Ulazna pjesma
Veseli se Jeruzaleme! Kličite zbog njega svi koji ga ljubite! Radujte se, radujte s njime, svi koji ste nad njim tugovali! Nadojite se i nasitite na dojkama utjehe njegove! (usp. Iz 66, 10-11)
Zborna molitva
Bože, ti si nas sa sobom pomirio po riječi svojoj, Isusu Kristu. Pomozi nam da odanošću i živom vjerom idemo u susret skorim vazmenim blagdanima.
Po Gospodinu.
Darovna molitva
Gospodine, s radošću ti prinosimo ovu žrtvu, koja nam daje lijek protiv smrti.
Molimo te da je s vjerom slavimo i dostojno prikažemo za spas svijeta. Po Kristu.
Pričesna pjesma
Ali se ipak trebalo veseliti i radovati, jer ti ovaj brat bijaše mrtav i opet oživje, bijaše izgubljen i nađe se. (Lk 15, 32)
Popričesna molitva
Bože, ti prosvjetljuješ svakog čovjeka koji dolazi na ovaj svijet. Molimo te, izliječi nam sljepoću srca da spoznamo što je pravo i tebe iskreno ljubimo. Po Kristu.
Prvo čitanje Jš 5, 9a.10-12
Ušavši u Obećanu zemlju, narod Božji slavi Pashu.
Čitanje Knjige o Jošui
U one dane: Reče Gospodin Jošui: »Danas skidoh s vas sramotu egipatsku.« Izraelci se, dakle, utaboriše u Gilgalu i ondje na Jerihonskim poljanama proslaviše Pashu četrnaestoga dana u mjesecu, uvečer. A sutradan poslije Pashe, upravo toga dana, blagovali su od uroda one zemlje: beskvasna kruha i pržena zrnja. I mana je prestala padati čim su počeli jesti plodove zemlje. Tako Izraelci nisu više imali mane, nego su se te godine hranili plodovima zemlje kanaanske.
Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam Ps 34, 2-7
Pripjev: Kušajte i vidite kako je dobar Gospodin!
Blagoslivljat ću Gospodina u svako doba,
njegova će mi hvala biti svagda na ustima!
Nek se Gospodinom duša moja hvali,
nek čuju ponizni i nek se raduju!
………….
Veličajte sa mnom Gospodina,
uzvisujmo ime njegovo zajedno!
Tražio sam Gospodina i on me usliša,
izbavi me od straha svakoga.
………….
U njega gledajte i razveselite se
da se ne postide lica vaša.
Eto, jadnik vapi, a Gospodin ga čuje.
izbavlja ga iz svih tjeskoba.
Drugo čitanje 2Kor 5, 17-21
Bog nas je sa sobom pomirio u Kristu.
Čitanje Druge poslanice svetoga Pavla apostola Korinćanima
Braćo: Je li tko u Kristu, nov je stvor. Staro uminu, novo, gle, nasta! A sve je od Boga koji nas sa sobom pomiri po Kristu i povjeri nam službu pomirenja. Jer Bog je u Kristu svijet sa sobom pomirio ne ubrajajući im opa-čina njihovih i polažući u nas riječ pomirenja. Kristovi smo dakle poslanici; Bog vas po nama nagovara. Umjesto Krista zaklinjemo: dajte, pomirite se s Bogom! Njega koji ne okusi grijeha Bog za nas grijehom učini da mi budemo pravednost Božja u njemu.
Riječ Gospodnja.
Pjesma prije evanđelja Lk 15, 18
Ustat ću, poći k svome ocu i reći mu: Oče, sagriješih protiv neba i pred tobom!
Evanđelje Lk 15, 1-3.11-32
Ovaj tvoj brat bijaše mrtav i oživje.
Čitanje svetog Evanđelja po Luki
U ono vrijeme: Okupljahu se oko njega svi carinici i grešnici da ga slušaju. Stoga farizeji i pismoznanci mrmljahu: »Ovaj prima grešnike, i blaguje s njima.« Nato im Isus kaza ovu prispodobu: »Čovjek neki imao dva sina. Mlađi reče ocu: ’Oče, daj mi dio dobara koji mi pripada.’ I razdijeli im imanje. Nakon nekoliko dana mlađi sin pokupi sve, otputova u daleku zemlju i ondje potrati svoja dobra živeći razvratno.
Kad sve potroši, nasta ljuta glad u onoj zemlji te on poče oskudijevati. Ode i pribi se kod jednoga žitelja u onoj zemlji. On ga posla na svoja polja pasti svinje. Želio se nasititi rogačima što su ih jele svinje, ali mu ih nitko nije davao. Došavši k sebi, reče: ’Koliki najamnici oca moga imaju kruha napretek, a ja ovdje umirem od gladi! Ustat ću, poći svomu ocu i reći mu: ’Oče, sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim. Primi me kao jednog od svojih najamnika.’ Usta i pođe svom ocu. Dok je još bio daleko, njegov ga otac ugleda, ganu se, potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga. A sin će mu: ’Oče! Sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim.’ A otac reče slugama: ’Brzo iznesite haljinu najljepšu i obucite ga! Stavite mu prsten na ruku i obuću na noge! Tele ugojeno dovedite i zakoljite, pa da se pogostimo i proveselimo jer sin mi ovaj bijaše mrtav i oživje, izgubljen bijaše i nađe se!’ I stadoše se veseliti. A stariji mu sin bijaše u polju. Kad se na povratku približio kući, začu svirku i igru pa dozva jednoga slugu da se raspita što je to. A ovaj će mu: ’Došao tvoj brat pa otac tvoj zakla tele ugojeno što sina zdrava dočeka.’
