Četvrta nedjelja kroz godinu

2. veljače 2025

 

Prvo čitanje: Mal 3,1-4 ili Heb 2,14-18

Doći će u Hram svoj Gospodin koga vi tražite.

Čitanje Knjige proroka Malahije
Ovo govori Gospodin Bog: Evo šaljem glasnika da put preda mnom pripravi. I doći će iznenada u Hram svoj Gospodin koga vi tražite i Anđeo Saveza koga žudite. Evo ga, dolazi već – govori Gospodin nad Vojskama.
Ali tko će podnijeti dan njegova dolaska i tko će opstati kad se on pojavi? Jer on je kao oganj Ijevačev i kao lužina bjeliočeva. I zasjest će kao onaj što topi srebro i pročišćava.
Očistit će sinove Levijeve i pročistit će ih kao zlato i srebro da prinose Gospodinu žrtvu u pravednosti. Tad će biti draga Gospodinu žrtva Judina i jeruzalemska kao u drevne dane i kao prvih godina.
Riječ Gospodnja.

 

Otpjevni psalam: Ps 24,7-10

Pripjev: Tko je taj Kralj slave? To je sam Gospodin.

»Podignite, vrata, nadvratnike svoje,
dižite se, dveri vječne,
da uniđe Kralj slave!«
»Tko je taj Kralj slave?«

»Gospodin silan i junačan,
Gospodin silan u boju!«

»Podignite, vrata, nadvratnike svoje,
dižite se, dveri vječne,
da uniđe Kralj slave!«

»Tko je taj Kralj slave?«
»Gospodin nad Vojskama
– on je Kralj slave!«

 

Drugo čitanje: Heb 2, 14-18

Trebalo je da u svemu postane braći sličan.

Čitanje Poslanice Hebrejima
Budući da djeca imaju zajedničku krv i meso, i sam Isus tako postade u tome sudionikom da smrću obeskrijepi onoga koji imaše moć smrti, to jest đavla, pa oslobodi one koji – od straha pred smrću – kroza sav život bijahu podložni ropstvu. Ta ne zauzima se dašto za anđele, nego se zauzima za potomstvo Abrahamovo. Stoga je trebalo da u svemu postane braći sličan, da milosrdan bude i ovjerovljen Veliki svećenik u odnosu prema Bogu kako bi okajavao grijehe naroda. Doista, u čemu je iskušan trpio, može iskušavanima pomoći.
Riječ Gospodnja.

 

Evanđelje: Lk 2,22-40

Vidješe oči moje spasenje tvoje.

Čitanje svetog Evanđelja po Luki

Kad se po Mojsijevu Zakonu navršiše dani njihova čišćenja, poniješe Isusa u Jeruzalem da ga prikažu Gospodinu – kao što piše u Zakonu Gospodnjem: Svako muško prvorođenče neka se posveti Gospodinu! – i da prinesu žrtvu kako je rečeno u Zakonu Gospodnjem: dvije grlice ili dva golubića.
Živio tada u Jeruzalemu čovjek po imenu Šimun. Taj čovjek, pravedan i bogobojazan, iščekivaše Utjehu Izraelovu i Duh Sveti bijaše na njemu. Objavio mu Duh Sveti da neće vidjeti smrti dok ne vidi Pomazanika Gospodnjega. Ponukan od Duha, dođe u Hram. I kad roditelji uniješe dijete Isusa da obave što o njemu propisuje Zakon, primi ga on u naručje, blagoslovi Boga i reče:

»Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru,
po riječi svojoj, u miru!
Ta vidješe oči moje
spasenje tvoje,
koje si pripravio
pred licem sviju naroda:
svjetlost na prosvjetljenje naroda,
slavu puka svoga izraelskoga.«

Otac njegov i majka divili se što se to o njemu govori. Šimun ih blagoslovi i reče Mariji, majci njegovoj: »Ovaj je evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan – a i tebi će samoj mač probosti dušu – da se razotkriju namisli mnogih srdaca!« A bijaše neka proročica Ana, kći Penuelova, iz plemena Ašerova, žena veoma odmakla u godinama. Nakon djevojaštva živjela je s mužem sedam godina, a sama kao udovica do osamdeset i četvrte. Nije napuštala Hrama, nego je postovima i molitvama danju i noću služila Bogu. Upravo u taj čas nadođe. Hvalila je Boga i svima koji iščekivahu otkupljenje Jeruzalema pripovijedala o djetetu.
Kad obaviše sve prema Zakonu Gospodnjem, vratiše se u Galileju, u svoj grad Nazaret. A dijete je raslo, jačalo i napunjalo se mudrosti i milost je Božja bila na njemu.

