek. Ljubav je povjerenje da me netko voli. Dakle voljeti i dopustiti da budem voljen. Jedan psihijatar govorio je da je zadatak svakoga od nas ‘učvršćivati’ jedni drugima vlastitu vrijednost. ‘Učvršćivati’ jedni druge znači vidjeti dobro u drugome. „Svaki čovjek ima potrebu da ga promatramo kao dobrog čovjeka“, reći će. „Sebe ne možeš vidjeti kao dobrog ako te netko drugi kao takvog ne promatra i ne doživljava. Dokle god ne budeš otkriven kao dobar po ljubavi drugog čovjeka, ne možeš vjerovati u svoju vlastitu dobrotu. Skriveno blago samom sebi ne možeš otkriti prije nego što netko drugi na to blago ne upozori i u to blago ne povjeruje.“  

Po današnjem slavlju Uzvišenja Svetoga Križa, vidimo da istinska ljubav uvijek ide do kraja, susrela se i s patnjom. Uzvišenje Svetoga Križa, misterij je Božje ljubavi proživljen u dubokoj patnji. Stvarnost onakva kakvu je Bog stvorio, ali narušena grijehom ljudskim, Isus će prihvatiti onakvukakva je bila. On se saginje i prima stvarnost koja ga pritišće sa svih strana… Prije nego se pokušam osloboditi od muke koja me je pogodila, moram se i ja sagnuti tajni, primiti stav Isusov, i u svoja usta staviti Njegove riječi: „Ne moja, nego Tvoja volja neka bude“ (Lk 22,42) To je stav povjerenja prema Bogu, i na tom povjerenju počiva moj odnos prema Njemu.Znam da je On Gospodar svemira i da sve drži u ruci svojoj. Ako pusti da zlo jedno vrijeme snažno djeluje onda samo zato da ga razotkrije pred našim kratkovidnim pogledom.Bogu vjerovati znači sve stvari u Njegovu nepobjedivu ruku staviti. Vjerovati da se svemir kreće prema Njegovoj stvarateljskoj moći. Bogu vjerovati znači nadati se na konačnu pobjedu čovjekovu, koja je vođena, kao cijela povijest, ljubavnom rukom Onoga koji sam za sebe kaže da je Ljubav. Ako ne volim kišu koja me moči, ili hladnoću od koje zebu prsti; ako žalim jer sam ostario ili se tužim zbog svoje bolesti, onda možda neću ući u Božju tajnu. Ako mi sjaj zvijezda ništa ne znači ili ako prođem nemirno plažom bez mirnog pogleda na more, možda ću teško shvatiti Božju tajnu. Ako se žalim zbog svega, i zbog ljudi koji me živciraju, ako se ljutim za svaku sitnicu onda sam postao stara osoba koja više ništa nema za kazati. Ali ako činjenice i okolnosti životaprihvatim kao spasenjski put od Boga darovan, onda će se sve u ljubavi i strpljivosti preobraziti. (Carlo Carretto)