A on se rasrdi i ne htjede ući. Otac tada iziđe i stane ga nagovarati. A on će ocu: ’Evo toliko ti godina služim i nikada ne prestupih tvoju zapovijed, a nikad mi ni jareta nisi dao da se s prijateljima proveselim. A kada dođe ovaj sin tvoj koji s bludnicama proždrije tvoje imanje, ti mu zakla ugojeno tele.’ Nato će mu otac: ’Sinko, ti si uvijek sa mnom i sve moje – tvoje je. No trebalo se veseliti i radovati jer ovaj brat tvoj bijaše mrtav i oživje, izgubljen i nađe se!’«
Riječ Gospodnja.
HOMILETSKO RAZMIŠLJANJE
fra Ivan Dugandžić
Daleko od očeve kuće
Isusova priča o dvojici braće i njihovu ocu ubraja se u najljepše stranice evanđelja, a neki kažu i svjetske literature uopće. Bez obzira hoćemo li je prozvati po nezahvalnom, «izgubljenom» sinu ili dobrom i milosrdnom ocu, ili ćemo možda u prvi plan istaknuti nepopustljivost starijeg sina, ona u svakom slučaju ostaje jasnim zrcalom ljudskog i Božjeg ponašanja i trajnim pozivom svakom vjerniku da se prepozna u nekom od njezinih likova, ili bolje u svima njima zajedno i da sukladno tomu djeluje.
Brojni filmovi imaju za temu borbu između dobra i zla ili, bolje reći, između dobrih i zlih ljudi. Ishod te borbe najčešće je prilično predvidiv. Suprotnosti su katkada od samog početka filma tako drastično istaknute, da se odmah svrstavamo na stranu dobrih koji su žrtve zlih ljudi i na kraju, zahvaljujući možda nekom hrabrom šerifu ili policajcu, trijumfiramo zajedno s dobrima kojima je vraćena čast i dostojanstvo.
To se ne može reći za Isusovu priču. Tu nije nimalo jednostavno odlučno stati na stranu jednoga od dvojice braće. Ako se stavimo na stranu starijeg brata koji nam je simpatičniji zato što ostaje u očevoj kući, kad upoznamo njegovu bešćutnost i nepopustljivost prema bratu povratniku, neće biti ugodno u njegovu društvu. A ako imamo razvijeniji osjećaj prema ozbiljnosti grijeha pa od početka sebe vidimo u društvu mlađeg brata, na kraju će nam još više zasjati veličina očeve čežnje za odlutalim sinom i veličina njegova opraštanja.
Pođimo od pitanja, u čemu je grijeh mlađega brata. Zasigurno ne u samom odlasku iz očinske kuće u svijet, jer i u to vrijeme bilo je normalno da se djeca u određenoj životnoj dobi osamostaljuju i napuštaju očinski dom. To što je on, kako ističe njegov stariji brat, potratio svoja dobra živeći razvratno (Lk 15,30), samo je jedan dio ozbiljnosti njegova stanja. Njegov stvarni grijeh je u tome što je prezreo oca i njegovu ljubav i što pod krinkom lažne slobode živi «daleko od očeve kuće». Bit grijeha je baš u tome, da on čovjeka udaljava od Boga. Jer grijeh nije ništa drugo već čovjekov pokušaj živjeti bez Boga ili daleko od Boga.
Ustati i poći k ocu
Gorko iskustvo života u lažnoj slobodi pretočeno je u njegovu čvrstu odluku: «Ustat ću i poći svomu ocu» (15,18). Što to znači, odakle će sin ustati? Nije završio u podzemlju kao mrtvac, već u dalekoj zemlji iz koje se samo treba vratiti. Zašto onda mora «ustati»? Upravo u tom zagonetnom izrazu krije se dublja crta grijeha. Evanđelist naime koristi taj isti grčki glagol «ustati» (anistamai) da izrazi Isusovo uskrsnuće od mrtvih (usp. Lk 18,33; 24,46). Prema tome, svaki grijeh za čovjeka znači umiranje punini života, životu s Bogom, pa onda i svaki čin obraćenja, povratak u Očevu kuću znači već sada mali čin uskrsnuća na novi život.
Iako je ovdje riječ o ocu i njegovim sinovima, to nije pouka kako se roditelji trebaju odnositi prema djeci i djeca prema roditeljima, već je to slika odnosa čovjeka prema Bogu i Boga prema čovjeku. Nije rijedak slučaj da danas dijete prkosno napusti roditeljsku kuću, ali tom činu obično prethodi žilav pokušaj roditelja da dijete zadrže u svojoj kući. Otac iz Isusove priče je posve drukčiji. On bez riječi ispunja želju mlađeg sina, daje mu dio koji mu pripada i nemoćno promatra kako ovaj odlazi. To je slika Boga koji čovjeku jednom darovanu slobodu uvijek poštuje.
Očita je razlika i u načinu kako taj otac prima sina povratnika od onog kako to čine ljudi. Vjerojatno nema nijednog roditelja koji se ne raduje povratku zalutalog djeteta, ali će vjerojatno takvo dijete dočekati s prigovorom ili ukorom. Umjesto toga, ovaj otac prima sina ganut, grli ga i ljubi i zapovijeda da se povratak proslavi (usp. 15,20). On je zacijelo bio razočaran odbijanjem starijeg sina da sudjeluje u slavlju, ali otac ni njega ne želi prisiliti, već poštuje i njegovu slobodnu odluku. Nasljedujmo Bog u njegovoj dobroti!