Riječ Gospodnja.

 

SVJEĆNICA – PRIKAZANJE C (Lk 2,22-40)

Svjedoci ispunjenja

Za Lukin tekst koji govori o Isusovu prikazanju u hramu (Lk 2,22-40) može se reći da u teološkom pogledu predstavlja vrhunac evanđelja Isusova djetinjstva. Luka je upravo majstorski prikazao susret starog i novog, proročkih obećanja i njihovih ispunjenja u djetetu Isusu, susret hrama i onoga tko će taj hram nadomjestiti, susret Mesije i njegova naroda utjelovljena u vjernim službenicima hrama Šimunu i Ani, ali i u njegovim roditeljima, Mariji i Josipu. Zato je svetkovina Prikazanja u hramu u istočnoj Crkvi od davnine s dobrim razlozima prozvana «Susret».

Glavna misao vodilja Lukina teksta jest zapravo vjernost Bogu i njegovoj volji koja je izražena u Zakonu. Marija i Josip vjerno se podvrgavaju propisu Zakona s obzirom na obrezanje djeteta, na davanje imena i na obred čišćenja za majku, uz prinos za to propisane žrtve. «Dvije grlice ili dva golubića» (Lk 4,24) bila je žrtva propisana za siromašne obitelji, pa i iz toga možemo zaključiti kako su Josip i Marija pripadali siromašnom sloju židovskoga naroda. U spomen na pomor egipatskih prvorođenaca što ga je Bog izveo kao znak faraonu da pusti njegov narod Izraelci su trebali svako muško prvorođenče prikazati Bogu i otkupiti i zatim ga otkupiti (Izl 13,13).

Nasuprot Mariji i Josipu stoje dva proročka lika, Šimun i Ana koji su također utjelovljenje starozavjetne pravednosti. Šimun je prikazan kao «pravedan i bogobojazan» čovjek koji ustrajno očekuje «utjehu Izraelovu», a to znači ispunjenje Izaijina obećanja: «Kličite nebesa, veseli se, zemlji, podvikujte, planine, od veselja; jer Jahve tješi narod svoj» (Iz 49,13). Proročica Ana koja je kao djevica ušla u brak i koja je, nakon sedam godina braka, kao čestita udovica «postovima i molitvama danju i noću služila Bogu» (2,37) prikazana je zacijelo kao uzor kršćanskim udovicama o kojima s poštovanjem govori Novi zavjet (usp. 1 Tim 5,5).

Tajna djeteta

U tom sasvim običnom i svagdašnjem činu u hramu kojemu su Šimun i Ana često svjedočili ovaj put se događa nešto nesvakidašnje i jedinstveno. Duh Sveti otkriva pravednom starcu Šimunu da je ispunjena čežnja njegova života, jer on u djetetu prepoznaje početak ostvarivanja velikih obećanja spasenja, otkrivajući u njemu «svjetlost na prosvjetljenje naroda» (2,32). Šimun doziva u sjećanje Božje obećanje s obzirom na njegova Slugu izrečeno u Drugoj pjesmi o Sluzi Jahvinu: «Premalo je da mi budeš Sluga, da podigneš plemena Jakovljeva i vratiš Ostatak Izraelov, nego ću te postaviti za svjetlost narodima, da spas moj do nakraj zemlje doneseš» (Iz 49,6).

Isus je u cijelom Novom zavjetu, a posebice u Ivanovu evanđelju, prikazan kao svjetlo svijeta. On je sam sebe predstavio kao «svjetlost života» za svakoga tko ide za njim (Iv 8,12). Zato on i svojim učenicima može reći : «Vi ste svjetlost svijeta» (Mt 5,14), jer će ići u njegovo ime i naviještati njegovu Radosnu vijest. Ali Ivan ne zaboravlja istaknuti i sudačku ulogu svjetla: «Ovo je taj sud: Svjetlost je došla na svijet, ali ljudi su više ljubili tamu nego svjetlost jer djela im bijahu zla» (Iv 3,19). Ta ista stvarnost sadržana je u Šimunovoj riječi: «Ovaj je evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan» (2,34).

I Isusovi roditelji uvučeni su u tu tajnu njegove osobe, i to u dvostrukom smislu: oni se dive riječima kojima Šimun otkriva da je njihovo dijete «spasenje» (2,30) i «svjetlost» narodima (2,32), ali Marija mora čuti i onu drukčiju, oštru riječ: «a i tebi će samoj mač probosti dušu – da se razotkriju namisli mnogih srdaca» (2,35). Sudbina Isusa i njegove majke nerazdvojivi su ne samo u Novom zavjetu, već i u povijesti Crkve.